Zašto tako jednokrvna i istojezična braćo?
1 min read
Kome bode oči i smeta spomen-ploča oslobodiocima Budve 1918. godine? Sada je svakome jasno, nakon pomamne hajke da se što prije ukloni. To rade samo pomamljeni vandali skloni rušilaštvu.
Kulturnim i obrazovanim ljudima takve aktivnosti nisu ni na kraj pameti. Toliko znamo, ali još ne znamo zašto bi tu spomen-ploču trebalo ukloniti? S obzirom da je kulturno-istorijski spomenik jednog vremena važnog za oslobođenje i ujedinjenje?
Spomenik nije važan samo za Budvu i Boku nego za čitavu zajedničku državu veliku Jugoslaviju, uvažavanu širom svijeta. Za njenu veličinu i uvažavanje najzaslužnija je hrabra srpska vojska, što je tajkođe poznato i priznato širom svijeta. Taj svijet nije zaboravio ni potoke krvi srpskih junaka koji su Kosovu polju zaustavili islamsku najezdu ka Evropi. Nije zaboravio ni čuvene pobjedničkim bitke na Ceru, Kolubari, Bregalnici, Kumanovu, Kajmakčalanu, Balkanskim ratovima, Prvom svjetskom ratu obje Albanske golgote (1912. i 1914.) i pakleni proboj Solunskog fronta.
Eto, u tom velikom svijetu nađe se neka bezumna malenkost koja kipti od patološke mržnje prema svemu što je srpsko. Obično se to dešava onim osobama koji pate od kompleksa menje vrijednosti i nikad nisu zadovoljni onim što im je Bog dao, pa zavide većima i uvaženijima. Zavist prerasta u mržnju što je demon-ska kategorija, suprotna hrišćanskom njegovanju bratske ljubavi i ljubavi uopšte.
Čekićima na ćirilicu
Kulturnim ljudima bez obzira na vjeru i nacije nisu smetali mletački lavovi, simboli jevanđeliste Marka, iznad glavnog ulaza u stari grad Kotora i na bedemima lijevo i desno. Bila su to visoko umjetnički djela u kamenu, što je obogaćivalo kulturno-istorijsku baštinu Kotora. A onda su se pojavili neki mladi vandali koji su se peli visokim merdvinama do tih umjetničkih djela i nemilosrdno ih teškim macama uništavali. Žalosno!
Na njih su se ugledali oni divljaci u Vukovaru koji su se isto tako pentrali po merdevinama da bi macama razbijali table sa ćiriličnim pismom. Sada se i u Budvi neko na njih ugleda.
Prošle godine je uz mnogo truda i troškova počelo obnavljanje mletačkih lavova, simbola jevanđeliste Marka. Neke ljude je to radovalo, neke ljutilo, ali niko nije tražio da se spriječi obnova. Sada su svi svjesni da su to bogati kulturno-istorijski spomenici jednog vremena, ali nije svugdje kultura na visini kao u najstarijem kulturnom centru Boke. Ne samo Boke nego i mnogo šire.
Mnogi znaju, a pregaoci da se ukloni spomen-ploča u Budvi pokazuju neznanje da je vrlo dugo trajalo savezničko držanje Solunskog fronta bez pomaka. Sve dok nije stigla sa Krfa i drugih logora oporavljena srpska vojska. A tada je došlo do veličanstvenog proboja fronta na sektoru prepuštenom srpskoj vojci koja ga je prva probila i odmah bez predaha nastavila gonjenje u stopu njemačkih i bugarskih divizija koje su se u bježaniji predavale jedna za drugom bacajući oružje i opremu.
Glavnina srpske vojske je prepustila bogati ratni plijen i duge kolone zarobljenika saveznicima da se oni kubure sa njima, a srpska vojska je hitala ka svojoj Srbiji tako da je zaveznici ni sa komorom nisu mogli stizasti.
Oslobodioci Budve
Formiranje Jugoslovenske divizija srpske vojske počelo je još prije proboja Solunskog fronta, a popunjavala se, takoreći usput, jer je bila pozadinska do odvajanja od glavnine. A tada je po naređenju srpske komande krenula preko Skadra, Podgorice i Cetinja prema Boki nenailazeći na otpor austrougarske vojske u rasulu. Pobjednička vojska je nastupala i u gradove ulazila sa tri barjaktara koji su nosili trobojke: crveno-plavo-bijelo, bijelo-plavo-crveno i crveno-bijelo-plavo, bez ikakvih aplikacija. Crnogorskog barjaka nije bilo jer se znalo da su srpska i crnogorska trobojka jednake. Bajaktar te zastave je bio Luštičanin Niko Đurov Popović dobrovoljac balkanskih i prvog svjetskog rata.
Ko je oslobodio Budvu? Bio je to ogranak dobrovoljačke Jugoslovenske divizije srpske vojske koja je imala zadatak da prije saveznika Italijana stigne u Boku, odnosno da preduhitri i osujeti njihove namjere da kao novi okupator zamjeni bivšeg. Taj dio Jugoslovenske divizije bio je pod komandom potpukovnika Svetislava Simovića.
Njegova sjećanja sa mnogo detalja čuvaju se u Gradskoj biblioteci u Herceg-Novom. Pod njegovom komandom je bilo Slovenaca, Hrvata, Bosanaca, po koji Makedonac, Mađar, naravno i Srba dobrovoljci iz Crne Gore, Bosne, Dalmacije i drugih krajeva, ali najmanje iz Srbije, što se odnosi i na oficire.
Usput su se priključivali novi dobrovoljci a neorganizovano i manje grupe crnogorskih komita. Sa nekima od njih bilo i manjih neprilika, srećom bez žrtava, kada su htjeli silom uđi u Kotor prije regularne vojske pod Simovićevom komandom.
Postiđeni „srbožderi“
Bilo je to ujutro 9. novembra 1918. Komite su predvodili Blažo Roganović i Đuro Krivokapić iz Cuca, koji, kako u jednom objavljenom zapisu stoji: „Naoružani su do zuba, puškama, bajonetima, revolverima i bombama…“ Pred njih su izašli u ime Odbora narodnog vijeća dr. Filip Lazarević, dr Božo Vukotić, dr Milo Vukotić, prota Jovan Bućin „naoružan“ ručnim krstom i svetom vodicom za blagoslovljenje (sve Grbljani koji žive u Kotoru) i don Anton Milošević sa Jevanđeljem u rukama i odlukom Odbora narodnog vijeća da se, čim stigne „Jugoslovenski puk“ kako stoji u zapisu“, komiti razoružaju i udalje iz grada – što se desilo već sutradan.
Po Simovićevom zapisu, tačno u 14 časova okupljeni narod je produžio marš prema Kotoru i oko 15 časova bio pred Kotorom gdje je uspostavljen poredak za svečani ulazak u grad: na čelu cetinjska vojna muzika, za njom konjički vod, pa treći bataljon, prvi bataljon, drugi baraljon, brtska artiljerijska baterija, a u zadnjem ešalonu članovi Narodnog vijeća, preživjeli članovi predratnih srpskih organizacija, članovi Srpskog sokola, u uniformama i drugi predstavnici grada.
Za razliku od umobolnih „srboždera“ kako prof. dr Lazo M. Kostić (rođen u Grblju) naziva one u Crnoj Gori koji srpsku vojsku nazivaju „okupatorskom“ (kako nisu nazivali ni italijanski vojsku za vrije okupacije veromonenegrije), u Grčkoj (Tesalija) imaju ikone Svete srpske vojske na svetim Meteorima, svjetskom čudu kome je znatno doprinijela ta vojska.
Njen duhovni predvodnik Joasaf, proglašen je za svetitelja Grčke pravoslavne crkve, a nakon toga i Srpske pravoslavne crkve kao posljednji svetac Svetorodne loze Nemanjića. To nije jedino veličanje slavne srpske vojske u svijetu, a za ovu priliku je dovoljno da se postide „srbožderi“.
Autor teksta je Vasko Kostić iz Matice Boke.
RASTANAK DEDE I UNUKA
Crnogorski kralj Nikola ne samo da nije u odlučujućim trenutcima Prvog svetskog rata podstakao vojsku da pruži otpor neprijatelju, nego je 19. januara 1916. godine u kasnim poslepodnevnim časovima tajno napustio svoju zemlju, ne obavestivši o tome ni članove vlade i ne ostavivši nikakva uputstva ministrima. On je otišao u Skadar a odatle se prebacio u albansku luku Medovu na Jadranskom moru. Tu se nakratko susreo sa svojim unukom – regentom Aleksandrom. Francuski poslanik pri srpskoj vladi u izbeglištvu Ogist Bop ovako je u svojim sećanjima opisao rastanak dede i unuka:
“Na obali, usred uzavrele gomile, među balama materijala …, kralj (Nikola) i regent sede na sanducima. Admiral Trubridž (engleski komandant u Albaniji) naredio je da im se iz njegove barake donesu stolice i oni su ostali tako tri časa u razgovoru… Najzad, torpiljer je bio spreman, kralj je mogao da se ukrca… Lađa je otputovala, ali je na albanskoj obali regent ostao”. Kao što se vidi, srpski vrhovni komandant ostao je sa svojom vojskom a crnogorski glavnokomandujući napustio je i svoju zemlju i svoju vojsku.
Mnogo se u istoriografiji raspravljalo, naročito između dva svetska rata, o postupku kralja Nikole. Tražen je odgovor na dva pitanja: zašto se zalagao za separatni mir i zašto se nije sa svojom vojskom, preko Albanije, povukao u Grčku, kao što je to učinila srpska vojska i srpski kralj. Odgovor na prvo pitanje lako se može dati jer su posle Prvog svetskog rata pronađeni u stranim i domaćim arhivama mnogi dokumenti koji objašnjavaju, ali ne opravdavaju Nikolino ponašanje u prvim godinama ratnog sukoba (do kapitulacije Crne Gore 1916. godine).
Sumnje saveznika i srpske diplomatije da crnogorski kralj “šuruje sa neprijateljem” u najtežim trenucima rata, pokazale su se kao tačne. Još u junu 1915. godine, cetinjski dvor je uspostavio vezu sa austrougarskom vladom. Nikolin sin knez Petar sastao se sa majorom Gustavom fon Hubkom, bivšim austrougarskim vojnim atašeom na Cetinju. Zvaničan razlog sastanka bila je molba crnogorskog dvora da se prekinu vazdušni napadi na nedužno stanovništvo. Ali iz izveštaja koji je major Hubka 21. juna 1915. godine poslao baronu Janošu Forgaču, načelniku u bečkom ministarstvu inostranih poslova, vidi se da su na ovom sastanku pokrenuta i osetljiva politička pitanja. Knez Petar je u zavijenoj formi izrazio želju da odnosi između Crne Gore i Austro-Ugarske posle rata budu i dalje prijateljski.
Mnogo teži slučaj se desio u jesen 1915. godine, koji je od nekih okarakterisan kao izdaja saveznika. Prestolonaslednik Danilo je, naime, u najkritičnijim trenucima rata napustio Crnu Goru i navodno radi lečenja otišao u Švajcarsku. Odatle je uspostavio kontakt sa holandskim baronom De Krufom, koji je nekad bio pomorski oficir a u tom trenutku je radio kao novinski dopisnik iz Sofije. Crnogorski knez se od ranije poznavao sa njim jer je Krut bio u rodbinskoj vezi sa Danilovom ženom, poreklom meklenburškom princezom. Pošto je prestolonaslednik znao da je Kruf u dobrim odnosima sa nekim uticajnim austrougarskim i nemačkim diplomatama, on mu je 11. novembra 1915. godine uputio sledeći telegram (šifrovan):
“Možete li prozreti prave namere Centralnih (sila) u pogledu Crne Gore, i Srbije; dajte sugerišite po mogućstvu Kajzeru, da bi aneksija Crne Gore bila nepodnošljivo đule, izvor stalnih nemira; ubedite Beč u realna preimućstva, i veliki interes za Centralne (sile) da sačuvaju zauvek jednu srpsku državu njima zahvalnu, prema tome i odanu… (misli se na Crnu Goru)
Mi bi mogli osigurati ravnotežu ako bi se Crna Gora uvećala delom Srbije, krajnjim delom Dalmacije, Severnom Albanijom, već posednutom, čineći tako jednu srpsku kraljevinu. U tom slučaju bili bi smo u stanju i raspoloženi da skrenemo srpsko povlačenje u pravcu Albanije i da ne primimo srpske trupe na našu teritoriju, kao ni savezničke trupe, a da prihvatimo ugovor sa Centralnim (silama) na označenim osnovama.
Odgovorite što je moguće brže i u potvrdnom slučaju postupite ne gubeći vreme.”
Postupajući po nalogu iznetom u ovom telegramu, Kruf je pokušao da pregovara sa zvaničnim predstavnikom austrougarskog ministarstva inostranih poslova. Ali vlada u Beču je zahtevala da on pokaže ovlašćenje za pregovore, potpisano od kralja Nikole. Pošto u ratnim prilikama nije mogao bezbedno stići na Cetinje da bi dobio kraljevo ovlašćenje, Krufovi kontakti sa Bečom su prekinuti. Međutim, nemačko ministarstvo inostranih poslova, saznavši od Austrijanaca da Danilo preko posrednika želi da pregovara o uslovima mira, zatražilo je od svog diplomate Bernsdorfa da stupi u kontakt sa crnogorskim prestolonaslednikom. Danilo je prihvatio kontakt i odredio crnogorskog počasnog konzula u Milanu – Karminatia, da u njegovo ime pregovara sa nemačkim diplomatom. Bernsdorf je prilikom prvog susreta u rukama imao sledeću ponudu Berlina: ako kralj Nikola spreči povlačenje dela srpske vojske preko Crne Gore za Albaniju, Nemačka nudi Crnoj Gori polovinu Srpske Makedonije i pet miliona talira. Nemački diplomata je istovremeno predao Karminatiu i pismo nemačkog cara Viljema II za kralja Nikolu. U ovom pismu, kako tvrdi Mitar Martinović, crnogorskom kralju je nuđen separatni mir, uz uslove koje je već ponudio Bernsdorf.
Kontakti kneza Petra sa majorom Hubkom, angažovanje barona Krufa oko sklapanja mira a naročito pregovori Bernsdorfa i Karminatija i to u trenutku kada se srpska vojska spremala za ulazak u “Danteov Pakao”, kako je nazvan prelazak preko Albanije, ocenjeni su od diplomata nekih savezničkih zemalja i od vlade Srbije kao akt izdaje.
Međutim, najveća opasnost je dolazila od tzv. „Londonskog ugovora“. To je bio tajni dokument iz 1915., koji je predviđao podjelu teritorija koji su sada bili dio države SHS između Italije i Srbije. Vršeći svoje pravo, Talijani postupno zaposjedaju zapad Slovenije, Istru, gotovo sve otoke i sjevernu Dalmaciju. Na istoku, Baranja, Bačka i Banat otkazuju lojalnost Narodnom vijeću, osnivaju Vojvodinu Srpsku i priključuju se Srbiji. Istim činom prijeti i Srijem, dok se dvije trećine kotareva BiH također izjašnjava za priključenje Srbiji.
Niti na unutarnjem planu država SHS nije mogla funkcionirati. Skupine austrougarskih dezertera i bivših ratnih zarobljenika koji su se vraćali iz Rusije već uvelike zadojeni komunizmom, stvaraju paravojne formacije, „Zeleni Kader“, te praktički paraliziraju život u mnogim krajevima, proglašujući „crvene republike“, a Narodno vijeće ne raspolaže nikakvim sredstvima prisile, te nije u stanju uopće kontrolirati svoj teritorij.
U takvoj situaciji, Hrvatska je imala dvije alternative. Prva je bila, tvrdoglavo ustrajati na nezavisnosti, te završiti podijeljena između Italije i Srbije, čime bi nestalo i hrvatske državnosti, i hrvatskog imena, koje bi se očuvalo samo u današnjem sjeverozapadnom području koje bi zasigurno anektirala Mađarska; bili bi sretni ako bi im se Mađari smilovali i dodijelili lokalnu autonomiju na širem području Zagreba. Druga alternativa je bila kolektivni ulazak hrvatskog naroda u jugoslavensku državu. To je imalo sljedeće posljedice: svi većinski hrvatski krajevi su spašeni od Austrijanaca i Mađara, jer oni, kao poraženi, nisu smjeli ići protiv pobjedničke Srbije, kao što bi smjeli protiv nepriznate države SHS, da je htjela opstati. Talijanski zahtjevi su bili znatno reducirani, jer se morala napraviti ravnoteža između dva pobjednika; ono što je Talijanima rapalskim ugovorom pripalo, malen je dio onoga što im je stvarno obećano. Većina hrvatskog naroda očuvana je kao cjelina unutar jugoslavenske države, pa se kao cjelina mogla lakše organizirati, nego da je razmrvljena između susjednih država. Isto tako, moramo znati, da su Hrvati ulazili u Jugoslaviju na principu ideje jugoslavenstva, što znači, da im se priznalo da su bili žrtve Austrije i Mađarske, skinut im je teret poražene strane, skinuta im je krivnja za sudjelovanje u krvavoj agresiji na Srbiju u prvome svjetskome ratu, te su postali konstitutivni narod nove države. Hrvatska državnost je spašena kroz ugrađivanje u novu, jugoslavensku, hrvatsko ime je ušlo u naziv nove države, pa se tako po prvi puta od srednjovjekovlja pojavilo na svjetskoj političkoj karti, a hrvatska šahovnica je stala ravnopravno uz srpski i slovenski grb, na novom jugoslavenskom grbu. Preko 2000 hrvatskih domobranskih časnika primljeno je u novu vojsku.
Sumirajući sve to, možemo odgovoriti: stvaranje Jugoslavije 1918. godine, bila je povijesna nužnost, nužnost koja je faktički dugoročno spasila Hrvate od sigurne propasti.
Da. Jugoslavija je spasila Hrvate, a urnisala Srbe! I bila je više povijesna glupost Srba nego nužnost.
Najveća srpska istorijska greška.Davanje državnosti Hrvatima i Slovencima.Poraženim narodima pripadama ono što im je pripadalo-PORAZ.Lijepo je vojvoda Živojin Mišić govorio regentu ALeksandru.“Ne pravi se država sa dojučerašnjim neprijateljima.Nikola Pašić je takođe savjetovao kralju:“Gde pobodeš zastave označi granicu.Ali Aleksandar ni da čuje.Dade državu onima koji do juče kidisaše na srpsku nejač.Zbog engleske politike da Srbi ne izađu na more i svog masonstva i njihove kovanice „brat je bratu mio koje vjere bio „nastade kraljevina SHS.Rezultat takve istorijske greške je stradanje Srba u narednih 100 god.kome se kraj ne nazire ! Kamo lijepe sreće a i pameti, da ih je poslušao,danas bi Srba bilo bar dvaput više i imali bi teritoriju duplo veću.
petak, 5. rujna 2014.
Jesmo li 1918. doista uletjeli kao guske u maglu?
Nakon svih krvavih događaja i sukoba na Balkanu, mora se priznati, Hrvatima je, barem velikom postotku njih, jugoslavenstvo veoma omraženo. Sam pojam Jugoslavije u njima izaziva osjećaj da se radi o nečemu nametnutom, tlačiteljskom i protuhrvatskom. Zato se mnogi i nerado spominju glasovite 1918. godine. Te godine je naime stvorena jugoslavenska država. Govori se da je Stjepan Radić, šef HPSS-a, tom prigodom izjavio: „ne srljajte kao guske u maglu“. Ovo je trebalo biti upozorenje Hrvatima, neka ne idu bezglavo u ujedinjenje sa Srbijom, jer ih tamo ne čeka ništa dobro. Zato će danas mnogi Hrvati rado citirati navedenu izjavu, uz opasku „trebali smo slušati Radića“.
No, pošto se mi ne zadovoljavamo plitkim tumačenjem stvari, moramo se zapitati: je li stvaranje Jugoslavije bio uistinu loš potez za Hrvate, odnosno, je li se to stvaranje uopće moglo izbjeći, i koja bi stvarna alternativa ulasku u Jugoslaviju bila? Da bismo mogli odgovoriti na ova pitanja, moramo prvo vidjeti kakvo je stanje bilo na južnoslavenskom prostoru do 1918., i kako je tekao proces ujedinjenja.
Sve do jeseni 1918., na jugoslavenskom prostoru postojale su svega tri države: Austrougarska carevina, kraljevina Srbija i kraljevina Crna Gora. Kraljevina Srbija, sa Beogradom kao glavnim gradom, obuhvaćala je današnju užu Srbiju bez Vojvodine, Kosovo i Makedoniju. Od 1903., njome vlada dinastija Karađorđevića, odnosno kralj Petar I. U vrijeme koje nas ovdje zanima, stvarna vlast pripada njegovom sinu Aleksandru, koji vlada u svojstvu regenta. Kraljevinom Crnom Gorom, sa prijestolnicom u Cetinju, vlada dinastija Petrovića. Crna Gora obuhvaća otprilike svoj današnji teritorij i dio Kosova, osim Boke Kotorske i Barskog primorja koji pripadaju Austrougarskoj. Važno je naglasiti da je Crna Gora po svom nacionalnom sastavu u to doba bila isključivo srpska; Crnogorci su se osjećali Srbima.
Slovenija, uključujući sjeverne dijelove koji su danas u Austriji, kao i gradove koji pripadaju Italiji (Trst, Udine, Tržič i Gorica), Hrvatska, Vojvodina, BiH, Boka i Bar, sastavni su dijelovi Austrougarske. Međutim, austrougarski suverenitet se nije jednako primjenjivao u svim nabrojenim dijelovima. Moramo razlikovati teritorije koji su izravno dio Austrije, teritorije koji su izravno dio Ugarske, hrvatsko kraljevstvo, i BiH.
Povijesne slovenske pokrajine Koruška, Štajerska i Kranjska, kneževska grofovija Goriška Gradiška, slobodni carski grad Trst, Istra (sa slovenskim primorjem i hrvatskim kvarnerskim otocima), sastavni su dio austrijske države kao takve. Ne postoji Slovenija kao politički teritorij, niti Slovenci kao politički narod, to su jednostavno austrijske pokrajine naseljene Njemcima, Slovencima, Hrvatima i Talijanima. Gradiška, Trst i Istra čak čine i širu cjelinu-Austrijsko primorje.
Slovensko Prekomurje (krajnji istok između Mure i Drave), hrvatsko Međimurje, grad Rijeka, Baranja, Bačka i Banat, na isti su način sastavni dio Ugarske (mađarske države). Hrvatska je međutim, formalno pravno bila izvan toga, i imala status pridruženog kraljevstva, obuhvaćajući osim današnjeg teritorija, minus onoga što je bilo austrijsko i mađarsko, još i Srijem do Zemuna, Boku i Barsko primorje. To je bila tzv. „Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija“. Tako je to bilo formalno pravno, međutim, samo su Hrvatska i Slavonija uživale izvjesnu državnost i autonomiju na osnovu svoga prava, i to u povezanosti sa Mađarima; Dalmaciju su Austrijanci držali pod svojom vlašću. Jedno od velikih političkih pitanja toga vremena je upravo zahtjev Hrvata da se pravo konačno primjeni u stvarnosti i Dalmacija priključi Hrvatskoj i Slavoniji.
Bosna i Hercegovina su od 1908. godine dio Carevine, i to kao posebna zemlja pod mješovitom austrijsko-mađarskom upravom.
U jesen 1918., dolazi do krupnih promjena. Sa jedne strane, Crna Gora se priključuje Srbiji, a sa druge, raspada se Austrougarska. Odvajanje južnoslavenskih krajeva od Austrougarske je provelo tzv. „Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba“, stvorivši od njih „Državu Slovenaca, Hrvata i Srba“, odnosno, Državu SHS. Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija odcijepila se 29.10.1918., i odmah ušla u Državu SHS, priznajući Narodno vijeće kao državnu vlast.
Kakav je bio položaj ove države? Kao prvo, mora nam biti jasno, da na vanjskopolitičkom planu, ova država nije imala niti međunarodno priznanje, niti definirane granice. Niti jedna država na svijetu nije htjela priznati državu SHS. Većinski njemačke Koruška i Štajerska žele u Austriju, Mađari vuku svoje dijelove prema sebi. U bilo kojem trenutku, mogle su novostvorene Austrija i Mađarska, koje su imale međunarodni pravni subjektivitet i zadržale većinu vojnog potencijala propale Austrougarske, započeti zaposjedanje i cijepanje države SHS, a mlada država nije imala nikakav legitimitet ni vojnu silu da to spriječi.
Mali prilog za istoriju montenegra. Negdje je u gornjem Grblju, naš publicista Vasko Kostić, bio u društvu antropologa koji su istraživali i proučavali način gradnje kuća u toj oblasti. Nikako im nije bilo jasno zbog čega su na svim starim kućama prozori prema istoku bili nalik na puškarnice a oni prema zapadu, gde je sunca manje i gde zalazi, normalne veličine. Dok su oni razglabali, to je zbog ovoga te to je zbog onoga, prišla im je jedna staricai razrešila njihovu dilemu rekavši im da su ti prozori tako mali da bi se zaštitili od lopova crnogorskih, kroz tako mali prozor nisu mogli ništa ukrasti. Uzdravlju
Nijesi ti zvucnik nego magnetofon,i palilo vi je to doskora,dav svjedoka penzija jedan guslar istorija,nego momcino bilo bi dobro kad polemises iznijeti stavove i istinu,naravno istorisku.Sve sto je zapisano o istoriji ove zemlje je u rukama Srba ili nase CRKVE ,vase je za sad blejanje,kako istorisko tako i sve drugo.Dobro ste od toga zivjeli,e doslo je vrijeme da se nesto drugo radi i to cese brzo pokazati.
Zato vama se mora priznati da znate lagati ,ili bolje reci izvtati sitinu,zato ste se podijelili u dvije akademije ,pa jos i nekakve SENATORE imate,vjerovatnom to po uzoru na Ameriku,mozda vi to bude ulaznica za NATO,ko zna.
Zaso zvucnik pojacaj malo slabo se cuje ta vasa istina,daj malo pojacaj ,sto smo do sada culi od vas je gola laz,morate se navikavati da urlikanje postaje dosadno
Austrougarsko pismo i poruka kojim se oglašava ”Zvučnik” (latinični glasnogovornik) ukazuju da spomen-ploču žele da skinu povampirene okupacione snage, koje drže da je sa montenegrinskim natistima na vlasti reokupacija izvršena i da je treba ozvaničiti do kraja.
„Krajem 1918. godine, u dogovoru sa Crnogorskim odborom za narodno ujedinjenje, a bez prethodnog dogovora sa crnogorskim kraljem Nikolom I, srpska vojska je ušla u Crnu Goru sa naredbom vojvode Živojina Mišića „da se na okupiranoj teritoriji uguši svaka agitacija“ za restauraciju Crne Gore.[3] U vreme održavanja podgoričke skupštine, srpska vlada je zatražila i dobila od Francuske odluku o diplomatskom blokiranju povrataka kralja Nikole I Petrovića Njegoša i njegovih sinova iz izbeglištva“
Dakle vojvia Zivijin Misic smatra da je njegiva vojska okupatorska? Koliko vam treba dodaza da je ta ploca laz namjerno stavljena da „pokoljenja“ mogu da sude na osnovu „srpske istorije“.
Alo momak Boka nije bila Crna Gora,jes li ti gluv ili slijep,rusi tamo gore ,turci se cini sta te volje ovdje necete,jasno!
hehehe Vasko Kostić i njegova naučnofantastična istorija. Što veli Vasko bila je velika bitka za Budvu 1918. kao Staljingradska? 🙂