Zapis iz rezervata
1 min read
Piše: Bećir Vuković
Svako ko je kršten, morao je znati da je poslednja stepenica u demontiranju Jugoslavije – demontiranje federacije Srbija i Crna Gora – kao završni udarac jugoslovenstvu, ideji, koja je nekada bila toliko privlačna, koja je pretrajavala u raznim oblicima,od romantizma do naših dana.
I mi smo, dabome, u Crnoj Gori, znali da je to odluka međunarodne zajednice, ma koji centar moći da se krio iza tog naziva, odlučila da napravi i taj poslednji korak, i razdvoji, i razbije, i tu poslednju, mini Jugoslaviju. Da se komadanjem i te mini Jugoslavije, stvarno komandovalo iz neke međunarodne političke opservatorije, potvrđuje i sadašnje stanje političkih prilika u Crnoj Gori. Gdje se, sada, nakon deset godina tzv. nezavisnosti, nalazi Crna Gora. Sada, i “vanjsku”, i unutrašnju politiku nezavisne Crne Gore, vode strane ambasade. Svaki potezumjesto oficijelne vasti povlače strane ambasade, i režiseri su ukupne farse, koja prevazilazi ikakve apsurdičketekstove. Znamo već iz mitova i poezije da se može podići iz pepela, ali iz blata, baš teško.
A, na drugoj strani je srpski narod u Crnoj Gori, i njeni politički predsavnici, i kulturno-istorijsko i duhovno biće, rečju, na drugoj strani su izdajnici, uglavnom potomci onih domaćih izdajnika koji su ginuli braneći Ostrog od nečastivih sa tri roga, na drugoj strani su unuci mučenika sa Pasjeg groblja. Bilo kako bilo, što se tiče demokratije i ljudskih prava, Crna Gora je najzaturenije mjesto u Evropi, u kojoj je antisrpstvo najunosniji zanat. Doduše, to je i temelj jugoslovenskog marksizma. Antisrpstvo u Crnoj Gori jeste plod demonijalnog uma. I šta se desilo: takavo biće ostalo je bez pameti. Današnji crnogorac – sa malim c – jeste ljudsko biće sa ispalom dušom.
Postkomunističko strašilo, sa mrtvom idejom.Konačno, samo mrtva duša mogla se okrenuti protiv Rusije, i samo mrtva duša može u ruku da ljubi raspopa u crnoj spavaćici. Jugoslavija je, međutim, i jedna od najvećih inspiracija Srba, ali, vazda bila i najdublja kolijevka naših mržnji, kolijevka punana krvi…
Sa istog komandnog mjesta kreirana je i lažna država Kosovo. Možda će i sudbina nezavisne Crne Gore biti ista kao i lažne države Kosovo. Lažnu državu Kosovo prva je priznala nezavisna Crna Gora. Tako se Crna Gora obrukala, i osramotila, i prvi put u istoriji, kročimo li preko Brda, ne ponosimo se svojom zemljom. To je strašno da strašnije ne može biti. Jedino laž proglašava sebeza istinu. I, paralelno, nema laži koja se danas u Crnoj Gori ne smije reći o Srbima u Crnoj Gori. Ne trebaju nam novi proroci da bi znali stare ishode. Čemu, i kuda sve to vodi. Na ovom mjestu,dakle u tekstu,ostavljam otvorenu zagradu (……………….
Vratimo se našoj temi. Srpski narod mogao bi da ima i interesa od razbijanja jedne države u dvije srpske države, mogao je srpski narod da ima dva glasa u Ujedinjenim nacijama, ali srpski narod u Crnoj Goru, bojao se da će nakon neminovnog razbijanja i te poslednje mini Jugoslavije, zapasti u tragično nezavidan položaj. Ta predviđanja su se do kraja ostvarila: srpski narod u Crnoj Gori, evo, poslije tih deset godina, živi u jednom ideološkom, političkom i kulturnom getu, bez prava i na ime jezika, da i ne govorimo o drugim (ljudskim)pravima, otvorene prijetnje su iza svakog ugla, i na svakom koraku, na djelu su administracije straha, potpuno podijeljeno i izobraženo društvo, diskriminacija i progoni, a na sva zvona objavljuju da će i crkvu oteti– čak i crkvu kamenuju – majku koja je rodila Crnu Goru. Nigdje ne djeluju takvi apsurdički udari kao u ovoj, od proroka Njegoša označenoj – besudnoj zemlji.
Oni kritičari razbijanja Srbije i Crne Gore, da se razumijemo, nijesu se plašili nezavisnosti, nego su se plašilinezavisnosti korumpirane vlasti, i javno govorili da će se Crna Gora pretvoriti u geto, u privatnu državu nekoliko porodica. I, evo, deset godina traje ta i takva privati-zacija države, a kulminacija je vidljiva na svakom koraku, odavde do rece-pcije, i na prvom koraku iz hotela, gdje nas dočekuju skele i dizalice na prostoru koji bi trebalo da bude apsolutno zaštićen od divljaštva novokomponovanih urbara. Takve gazde mogu da kupe sve, ali ne mogu ništa da stvore.
Privatna država najbolje se vidi i na stotinu koraka odavde, ponajbolje se vidi ako prođete pored zgradurine koja je nekada bila Sku-pština, i zgradurine, palate presjednika države, u kojoj sada stoluje lažni predsjednik, a koje su, evo, više od pola godine,ne institucije, nego marčne zgradurine pune batinaša sa dugim cijevima.
Da unekoliko zaokružim temu. U takvim uslovima vodi se specijalni rat protiv one kulture koja je i stvorila Crnu Goru, a to je srpska kultura, i srpski jezik, i Srpska pravoslavna crkva; specijalni rat se vodi protiv srpske književnosti u Crnoj Gori, specijalni rat se vodi protiv srpskih pisaca u Crnoj Gori, čija imena ne smiju da objave urednici državnih medija.
I danas u Crnoj Gori, na crnim spiskovima, još drže srpske pisce i intelektualce. Ako neki od srpskih pisaca dobije neku međunarodnu knji-ževnu nagradu, a i to se dešava, ako neki srpski pisac iz Crne Gore postane članom neke inostrane akademije umjetnosti i književnosti, a i to se de-šava, ako neki srpski pisac iz Crne Gore učestvuje na nekim književnim festivalima od Pariza do Moskeve, i Varne, a i to se dešava, onda Pobjeda, i Javni servis, odn. Radio televizija Crne Gore, koju, treba li ponavljati, finansiraju i Srbi, dakle građani Crne Gore, to neće nikad registrovati.
I prije ćete u Briselu, ili Strazburu, saznati da neki srpski pjesnik učestvuje na festivalu poezije u Parizu, nego što ćete to saznati u Podgorici. S druge strane, ako neko od miljenika državnih medija, nekakav crnogorski olinjali skriboman, otputuje negdje kakvim drugim poslom – možete pretpo-staviti kakvim – tu do Zagreba, njegove će fotografije osvanuti na naslovnim stranama, i biće to predstavljeno kao veliki korak prema evropskoj kulturi.
Obaška, što deset godina ne samo da nema govora o pravednoj raspodjeli sredstava – budžetskih sredstava namijenjenih kulturi – a u tom budžetu participiraju i Srbi iz Crne Gore, bezočno se troše samo na nekim antikulturnim dukljanskim projektima koji se javnosti prestavljaju kao elitna kultura. Primjera ima na pretek. Jasno je, nije ovdje riječ o nezavisnosti države – uzgred budi rečeno Crna Gora nikad nije bila zavisnija – nego je riječ o projektu, koji, malo je reći, u diskriminatorskom odnosu prema Srbima, makar kad je o kulturi riječ, slobodno se može porediti sa onom nezavisnom državom formiranom u našem komšiluku tokom Drugog svjetskog rata. Ali, ako stvari uporedimo, moglo bi se zaključiti, da je položaj srpske kulture i srpske crkve, bio za nijansu u boljem položaju u toj fašističkoj nezavisnoj državi, nego položaj Srba danas ovdje, nakon deset godina takozvane nezavisnosti. To danas ovdje osjeća svaki Srbi na vlastitoj koži. Osjeća tu politiku i njenu akustiku koja je sasvim zaglušila kulturu. Veliku politiku i veliku kulturu ne mogu da kreiraju mali ljudi. Ali, avaj. U ovoj satrapiji ostaci ideološke gube kreiraju i politiku i kulturu.
Uoči desetogodišnjice nezavisne Crne Gore, diktator, mafijaš, još i batina srpski narod. Kaže se u mojim Brdima, po provalijama i utecima: što dijete upamti – to grob odnese. Šta će upamtiti naša djeca, naši sinovi, već trideseto-godišnjaci. Upamtili su jedno: otkako su se rodili, do jutros, na vlasti je jedno te isto spodobilo.
Najbolji pjesnik u cg
Sjajna analiza najboljeg srpskog pjesnika u Cg
Odličan tekst. Psihologija montenegrina jeste za analizu sa aspekta implozije smisla, znanja i intelekta u jednu tačku – šuške za cigare i žvake. Vidim da se u komentarima otvara polemika oko ambicioznih, ali nedoraslih „književnika“, a političara, koji kako mijenjaju ideologije, partije i uzore, tako će i pokušavati da nešto napišu „progresivnije“ zarad samotapkanja po glavi da su daroviti, bez mane i ispravni…bez trunke izdaje. Taj nedostatak svjetonazora i spremnosti da ne pokleknu pred prvom masnom trpezom, i one Mila Đukanovića na kojoj se nađe i neka linija koke, na sušnom putu srpskog stradanja i fatamorgane zemaljskog užitka, nije ni srpska ni hrišćanska „vrlina“.
Opservatorije služe za nadgledanje,od jata zvijezda(h) do „ljuckih“ prava.Naređuje se,pak, iz komandnih štabova,od civilne zaštite do generalštaba vojske.
Vrati se pesmi.
Nisam entuzijasta, i to me čini spokojnim! Ali, to je isuviše lična stvar, proces privatne psihologije, i tome slično, te ću se ovaj put suziti u prostoru teksta, iliti tijela teksta, kako vam drago, što veli Šekspir.
Da, evo ga katapultirano pitanje: gdje je sad pjesnik sa pendrekom da prozbori koju o položaju srpskih intelektualaca u Crnoj Gori koja se svim silama odriče onih koji su je gradili? Da li se, prema tome, svaki srbin mora preobraziti iz pjesnika u policajca, ne bi li ga ovakva Država priznala, uopšte registrovala i zavela kao postojeće lice? Ako sam srbin, da li sam stvaran u ovakvoj Crnoj Gori, ili sam čisti proizvod simulakruma, to jest: privid dokumentacije, rada one administracije kojoj se nikada ne može ući u trag, budući da je oslobođena smisla, i uzalud Kafka lovi prilike podruma u Procesu, nevidljiva represivna struktura vodi slučaj po svojoj logici. Dakle, gdje je sad morački slavuj (Goran), onaj koji je vježbao pero u Glasu crnogorca, da sroči koju o kukavnom srbinu u sjenci apsolutističke administracije koja ne preza ni od čega, vođena privatnom logikom tajkuna i kriminalaca?! Ovaj morački momčić, zar nije baš on sve izgradio lažirajući da je srbin?; tako nekad hoće slučaj: onaj koji je niko, može biti sve!!!
Međutim, Goca nije inovativan, naprotiv, on samo slijepo sledi pravila caffe Demosa, koji simulira političku stvarnost na crnogorskoj zamračenoj sceni. Iskreno rečeno, daleko od i najmanjeg prizvuka cinizma, nije ni to lako, praviti se da postojiš, biti čak nešto manje od renesansne tehnike pod nazivom anamorph. Vidite, caffe Demos je nešto kao golub u šeširu, i treba biti pravi mađioničar pa povjerovati u tu iluziju!!! Zato gociju, i bez malo opterećenja, onako baš lako, polazi za rukom da u jednom tijelu bude pjesnik i policajac! Mada, kao nešto posvećeni čitalac (to mi sada već dozvoljavaju godine, kad u naslonjači dokončim u sjenci lipe, nadut od proljeća u punoj fazi kao rosni cvijet u polju, itd.), još nikada nisam naišao na antologiju u kojoj je i gocina „poezija“ vodoskoka i leptira, te golubica i maramica, uopšte zavedena. Možda bi ga jedan Bodler rado uvrstio u svoju antologiju-bizarijum-herbarijum, gdje sve blazirao ljubi kao najrodjenije. Ali, takav je Goca, napuderisan, očaran svime kao seosko dijete, ne gajeći u svom biću nimalo skepse, već prema svemu šireći obje ruke, da to naprosto zgražava i najupornijeg entuzijastu,
Da bi se opstalo kao srbin, treba nositi genetiku slobodarstva!!! Lako je biti novo-crnogorac (jer to ne znači ama baš ništa!), ali postajati i dograđivati se kao slobodan čovjek, može danas samo onaj koji sobom pronosi neki smisao. Ne može se, vaistinu, biti i pjesnik i policajac u istom čeljadetu, jer to skandalizuje duh. Pa opet, nikad se ne zna, možda je Balša Brković onaj koji će u gociju napokon otkriti sav potencijal koji uporno u sebi skriva ovaj stidljivi morački momčić, i uvrstiti ga u novocrnogorsku antologiju proljetnje (policijske) poezije! (Goci je ljubavan, nije za njega politika, a još manje policija, ali, šta da se radi, kad zabludi seljačko momče, nikakav ga sirup ne može povratiti.)
Do sledećeg pisanija, i sa ove adrese da se pozdravimo: SLOBODA ILI NIŠTA!!!
Demosu i Danilovicu nije mjesto u ovim ozbiljnim temama o polozaju stpskih intelektualaca oni su o sebi sve sami rekli.A tanka su solila srba u CG tek da se ne lipse a da je tako dokazujrte vi koji se prebaciste na solila mafije ito kad ste nasa dobrano olizali i sa nasih grbaca svirate po skupstini i buducoj sramnoj vladi.Na svu stecu ima u danasnjih srba u CG postenog svijeta i neuprljanih intelektualaca koji dijele sudbinu svog naroda .Bilo je i bice. A na zalost i vas takvih koji mislite samo o solilima.
A na čijim je solilima nesrećni DEMOS ( tzv. partija ) ?
Evo je ova ljudska nula, koja je koliko do juce ukljucivala G.Danilovica u sve antologije, a danas sa solila poluvojvodinog pljuje po njemu! PIH!
Ma on je pjesnik za razliku od danilovića koji samo pokušava…