Zapadni mediji kao ogledalo zapadnih interesa: Izvještavanje o narodnom skupu „Ne damo Srbiju”

U zapadnom medijskom prostoru, gdje objektivnost često ustupa mjesto geopolitičkim interesima, mediji su odavno prestali da budu korektiv vlasti, postali su produžena ruka određenih politika. To se jasno vidi i u načinu na koji vodeća zapadna glasila izvještavaju o dešavanjima u Srbiji, pogotovo u onom „liberalnom“ njegovom dijelu.

Tako je i poslednji miting u Beogradu, održan u subotu 12. aprila, na kojem je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić najavio novi narodni pokret, poslužio kao okidač za staru matricu izvještavanja. Srbija je korumpirana, nestabilna država koju je poželjno „emancipovati“.

Dok je više desetina hiljada građana izrazilo podršku predsjednikovom pozivu na jedinstvo i novu energiju, Figaro u ironičnom tonu piše kako je predsjednik Srbije u subotu lansirao „zaista popularan“ višestranački politički pokret i to kao odgovor na proteste koji potresaju zemlju i njegovo predsjedništvo, za šta je okrivio, kako se prenosi, „strane sile“ koje rade protiv „slobodne Srbije”.

Bi-Bi-Si je, pak, izvijestio da je jedna organizacija za praćenje javnih skupova saopštila da se ispred Narodne skupštine okupilo oko 55000 ljudi i to uprkos tome što neki Vučićevi sledbenici dolaze iz susjednih zemalja, kao i da je posjećenost bila znatno manja od prošlomjesečnog ogromnog antivladinog protesta.

A kada predsjednik Srbije kaže da „pojedine strane sile ne mogu da podnesu da vide slobodnu, nezavisnu i suverenu Srbiju“, onda nije riječ o teoriji zavjere, već o realnosti koju, upravo, zapadni mediji otkrivaju kroz svoje izvještavanje.

Francuski Figaro i britanski Bi-Bi-Si nisu samo prenijeli vijesti, ova dva medija su kroz suptilno ili otvoreno omalovažavanje onoga što se dešavalo na skupu „Ne damo Srbiju“, još jednom potvrdili svoju ulogu u oblikovanju percepcije Srbije kao države koja mora biti „popravljana“ spolja.

A ako to nije tako zašto u zapadnoj štampi nema članaka koji problematizuju neke druge političke aktere u protestima ili njihove veze sa stranim fondacijama i ambasadama?

Zemlja koja insistira na svojim interesima smeta onima koji su navikli na potčinjavanje, ali ne i na partnerske odnose. Ili onako kako je to definisao mađarski predsjednik Orban u svojoj video poruci puštenoj preko video-bima na samom skupu, ali čije glavne poruke nisu našle put do zapadnih čitalaca, o stranim silama koje pokušavaju da se umiješaju u život Srba i koje žele da kažu Srbima kako da žive.

Kako inače protumačiti pisanje Monda čija uređivačka politika prenosi da se na bini prije Vučića pojavio „lider bosanskih Srba Milorad Dodik potraživan u svojoj zemlji koji je izrecitovao svoje hvalospjeve danas jedinom čovjeku koji može da održi Srbiju snažnom i moćnom, kako iznutra tako i spolja“.

I to je, čini se, ono što boli u izvještajima vodećih mejnstrim britanskih i francuskih
medija.