Zamračena televizija

Javnost je periferija politike

Ako bi me slučajno tu negdje na ulici neki građanin (toliko smo se navrzli na građanstvo i njegov pojam da bi upravo to moglo da govori u prilog jednog razotkrivanja provincijalizma koji po svemu ističe baš ono u čemu debelo oskudijeva po već standardnoj definiciji: ko o čemu, kurva o poštenju) sreo, ili dok u parku na klupi sjedim saletio pitanjem o ovoj „javno“ izvedenoj, kadrovskoj rotaciji u RTCG, ne znam bih li na to imao kakav suvisli odgovor, da li će (ko što će) ići nagore, ili u nekom drugom pravcu, što će, opet, reći – totalitarnijem, represivnijem i destruktivnijem po slobodu, sa samo jednom slikom i glasom koji isprazno refrenuje: Prva partija je kičma CG, kao što je RTCG sama realnost, njen transparetni prenos i interpretacija koja se ničim ne bi smjela i mogla dovoditi u pitanje… Pa, dakle, ni pitanjem: otud onda ovo sve dublje siromaštvo značenja od kojeg ovo besadržajno društvo uveliko boluje?!

Jedan teoretičar medija bilježi (navodim po sjećanju jer me stvarno mrzi da u 17:34h preturam po biblioteci): „Živimo vremena totalne informacije, ali tim prije nismo informisani o onom najbitnijem… Naime, u kolikoj mjeri jedna informacija uslovljava, to jest, kontroliše pa i cenzuriše drugu?“

Dočekali smo, evo, i to da jedno piskaralo fascinirano diktatorom (izvinjavam se min. Gvozdenoviću koji je prefinjeno osjetljiv na određenu terminologiju koja je, gle čuda, nastala prilikom plastičnog opisivanja svake od onih vlasti koje su u jednom trenutku ogrezle u sopstvenoj svinjariji!) biva ufoteljeno u RTCG, pa će tako, crnogorska javnost uz gebelsovskih minut-dva, dobiti i patološki Dnevnik, polučasovno torturisanje o svim tim neviđenim uspjesima CG (ili DPS-a?!), koje, dakle, postiže kako u domaćem oboru, tako ništa manje i u pakleno administrativnom Briselu, pa i, dabome, univerzalnom Vašingtonu.

Zbog gorenavedenog, razumije se – dok DPS gradi i uspostavlja nove vrijednosti u CG (od demokratije, ljudskih prava pa sve do najliberalnijeg ispoljavanja razlike kao takve), DF je tek unutrašnji neprijatelj, politika koja nastoji sve podvrgnuti javnoj kritici, kao da ne zna da iza svake autonomnosti stoji tabla na kojoj isijava: ovdje blješte pokretna slova koja recituješ i politički prodaješ kako znaš i umiješ… Ipak, politika se bavi onom budućnošću koja uvijek već kontroliše sadašnjost!

(I CG uplovila u nepredvidljive postmodernističke vode koje su još ranih 70-tih bile uzburkane pitanjem: je li kraj televizije početak jednog totalitarnog sistema koji predstavlja smrt politike?)