Zakon o porijeklu imovine – nasušna potreba uređenog društva

Piše: Jovan Pješčić

Uvažena predstavnica MANS-a, gospođa Ćalović Marković, poprilično je razočarala nekakvim ,,javnim upozoravanjem“ da predlog zakona o porijeklu imovine koji je podnio PZP nije u skladu sa ,,međunarodnim standardima“.

Nespretno odabrani naslov teksta u Vijestima kojim pominje ,,lov na vještice“, asocira na prljavu kampanju Vijesti i MANS-a, kada je u sred metastaze Đukanovićevog bezumlja i nasilja , paušlnim i neosnovanim tekstovima u Vijestima blaćen gospodin Carević. Niko ne treba da ima poseban tretman, niti djeluje ga je gospodin Carević ikada tražio, ali tajming i vrsta kampanje su bili indikativni.

Najnegativnije u,,javnim upozoravanju“, jeste stav MANS-a da ne učestvuje u izradi ovog zakona amandmanima, predlozima, razmjenom argumenata sa podnosiocima predloga, već da sa visine propovjeda o apstraktnim međunarodnim standardima. Kao i u životu, uvijek je lakše kritikovati, nego zasući rukave.

Ni argumentacija iz ,,javnog upozoravanja“ ne stoji. Doduše, gospođa Ćalović Marković bar ima hrabrost da stane iza onog što izjavi, dok Vijesti u početak teksta proguraše i stavove ,,jednog od bivših sudija Evropskog suda za ljudska prava“ koje ovaj predstavlja kao stavove suda. Hrabrog li sudije…

Osvrnimo se na par primjedbi MANS-a:

1) „Kaže da je sporno i to što bi se ispitivala imovina stečena od 1990. Šta to znači, ako se neko 1989. nezakonito obogatio, onda nema veze, mislim da je ta granica postavljena politički, ona nije postavljena ni pravno, niti je postavljena u skladu sa standardima, mislim da bi takvi eksperimenti bili vrlo opasni.“

Ova kritika nije na mjestu. Nije neuobičajeno da se u zakonima sadrže određene vremenske odrednice za period na koji se odredbe odnose i to ne predstavlja ,,političku granicu“, a 1989. godine se niko nije ni mogao nezakonito obogatiti kako je to basnoslovno uspjea porodica Đukanović i njihovo okruženje tokom 90-tih, upravo usled vladajućeg komunizma i tada važeće društvene omrze privatnog bogatstva. Štaviše, ovakva formulacija predloga zakona otklanjanja neizostavne dileme koje će se javiti o njegovoj ,,retroaktivnoj primjeni“.

2) ,,Pritom, podsjetila je da pojedinac ne može dva puta na sudu odgovarati za isto počinjeno djelo… To bi značilo da ako Mila Đukanovića jednom natjerate da dokaže porijeklo imovine, više nećete moći i pritom će se njegova biografija u javnosti oprati, ako bi mu se sudilo prema predloženom zakonu.’’

Postupak za ispitivanja porijekla imovine je poreski upravni postupak, on nije krivični postupak, te u njemu ne važi načelo ne bis in idem karakteristično za krivično pravo. Postupak se ne mora voditi odjednom za cjelokupnu imovinu, već ako jednog dana kuća na Gorici u vlasništvu NN lica volšebno dođe u ruke bezumnog Đukanovića, eto povoda za nove provjere (drugo je pitanje ocjene cjelishodnosti Poreske uprave da li odjednom voditi postupak u odnosu na cijelu porodicu Đukanović/Kolarević i bliske im pajtaše ili ne).

Štaviše, ne bi bilo sretnijeg naroda kada bi se utvrdilo da je primjera radi Aco Đukanović „zakonito“ stekao vlasništvo nad rudnicima Pljevlja, Prvom bankom, projektantskom kućom, nakitom vrijednosti pola miliona evra… Čak i odbrana dijela pokradene imovine primjenom ovog zakona ne dovodi do ,,pranja biografija“, jer je za neka sticanja imovine potrebno pokrenuti krivične postupke (primjera radi u poslovanju bahate braće Ban, kojima je kum faktički poklonio koncesiju na zalivskom trajektu, suština jeste ispitivanje te ,,privatizacije“ u krivičnom postupku).

Da ne ulazimo dalje u analize izrečenog, skrenuli bi pažnju da su kasniji argumenti gospođe Bošnjak pri obrazlaganju predloga u dobroj mjeri na mjestu.

Opšti interes i međunarodni standardi

Opšti interes cjelokupnog društva jeste da sada bude donijet Zakona o utvrđivanju porijekla imovine. Ako se momenat propusti, teško da će naići novi povoljan momenat, jer ovaj zakon uvijek nailazi na otpor tajkuna. Vrijeme donošenja je bitno jer za taj zakon treba i vremena za pripremu (organizacija i obuka poreske uprave i svih drugih organa sa kojima bi PU sarađivala – MUP, Centralni registar, katastar…).

Efektar primjene ovog zakona može da bude samo manje ili više pozitivan. Stoga ovakav zakon i prateće propise ima svaka uređena zemlja. Plašiti narod proricanjem budućih odluka Evropskog suda za ljudska prava koje će doći nakon jedno 5-7 godina (pretpostavka je iscrpljenost domaćih pravnih sredstava – prvostepenog poreskog, drugostepeni poreski postupak, postupak pred upravnim sudom) kada bude zaveden red i znatan dio pokradene imovine vraćen građana (uz otkrivanje brojnih krivičnih djela) je besmisleno.

To jako podsjeća na situaciju kada iz Evropske unije zamjeraju Italiji da njeni kazneni propisi u odnosu na vrhušku mafije nisu u skladu sa međunarodnim standardima. Italija uvijek odgovore da ostaju pri svojim propisima i njihovoj primjeni, jer nakon decenija borbe pokazalo se da samo ti propisi daju rezultat.

A ako bi nešto od Italijana trebalo da naučimo, to je da jedini uspješan način borbe protiv mafije, jeste oduzimanje nezakonito stečene imovine.

Šta čekati?