Yes, we can – zašto je Vanja Grbić bitan za košarkaše? (VIDEO)

Sidnej, 2000. godina, miris „Tomahavka“ i zvuk sirena još uvijek „svjež“ nad Srbijom. Olimpijada. Odbojkaši, kao jedni od miljenika nacije, stižu u Sidnej – u prva dva kola, bolji su bili Italijani i Rusi. Dolaze Amerikanci, blagi imperativ pobjede. A, onda na scenu stupa Vanja Grbić. I inat, što mu, manje više dođe na isto. Meč se završava sa 3:0 za „plave“, a u jednom od poslednjih pokušaja Amera da se vrate, u bloku 1 na 1, leteći Vanja nemilosrdno blokira i unosi se u kameru sa uzvikom „A, vi ćete nas da bombradujete“, za euforiju širom države.

Šesnaest godina kasnije, evo nas u Riju. Rivali isti, sport drugi. U nedjelju i 20.45, neće Srbija na parket istrčati da igra protiv najboljih. Ne, jer bi to značilo da smo potpuni autsajderi – ne, igraće najbolji protiv najboljih. A, u tih 40 minuta, 40 minuta ukrstiće se dva svijeta. I ne, neće to biti obično loptanje, neće to biti još jedna utakmica koja staje na stranicu kladioničke liste i definiše se sa dvije kvote. Sudariće se šmek i arogancija, prkos i steroidi, vjera i ležernost, patriotizam i jeftina zabava, strast i komercijala. Srbija i Amerika.

I, koliko god možda loše počeli ovaj turnir, Srbija je tačno tamo gdje treba da bude: ne računajući „Drim tim“; od 11 drugih učesnika, jedini smo koji nisu sanjali o srebru i jedini smo koji smo riješeni da u finalu ne budemo statisti u njihovom scenariju, već da pišemo naš.

To smo, uostalom, već i pokazivali: i u Atlanti ’96, kada smo se nosili sve dok nismo ostali bez centra i u Indijanapolisu 2002. godine, kada smo ih ponizili na njihovom terenu. Samo, dok je meč na tom Svjetskom prvenstvu prošao u ritmu „Marša na drinu“, kojim su frenetični navijači naše ispratili na teren i nosili ih do čudesne pobjede, čini se da su Đorđević i ekipa riješeni da ih ovaj put pobijede njihovom krilaticom: Yes, we can. Ili, da prevedemo i prilagodimo, ljepše zvuči: možemo, bre.

Možda je tu i najveća pobjeda Đorđevićeve filozofije: možda mu košarkaški „znalci“ mogu zamjeriti neke taktičke zamisli, propuste u domenu organizacije igre, selekcije, rotacije, ali sve to pada u vodu kada se zna da je uspio da opet pronađe ono što smo negdje poslije tog Indijanapolisa izgubili, a što nas je decenijama krasilo. To „nešto“ vidjelo se i u duelu sa Amerima u grupi, vidjelo se i protiv Hrvata kada se lomilo, a naročito se videlo u demoliranju Australije. I vjerujemo, posebno će se vidjeti sjutra. To nešto, pred jednu veliku utakmicu, kada je osjetio strah u svlačionici, definisao je veliki, možda i najveći Radivoj Korać: „E, hajde da izađemo tamo, naspram njih, pa da vidimo – ko se bolje igra košarke“.

Ko god sjutra bio na parketu, istrčaće na teren sa tom mišlju u glavi. I to je najveća pobjeda i selektora i ove generacije. To što ova generacija baš zna da se igra košarke, a selektor voli kada se igra košarke, dodatna je vrijednost.

Velike utakmice donose velike igrače i velike momente. Velike, kao što je Danilovićevo zakucavanje preko Sabonisa, Gurovićeve trojke u Indijanapolisu ili, možda i najbolje, Grbićevo unošenje u kamere. Oni jure običnu pobjedu, a Srbi slavu. Njima je od zlata, Srbima do časti. Oni igraju za svoju statistiku, a Srbi za sve sunarodnike. I, baš zato, sigurni smo, u nedjelju veče, može iskočiti neki Raduljica, koji će se uneti u kameru i ponoviti onu Grbićevu repliku iz Sidneja. Jer, možemo, bre!