Vuk Karadžić po drugi put među Srbima

Piše: Maksim Drašković

Eh, da ti je, Vuče, ustati iz

groba,

u kojem nijesi ni noć

konačio,

samo si, preziruć smrti svakog roba,

na putu za nebo na tren

navratio.

Da vidiš šta rade od jezika tvoga,

ćirilicu gone, vršljaju

azbuku,

aveti što se ne boje ni

Boga,

rugaju se, ružni, Njegošu i

Vuku.

Babe Smiljane učevna

gospoda,

krade sjajnu luču Tvog očinjeg vida,

ono što je vavijek bilo srpskog

roda,

nazivaju svojim bez imalo

stida.

Pismenicu Tvoju nepismeni

ara,

umotvorne zbirke, sve pjesme i

priče,

zamutili izvor Srpskoga

bukvara,

Tvoja čeda više na Tebe ne

liče.

Sjedaj u kočije, ni dana ne

dani,

popripaši tvrdo svoje štule

moćne,

među Srblje svoje po drugi put

bani,

srpski jezik spasi pomrčine

noćne!