Vojnik Zdravko na (p)okajanju

Piše: Emilo Labudović

Kad smiraj dana utiša zvuke i kad slapovi svjetlosti zalazećeg sunca zapljusnu čelo Brajenice, još uvijek posuto prljavim pjegama preostalog snijega, onda svi opravdani i razumni razlozi za dalje izlaganje naletima noćnika koji se nemilosrdno uvlači u rukave, pod kape i gunjeve prestaju da važe. Loženje „smederevca“ tada postaje čin veći od tradicije a njegova prijatna toplina postaje ljubavnica bez koje bi odlazak u krevet bio kao utamničenje u samicu Golog otoka.

Čekajući blaženi zagrljaj sna, braneći se od čamotinje i beskorisnosti, po ko zna koji put, prelistavam porodične albume i od onih kojih su sada samo slike i uspomene pokušavam dokučiti odgovore na ovo što nam se dešava. Među one kojih više nema skoro da mogu ubrojati i sebe, jer onaj koji me gleda sa fotografija koje sve više žute odavno više nisam ja, ovdašnji i sadašnji. Ta dva lika iz dva vijeka, međusobno udaljena tri života, danas dijele samo ime. Sve drugo je paralelni univerzum u koji je ovaj današnji iznevjerio onog bivšeg i, što voljom a što nevoljom, zabasao i izgubio se u vremenu i prostoru. Ali, ne lamentiram ovo nad svojim izgubima i padovima. Dio njih podijelio sam sa hiljadama i hiljadama sunarodnika, dio je rezultat samo mojih zabluda i iznevjerenih očekivanja, dio dugujem onima kojima sam vjerovao, ali sve skupa je moje i samo moje.
I ne bih te maltretirao time da me jedna „vojnička“ (Druga četa 252. oklopnne brigade na zadatku 1981. godine, negdje na Kosovu) ne podsjeti na vojnika Zdravka koji je danas, u uniformi predsjednika Vlade, posjetio zvanično Sarajevo.

Posjetio i prisjetio se vojničkih uspomena iz ovog grada iz godine Zimske olimpijade pod maskotom „Vučka“, onda kada je Sarajevo zbog „Dugmeta“, Čole, „Indeksa“ i dr Neleta Karajlića bilo „glavni grad“ svih nas iz pedeset i neke. Bilo, ali više nije. Sarajevo je danas, adimistrativno i u projekcijama Zapada, glavni grad BiH, a u razmišljanjima Srba sa ovog područja glavni grad samo hrvatsko – muslimanske Federacije.

Ali, kao što su Zdravku vojniku drugi odredili gdje će da vojnikuje, i Zdravku premijeru su drugi nacrtali itinerer posjeta i poklonjenja. Svuda okolo, samo (još) ne u Beograd jer to je glavni grad „najvećeg neprijatelja“ proevropske i natovske Crne Gore čijom Vladom „komanduje“ redov Zdravko. Ali, to je neka posebna priča i nisam ti htio o tome. Ono zbog čega, dok napolju mjesec kao strastveni ljubavnik srpom rasijeca crnu haljinu noći, ne mogu da odćutim Zdravkov „come back“ Sarajevu je, opet, Srebrenica. Njegov lakonski odgovor na dilemu: zločin ili genocid, isturanjem već razapetog ministra Leposavića kao džokera u unaprijed izgubljenoj partiji pokera sa stranim režiserima a domaćim statistima tog politikantskog spektakla „a la Holivud“! „Ja sam svoj stav o Srebrenici iskazao time što želim da smijenim ministra koji je o njoj rekao to što je rekao“, raportira redov Zdravko i, uprkos izbjegavanju direktnog izjašnjenja, promovisa srebrenički zločin u genocid. Ništa novo, jer se redov sa palicom maršala, Zdravko ponizni, o tome već deklarisao pred domaćom publikom. Ali, nepisano je pravilo da dobar i odgovoran domaćin u tuđoj kući ne govori ništa loše o svojoj kući i ukućanima. Ali, tako se ponaša i postupa dobar i odgovoran domaćin a Zdravko je samo vojnik upućen na „služenje“ novog „roka“ u Sarajevu.

Za njega važi i javni stav da je u politiku, kao i u vojsku, zabasao mimo svoje volje i da je poslat kao poslušanik Mitropolije i blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija. Preciznije, da je nametnut i delegiran kao spasonosno rješenje, vanstranačka ličnost, na čelo vrlo stranačke izborne liste. Ako je tako, a ne sumnjam da nije, onda je Zdravko u neku ruku i „vojnik“ Crkve, lični izaslanik pokojnog Mitropolita i krugova oko njega.

I sad se nešto pitam: ili vojnik Zdravko nema pojma o tome kakav je stav o Srebrenici imao njegov ključni mentor i promoter ili ga je sada, kad se presvukao u maršala, baš briga za to. Tim prije što se Mitropolit upokojio i više ne može da ga prizove na „raport“. A da ga podsjetim, pokojni Mitropolit je o Srebrenici, kao uostalom i o svemu drugome, imao veoma jasan i decidan stav i za njega se nije pozivao ni na koga do na sebe i Boga. „Neprihvatljivo je da se od Srebrenice stvara simbol veći od Dahaua i Aušvica“, izjavio je pokojni Mitropolit još 17. maja 2013. godine. Dovoljno davno, doduše, da bi moglo i da se zaboravi, ali dovoljno jasno i precizno, da bi smjelo da se zaboravi. „Aktuelnim tretiranjem Srebrenice, (koju je Mitropolit krstio „nesrećom“) pripremaju se novi pokolji“, upozorio je on, podsjećajući na stravične zločine monstruozne Handžar – divizije i ustaša nad srpskim narodom. Ako je iko bio dužan da pamti ovo upozorenje pokojnog Mitropolita i da ga slijedi onda je to vojnik Zdravko, njegov lični izaslanik u politici Crne Gore. Ali, avaj… izgleda da su oba „vojnikovanja“ redova Zdravka bila davno i da se očas može zaboraviti, naročito ako se mora. A mora se, jer je sada Zdravo vojnik jedne sasvim druge komandne strukture.

Sklapam album i mene – vojnika među njegove stranice. I čudim se kako su mi, već pomalo senilnom i prestarelom, još uvijek u pamćenju riječi kapetana Branka Bajata, komandira čete, koji nam je, postrojenima na izlasku iz Vučitrna a pred ulazak u uzavrelu Prištinu, 3. marta 1981. godine, bez uvijanja saopštio da „samo sa nas mrtvih neprijatelj može da skine naoružanje, a u slučaju da tenk bude onesposobljen poslednji živi član posade dužan je da i sebe i njega digne u vazduh“! Neko će reći: jezivo, ali nesumnjivo vojnički i patriotski. Zdravko je, međutim, ili zaboravio ili se oglušio o stav svog „komandanta“ i izdao ga. Mada, više sebe nego njega, jer pokojni Mitropolit stav srpskog naroda nikad nije izdao.
Ponoć je već pogasila i poslednje mrve svjetla po selu, i mjesec se rubom već naslonio na obod Mejkovca, ćukovi su odavno svoje kljunove savili pod krila i ućutali, ali i ehu mog uma još uvijek odzvanja bat vojničkih čizama u dobro uvježbanom strojevom koraku. Bože, šta li noćas ječi u glavi vojnika Zdravka?