Vjeruj mi, poslednja ljubavi, nemoguće je voljeti poslednji put u vječnosti…

Šta mogu ja da kažem o toplom oku izvora, tako sablasno prečistom i tako glatko gordom?

Mirisalo je na nešto djevičansko i oporo. Na nadrijemanost i gipkost. Tako se, valjda, odlivaju sve spore drevne misli i tamna mudrost dubine koja u sebi nosi nešto još dublje i davnije. Poskidali smo odjeću i skočili u vodu. Vrijeme, za koje postoji izvjesna nada da protiče, umirilo se i zgrušalo u pogašenim plićacima.

Ronili smo i tražili. Sada nas je bilo četvoro: dvije mreže i dva tijela. Njena je lovila mene, moja je lovila nju…

U prethodnim životima, što su mi se događali poslednjih dana aprila i prve nedelje maja, u ogledalu vode upoznao sam lice njene djetinje duše. Sad sam je dodirivao od tabana do kose i osjećao, glatko, kako po meni ostavlja svoj lelujavi rukopis.

Na drugom kraju izvora djevojčica se grčila obavijena koprenom moje treperave nježnosti. Doplivao sam do nje, probio se kroz mrežu i načinio tijelom kavez od zagrljaja. Mreže su se zamrsile i pomiješale niti.

Umjesto da nas ulove, mi smo ulovili njih. I motali smo u vodi moji dušu na njenu i njenu na moju. I prvi put sam shvatio da je ovo, što činimo, mnogo veće od ljubavi. Da plivamo kroz vječnost…

…Vrijedi li se upustati u tumačenje stvari kojima nismo u stanju da sagledamo obim?

Milijarde su godina potrebne da se popnemo uz okomitu budućnost do nekih kristalnih vrhova načinjenih od želja. Jer ogromno je obnavljanje tog svojevrsnog čuda koje se zove: nas dvoje.

U izmaglici dalekog, baš kao i sad, ovako, spusti mi polako glavu na neko sjutrašnje rame i zagledaj se pažljivo u plave barice neba.

Ako se ti ne pojaviš, neko će umjesto tebe čekati tamo da primi i da prenese poruku. Ako se ja ne pojavim, neko će drugi produžiti to što se zove beskrajno.

Vjeruj mi, poslednja ljubavi, nemoguće je voljeti poslednji put u vječnosti…

*

Miroslav Mika Antić