Vječitim mirom protiv vječitog rata

Odavno se narodi kroz istoriju dijele na one koji su pobornici neprestanog rata i onih koji su zagovornici vječitog mira. Misaoni stvaraoci su te ideje stavili među korice knjiga, pa se vremenom rodila i filozofija rata i filozofija mira. Još iz dalekih starih vremena ostali su kao svojevrsni svjedoci poznati slogani: ko nije sa mnom on je protivu mene! Miroljubci su brzo reagovali: Ko nije protivu mene on je samnom. Ovi drugi su imali više pristaša. Shvaćeno je to i kao nastojanje da se neminovni rat makar kakotako humanizuje. Nekima to nije odgovaralo, pa su počele prave slavopojke ratu među ljudima i državama. Na propagandistički način su veličani rat i ratnički narodi, koji se promovišu u jedine i prave istorijske narode. O zagovornicima filozofije mi ra se misalo kao o slabićima -Bez malo kao o ništavilima! Slučajnim istorijskim saputnicima, dostojnim samo prezira.

Dva svjetska rata su korišćena da se pokaže superiornost rata moćnih, nad „beznačajnim” zagovornicima mira slabih i siromašnih. Manje je poznat podatak da je nakon završetka Drugog svjetskog r ta, na planeti zemlji vođeno nešto više od 200 lokalnih malih ratova. A još manje se zna da je u tim „malim” ratovima nakon 1945. godine poginulo više nego u oba svjetska rata. I razaranja su, naravno, bila žešća i veća nego do tada.

Ovih dana se navršilo 15 godina od brutalne NATO agresije na Jugoslaviju. I ti podaci potvrđuju izloženu tezu. Manje se zna da su u preko 90 odsto svih ratova poslije rata, aktivno učestvovale SAD. One su bile predvodnik NATO razaranja Jugoslavije 1999. godine. Bio je i to propagandistički rat za mir. A kada neko postupi na takav način, izložen je ruglu i preziru. Do mira se ne dolazi ratom. I svaki rat, pa i „rag za mir” prevashodno je rat. A to znači nasilno umiranje, suludo razaranje, svjesno osiromašenje. U osnovi poniženje života. Siromašne je lakše uvesti u željenu brazdu. U to smo se uvjerili i na lokalni način kupovinom izborne volje birača, na primjer.

Nije dovoljno posuti se pepelom io glavi i tražiti oproštaj zbog svrstavanja na pogrešnu stranu istorije. Upravo ovih dana čitamo izjave nekadašnjih visokih NATO-funkcionera. Jedan od njih bivši šef kontraobavještajne službe NATO izjavljuje da je bio penzionisan „po diskrecionom pravu vlasti… jer nijesam bio po volji zato što sam upozoravao da se NATO pretvara u agresivnu alijansu… Pravda i međunarodno pravo su ubijeni bombardovanjem Jugoslavije 1999. godine”. Zagovornici brutalnog bombardovanja i razaranja Jugoslavije, nakon 15 godina – danas govore da je to bila istorijska greška sa nesagledivim posledicama. Čak je otvorena priča da je napad na Jugoslaviju – odložio ono što se danas dešava sa Ukrajinom. Istorijska greška je bila i stvaranje vještačke države Kosovo na tlu suverene i međunarodno priznate SR Jugoslavije. Priznaće oni i druge greške. Ali time neće oživjeti ubijene zbog tih grešaka. A ne pada im na pamet da nadoknade ratnu štetu – za priznati zločin. Jer oni su veliki i moćni. Neće valjda biti na koljenima – pred slabim i malim. Zaboravljaju da nije riječ samo o malim i velikim, niti o moćnim i nemoćnim, već da je riječ o slobodi i pravdi; ona pripada svima.

Autor je akademik dr Zoran Lakić