Vitez

Rekoh sebi da više nemam motivaciju da pišem…Turbulencije životne su nekada veće i od pisanja, svakako jesu veće od mog pisanja, ali eto, ova ludnica koja se zove politika u Crnoj Gori je upornija od odluke da se ćuti kada je tako najlakše. Kažem ćuti, ne zbog kakvog straha ili razočaranja, već zbog okolnosti koje servira život a koje nemaju veze sa politkom.

Podgorica? Čija je to prćija, pa je neko brani? Crna Gora, čija je to domovina pa je čuva? Partija iznad države, pojedinac ispred partije, poltronerija kao mjerilo uspjeha, kratkovidost kao lament nad dostojanstvom, pohlepa kao vrzino kolo koje idolatrijski pokrivaju nekakvim ličnostima koje će „spasiti i Podgoricu i Crnu Goru“. To je danas čudo koje i dalje vlada. Ko ga ne vidi, on ne vidi ni sebe u ogledalu, ali i to je druga priča. Priča amnezije. Kakav kič izbija danas u prvi plan!

Gledam šta radi partija koja 24 godine ili i više, da ne ubrajamo SKCG i svemogući KOMITET kao prethodnike (a moramo) , drži uzde svoje vlasti tako vješto i tako jako da i ovaj poraz koji im se nadkrilio ne mogu, ne smiju, neće, ne znaju i ne žele da prihvate, već opet prizivaju podjele, mjere, gledaju preko plota, prozivaju… Nekad se učini čovjeku da je u Crnoj Gori već osamnaestu godinu građanski rat, koji ili samo što nije izbio ili je toliko tih da se ustvari živi u miru, a oni koji vode državu love vještice svaki dan, svaki sat i ginu na bojnom polju pa tako postaju dostojni svojih privilegija koje su zaslužili na bojnom polju. I onda dobiju od vladara titulu pravog viteza.

Eto, zamislite viteza Stijepovića kako predvodi svoje junake da odbrane Podgoricu od nedoličnog Lekića. Zamislite kako taj junak hrabro staje na branik Podgorice, čuva je i pazi od ostrašćenog Lekića i onda kao kakav Don Kihot (samo ne znam ko će dobiti ulogu Sanča Panse, a ko omršavjele kobile Rosinante mada će se već dogovoriti nekako, umjetika ovakvog izgleda im ne fali ) prihvati i borbu protiv vjetrenjača. Ovo pod uslovom da je čitao Servantesa, mada vjerujem da su mu bliži pisci iz Pari Sen Žermena. Ili da genijalni sočinitelj svih velikih djela u glavnom gradu, Albert Šper modernog crnogorskog doba, uvodi Miga u strastvene graditeljske ekvilibristike koje se moraju nastaviti i poslije njegovog nenajavljenog a tako teško podnesenog potopa.

Nevjerovatno stoji kao tačna činjenica da kad jednu vlast krenete braniti drekom, vi ste je izgubili, jednom kada dovedete narod u situaciju da se zapita, da je sve otišlo nizbrdo, a kolane niko ne zna da zauzda kada krene sunovrat takvog tipa. Pametni ćute, šićardžije prelaze na drugu stranu, lukavi vagaju, a postojani protivnici imaju, gle čuda, pravog predvodnika, koji je po mjeri svima. I onim njihovim pametnima i onim njihovim lukavima, a postojanima je slika i prilika pomirenja. Šićardžije će već nekako tražiti drugi i treći ešalon da nastupe u kakvoj koaliciji genijalno novog tipa, gdje se ne zna ko je vlast, ko je u njoj, a ko nije opozicija, a jeste u njoj. Čini mi se da mi se smije na ovo.

Te tako, nikad lakše da se izabere koga da stavimo da odbrani Podgoricu i Crnu Goru. Jer ako nastave da je brane vitezovi Miga Stijepovića, onda nema te čuke gdje se može sakriti pošten čovjek a da ne pomisli da je budala što je Migo vitez ovog našeg jedinog glavnog grada, mada sam čuo od Migovih štitonoša da vitlaju i takvim rečenicama da mi koji smo protiv takvih vitezova „Imamo glavni grad, negdje tamo daleko“. Bogme, daleko je do dovijeka tražiti neprijatelja tamo gdje ga nema a uvijek i po pravilu „Negdje tamo blizu“. Recimo baš u svome gradu, koji nije ni naš ni vaš, već i vaš i naš. Ovo za dozivanje pameti onim vitezovima koji uz Miga misle da stignu na bojno polje koje postoji samo još u njihovim glavama, taman kao kod Servantesa.

Ali Don Kihot de Pari sen Žermen to nije čitao, garantujem. Jeste njegov Sančo Pansa, pa nek mu objasni… Ne znam samo kako će ih kobila Rosinanta podnijeti. No ona nosi uglavnom Don Kihota, Sančo je tu samo zbog para…Možda Sanča da ponese noj? Mada i noj ponekad ostane da gleda pravo, ne zabije glavu uvijek u pijesak. Pogotovo u Podgorici. Ona je odavno betonirana.