Visoki Stevane

Piše: Želidrag Nikčević

Na dan rođenja, nekoliko ukrštenih rečenica o Raičkovićevoj nimalo naivnoj vjernosti plemenitom neznanju – osobini kojoj, paradoksalno, naš pjesnik duguje dobar dio svoje snage i uvjerljivosti.

„Ne bi bila nikakva mistifikacija ako kažem da je svaka pesma nastajala na svoj posebni i različiti način, tako da je ispadalo – da svaki put kada pišem novu pesmu imam nesavladivi osećaj kao da mi je to u stvari prva pesma i da se tim poslom nisam nikada ranije bavio.“

Tako nehotični mistifikator Raičković, a njemu u pomoć, kao po dogovoru, priskače Derida-smetenjak, uspostavljajući finu tonalnu razliku:

„To je zaista kao da nikad nisam pisao, pa čak ni umeo da pišem (hoću da kažem, sasvim iskreno, na najprostiji i nazovi-gramatički način): kad god započnem neki novi tekst, ma kako skroman on bio, nastupa pometnja pred nepoznatim ili nepristupačnim, razarajuće osećanje nespretnosti, neiskustva, nemoći. Sve što sam ranije napisao u tom trenutku je poništeno, ili pre – kao da je bačeno preko palube.“

Kao tuđinac koji uz pomoć nekoliko mirnih releja hoće da pokrije nešto veoma blisko, nešto intimno i domaće, Raičković u srpskom sluhu izdvaja riječi koje više ne možemo zanemariti, jer su zapisane.

„Da bih ponekad iz bezazlene dobronamernosti ipak otaljao posao, poslužim se nekakvim složenim i apstraktnim rečenicama, u kojima mi se polako zamrse jezik i misao, a da ne govorim o vlastitom stidu, koji me sve više obuzima dok kao tuđinac slušam samoga sebe i izdvajam u sluhu pojedine izveštačene i patetične reči, koje bi trebale da pokriju ponešto i od onoga što mi je bilo tako blisko, intimno i domaće.“

Po Hajdegeru, zna se, postoji paralelizam mislioca i pjesnika. Oni stoje jedan uz drugog i među njima postoji razgovor. I Raičković je pjesnik pjesništva – u njegovoj pjesmi nema trenutka koji prestaje da promišlja ono što dolazi prije nje i ono što posle nje ipak ostaje – ali je veoma čudno da se tu do težine dospijeva putem lakoće, hitro i ujednačeno.

Da čujemo i Josifa Brodskog, sa njegove uzvišice: „Pjesništvo je strahovita škola nesigurnosti i neizvjesnosti. Nikad ne znaš da li ono što si uradio išta vrijedi, a još manje da li ćeš sjutra biti kadar da uradiš nešto valjano. Ako te to ne uništi, nesigurnost i neizvjesnost na kraju postaju tvoji bliski prijatelji, oslanjaš se na njih i pripisuješ im neku njihovu nezavisnu inteligenciju.“

I kad bismo htjeli, ne možemo prenaglasiti značaj tog plemenitog neznanja za utvrđivanje znamenite Raičkovićeve kolebljivosti, što jeste oksimoron, ali jeste i stvarno držanje pjesnikovo, njegova strateška pozicija: tačno ona vrsta pasivnosti koja je u stvari suština odvažnih. Potpuna predanost pjesmi, iz koje potiče i uz čiju pomoć opstaje unutrašnja snaga koja tu pjesmu smješta u središte srpskog duhovnog života. Iz nje potiče i divna uzvišenost Raičkovićeve lirike, s one strane svakog uznošenja.

Izvor: Fejsbuk