(VIDEO) Veličanstvena noć u Nikšiću: Sinoć održana promocija Matije Bećkovića u Matici srpskoj

U okviru Tribine „Svobodijada“ JU Zahumlje, a u prostorijama Matice srpske – društva članova u Crnoj Gori, sinoć je u Nikšiću 20. jula, predstavljena je knjiga akademika Matije Bećkovića „Majka Zorka“.

Promociji u prepunoj sali Matice, gdje je čini se više ljudi stajalo, nego što je bilo mjesta za sve koji su htjeli da budu dio veličanstvenog festivala poezije i riječi,  prisustvovao je i  Mitropolit crnogorsko-primorski  Joanikije.

O knjizi su, pored autora Matije Bećkovića, govorili: akademik Jovan Delić, prof. dr Drago Perović, predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević, i Milica Bakrač, urednica Tribine „Svobodijada“.

Muzički dio programa zvucima frule upotpunio je Radovan Suknović.

„Majka Zorka“ predstavlja prvo prozno djelo akademika Matije Bećkovića.

Kroz dnevnik svoje majke, koji je pisala za vrijeme robije u kolašinskom zatvoru, Bećković nam pruža neobično svjedočanstvo jednog vremena. On ponava njene rečenice, i opisuje teško odrastanje bez oce. „Samo me u zatvoru nije bilo strah od hapšenja“, govorila je njegova majka Zorka.

Tribinu je otvorila Milica Bakrač, koja je predstavila učesnike i započela najavu citiranjem akadmika Delića.

Akademik Jovan Delić sinoć je u Plužinama rekao sljedeće:

„Nagradu uručujemo sa najdubljim uvjerenjem da je Majka Zorka pravi primjer Pivskog Oka, njegove dubine, širine i bistrine; njegove svetosti i njegovoga pamćenja jer je kraj Pivskog Oka podignut i opstao Pivski Manastir Uspenja Presvete Bogomajke, koja vjekovima slavi svetost majčinstva i sinstva. Majka Zorka je rodila Vuku Bećkoviću troje djece, a prije nego je treće rodila, ostala je udovica i postala nezaređena monahinja, koja je svojoj djeci morala ponovo roditi Oca, da se znaju kazati čija su. Tako je Majka Zorka rodila bar tri moćna rukavca poezije svoga sina, Matije Bećkovića: očinstvo, majčinstvo i sinstvo. Ova knjiga je svojevrsno vaskrsenje majke i majčinstva i njen povratak u rodnu zavičajnu Pivu u koju ne dolazi sama već sa svojim sinom na krilima njegove poezije“, navodi žiri u svojoj odluci za dodjelu nagrade „Pivsko Oko“.

Majka Zorka kako kaže Milica Bakrač predstavlja prvo prozno djelo akademika Matije Bećkovića. Kroz dnevnik svoje majke, koji je pisala za vrijeme robije u kolašinskom zatvoru, Bećković nam pruža neobično svjedočanstvo jednog vremena. Osim dnevnika, Majka Zorka ispisuje i „Tužni roman,“ čija je tematika majčin život sa troje djece koja su neprestano čekala povratak oca koji nije imao ni grob. Pored majčinih kazivanja, Matija Bećković u ovoj knjizi po prvi put piše o svom životu, odrastanju i školovanju, patnji za ocem i majčinoj teškoj borbi za opstanak porodice. Knjiga takođe sadrži i do sada neobjavljene fotografije i pjesme, istakla je i potom pročitala svoju novu pjesmu:

Pogača Majke Zorke

Pogača Majke Zorke,
Matiji
Dok je ćutalo nebo i kidisala hajka,
djecu, kuću i njivu sakrilila je majka.

I dok je jedno doba počela rđa da hvata,
majka je ljubav prela iz hladnoga kazamata.

Da djeci toplo bude, da im ne fali ništa.
Majka je plela slova iz mračnog konačišta.

Budite dobri, složni, skromni i vaspitani,
čuvajte sebe, kuću. Brzo prolaze dani.

Ti čuvaj sestru i brata sve dok ne mine hajka,
zato što si domaćin. Poručila je majka.

Suvu usnu joj ljubi patnja tiha i gorka.
Slovesnu pogaču, evo, donese Majka Zorka.

Prvo je o knjizi govorio upravo akademik Delić, koji je između ostalog i bio sa Bećkovićem dan prije u Plužinama, gdje je Bećković dobio nagradu za životno djelo.

Nagrada za životno djelo, “Pivsko Oko”, dodijeljena je akademiku i književniku Matiji Bećkoviću za ukupan doprinos savremenoj književnosti, sa posebnim akcentom na knjigu “Majka Zorka” koja predstavlja “svojevrsno vaskrsenje majke i majčinstva i njen povratak u rodnu zavičajnu Pivu u koju ne dolazi sama, već sa svojim sinom na krilima njegove poezije”.

“Ovim dolaskom sve apsurdne patnje majke Zorke dobijaju prvi put svoj puni smisao, na vjeke vjekova. Dobrodošla majka Zorko u svoj rod, dobrodošao sestriću Matiju Bećkoviću na živi izvor svoje maternje melodije. Piva vam oboma noćas daruje svoj izvor, svoje Pivsko oko koje živi sada u poeziji i na slikama”, kazao je predsjednik Savjeta manifestacije, akademik Jovan Delić.

Kovačević: Ova knjiga je riznica

„Nije bilo lako čitati ovu knjigu i pored toga što sam dosta njenog sadržaja znao iz pjesama i monografije koju sam ranije pročitao ili iz televizijskih emisija koje sam gledao. Ipak ona je prvi put ispričana ne samo kroz Matijino pero i sjećanje već jezikom i pismom njegove majke. Onim jezikom koji kada ga čitamo čujemo kako se izgovara glasom naših baka koje su pričale iste ili slične priče. Tek sam sa ovom knjigom shvatio da to nije samo priča o jednoj porodici već o svim našim porodicama prožetim patnjama koje su se mogle izdržati samo na temelju ogromne i svesilne ljubavi naših majki“, kazao je na promociji gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević.

Ta je ljubav mogla biti jedan tren (koji sve vrijeme traje) i njen je izvor bio u boli i tugovanju koje kroz godine zrijeva, kao npr. u slučaju majke Moma Kapora Jelene koja je prilikom bombardovanja Sarajeva u Drugom svjetskom ratu, zaštitila svojim tijelom svog malenog sina i tako poginula.

A može biti i čitav jedan život koji je svakodnevno prožet mukama u kojima se svakoga dana pravi plan zaštite svoje djece, porodice, supruga, zdravog razuma i čiste pameti u jednom smutnom vremenu. Onako kako je to radila Majka Zorka, koja nije, poput Zorke Karađorđević, rođena u vladarskoj kući, niti se u takvu kuću udala, ali kako idu stranice ove knjige ona postaje knjeginja koja je svoga sina učinila kraljem a kraljem je učinila i svoga muža Vuka. Zanimljivo je to da je i vitezu – mučeniku kralju Aleksandru majka bila Zorka, pravo joj je ime bilo Ljubica, a tako se zove Matijina sestra. Ljubica Petrović je izabrala da bude Zorka Karađorđević a Zorka Taušan se kao Zorka rodila i izabrala da bude Bećković i da svojom snagom i svojim životom učini da to bude isto kao da je Karađorđević. Njen sin Matija je postao kasnije i član Krunskog savjeta. A kako su Petrović Njegoši bili kumovi sa Bećkom Draškovićem tako je Matija na polju pisane riječi i poezije krenuo stopama kuma Njegoša. Tako se Nije bilo lako čitati ovu knjigu i pored toga što sam dosta njenog sadržaja znao iz pjesama i monografije koju sam ranije pročitao ili iz televizijskih emisija koje sam gledao. Ipak ona je prvi put ispričana ne samo kroz Matijino pero i sjećanje već jezikom i pismom njegove majke. Onim jezikom koji kada ga čitamo čujemo kako se izgovara glasom naših baka koje su pričale iste ili slične priče. Tek sam sa ovom knjigom shvatio da to nije samo priča o jednoj porodici već o svim našim porodicama prožetim patnjama koje su se mogle izdržati samo na temelju ogromne i svesilne ljubavi naših majki.

Ona koja je znala ko je kučka a ko je junak. Ona koja nije prećutkivala svoje slabosti i mane ali ih se nije ni plašila nego se sa njima suočavala. Ona koja je poštovala i rod i dom. Ona koja je voljela svoga muža i bila sa njim jedno tijelo i kojoj je on bio glava i kad su mu i tijelo i glava završili bestraga od bratske ruke. Ona kojoj su se u snu sveci javljali i poučavali je. Ona koju nisu mogli da ponize jer joj ponos nije bio od ovoga svijeta. Ona koja je podigla troje divno djece. Ona koja je bila i biće poezija.

“To ti je od svekra“ rekla je ženi svoga sina Ljuba kada joj je davala jedan od četiri dukata koja je čuvala. A Matiji je rekla da pošto je napisao pjesmu Vera Pavladoljska, pjesmu koja je počela da nastaje na obroncima Lukavice, na nikšićkoj teritoriji, da mora da je oženi.

Mučeništvo i tamničke hladnoće unuka Alekse Marinkova ona je pokušala da svojim rukama ispravi isplevši mu jedan topli džemper. Ona je znala šta je zatočeništvo i tamnovanje. Time i počinje ova knjiga. Ona ga je iskusila u režimu u kom je unuk Alekse Marinkova bio jedan od glavnih ljudi. Ali nije mu zamjerala nego ga je požalila. Ova svemajka nosila je u srcu svakog mučenika bez razmišljanja da li je mučeništvo zaslužio ili nije. Samo je za svoje muke mislila da ih je zaslužila i nije se na njih žalila. Onako kako rade pravednici.

Ova je knjiga riznica. Naš životopis na primjeru Bećkovića. Ljubavna priča koja nadilazi sve filmske blokbastere na tu temu. Na spisku pobijenih na kraju rata u Sloveniji tek skoro se otkrio zapis sa imenom Zorkinog muža. U tom zapisu stoji datum i mjesto pogibije kao i naznaka: Odbio da se preda. Nije Zorka to znala ali je i ona odbijala da se preda.

Tako je ona i ovu knjigu o sebi pretvorila u knjigu o svom mužu – Vuku Bećkoviću kao što je i čitav život posle rata živjela da on ne bi nikad umro. I odista nije.

Čini mi se da je narod u Crnoj Gori nalicao čitav na onu porodicu kojoj se rodilo krastavo dijete koje su iznijeli pred Vuka Bećkovića kada je naišao sa vojskom i izmolili ga da ga krsti. Vuk ga je krstio u mali krst i nadjenuo mu svoje ime. Posle nekoliko dana kraste sa djeteta su opale.

Vladika Amfilohije kog je Majka Zorka mnogo voljela, naišao je tako kroz Kolašin sa pogrebnom povorkom koja je išla za Zorkinim kovčegom. Činilo se kao da je tada čitav Kolašin izašao da izmoli Vuka Bećkovića da ih ponovo krsti a da je on kroz molitvu, kandilo i riječ svoga sina, posvećenu njegovoj Zorki, zaista to i uradio. To je bila prva posleratna litija kroz Crnu Goru. Tada su kraste počele opadati.

Nije bilo lako, ono je bilo nevino novorođenče, a u Crnu Goru se mješina zla odavno prepunila ali kao tada kroz Kolašin išao je Mitropolit Amfilohije i 2020. godine kroz čitavu Crnu Goru. Išle su litije. A u njima ruku pod ruku Vuk i Zorka. Da nadoknade propušteno. Da ponekoga krste, nekome opletu topao džemper, nekome uture zlatni dukat u šaku. Da posvjedoče kako su se dobro namučili i napostili dok su svima oprostili.

Pored majčinih kazivanja, Matija Bećković u ovoj knjizi po prvi put piše o svom životu, odrastanju i školovanju, patnji za ocem i majčinoj teškoj borbi za opstanak porodice. Knjiga takođe sadrži i do sada neobjavljene fotografije i pjesme, zaključio je Kovačević.

Perović: Svjedočenje bogoizabrane majke Zorke

Vaše preosveštenstvo, gospodine akademiče, gospodo, kulturni, duhovni i politički nosioci našeg sadašnjeg i budućeg postojanja, dobrodošli još jednom u ovaj belelepni prostor – lice srpskog naroda u cjelini, gdje god da se on trenutno nalazi. Dobrodošli svojim bogolikim licem da stanemo zajednio pred jednom knjigom i njenim licem istine, pravde i ljepote. Dobrota se podrazumijeva, kazao je na početku svog obraćanja prof. dr Drago Perović.

Čast mi je vam svima zajedno, bez iznimke, poželim dobrodošlicu u ime Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori i njenog predsjednika, prof. dr Jelice Stojanović.

Ovu dobrodošlicu jedinorođenom građaninu „rodnog mesta“ (Sente), koji je od Boga „izmolio“ „rebro čokolade“, po kome su i i brat i sestra postali „gradska deca“, moram da počnem sa jednim istorijskim porazom, porazom u „pobaučkim“ vremenima, ali istovremeno i pobjedom u vječnosti, kao i uvijek. Sa svjedočenjem bogoizabrane majke Zorke. Koliko znam, malo je ljudi koji su gledali premijeru predstave o sebi, poniženje i laž, i pri tom poželjeli, iz srca, da se predstava igra bez prestanka, da bi u energiji i pokretima naturščika glumca sa istih prostora vidjela onog koji nikad više, osim Božijom promisli, neće doći, a bez koga, mislila je dugo, uopšte ne može da živi, njenog supruga Vuka. Ova životna svjedočenja, kao ispovijest pred smrt koju je dugo priželjkivala, svjedoče više o nama, koji danas jesmo i našima koji su bili, nego o onoj Srpkinji koju su iz nizosti i uskosti svoje ideološke perspektive prozvali „Njemica“ da bi je i na neki način osudili i za sami rat koji su iskoristili da bi došli na vlast, ne obazirući se na nevine žrtve i ponosne izdanke nekadašnjeg načina života, u koji je vjerovala svim svojim bićem. I ona, Majka, kao Bogomajka, sve je to prihvatila i podnijela u časovima i danima poniženja da bi onog koji je svojim čojstvom i junaštvom rušio sve nečojsko i neljudsko, makar u predstavi, vidjela u njegovoj ovozemaljskoj nevidljivosti, da bi tek rođenoj Ljuški urezala u nepamteće pamćenje kako je nikad „oko očino neće viđeti“, a „ni ona njega“.

Tužni smo ali i ponosni kada nam Majka piše o samo nekoliko mjeseci sreće u svom životu, jer je to svjedočenje nepatvorenog osjećanja istine slobode koju je Bog darovao čovjeku, a čovjek svom, bližnjem oduzeo. Tog osjećanja istine danas skoro da više nema niti onih vidika sa kojih je propjevala pjesnikova duša.

Znali smo, onako zaneseni, kad nas je Pesnik upoznao sa nama samima, sa tragi-komedijom koja nema kraja i ponire dublje nego što je i on mogao očekivati, da su mu Vuk i Zorka ne samo pjesnički izvori već i najstrožiji recenzenti. Kad smo pomiješali osjećaj za tragediju i komediju, kada je sve postalo zabava i rijaliti, smijali smo se kad treba da plačemo, a plakali kad bi trebalo da se smijemo. Noćas moramo da se radujemo ozbiljnosti koja je za nas već vanvremena. Ljudotres koji nam se dogodio u vremenu u kom je Majka Zorka čuvala svoje najmilije čedo, protresao nas je i katapultirao u nizine u kojima nikada istorijski nijesmo bili, ili ne znamo da jesmo. Lagali smo se i još uvijek lažemo navodnim visinama. „Ali Svevišnji svima sve kaza.“

A šta bismo drugo mogli da očekujemo od čovjeka kome je i samo ime dato Božijim primislom. U svojoj svakodnevnici, mogli bismo se lagodno i raskalašno opustiti i reći da je čitav svijet Mrtvo i Velje Duboko, ali kad nam u kvazinasmijano lice grune ovaj svevremeni svjedok čovjekovog stradanja jasno nam je da je pred nama Živo Visoko. Jer pred nama je noćas vjera nenatrunjena čak ni onim trunom na kome smo se podizali u sniježnicama i ledenjačama, izvorima našeg života.

U toj nenatrunjenosti vjere, nade i života, začeo se život onog koji će svojim pjevanjem i mišljenje struniti sve ideološke projekte koji su nas obuzeli, i pjevajući Očevom i Majčinom čistinom, postati Mlađi od svih nas!

Hvala mu!

Knjiga „Majka Zorka“ je objavljena u izdanju IK „Vukotić media“ iz Beograda, a njeno predstavljanje održano je u okviru julskog repertoara kulturne scene Nikšića.

Izvor videa IN4S