(VIDEO) Savezničko demoliranje na Blagovijesti: Bombardovanje Nikšića 7. i 8. aprila 1944.

7. i 8. aprila 1944.g. avijacija SAD je sravnila Nikšić sa zemljom.

Pod ruševinama je nađeno 500 ljudi, a tadašnji gradonačelnik Nikšića Jevrem Šaulić je Međunarodnom crvenom krstu u Ženevi javio da su Nikšić bombardovali neprijateljski avioni, koji su osim bombardovanja gradskog jezgra ubijali mitraljeskom vatrom iz aviona civile po ulicama grada.

Tim bombardovanjem Amerikanci su postavili nesolidni rekord efikasnosti u vidu procenta ubijenih vojnika u odnosu na civile, jer je poslije masakra grada utvrđeno da nije poginuo niti jedan njemački vojnik

Prema knjizi prof. dr Branislava Kovačevića, u dvodnevnoj „kiši“ bombi, poginulo je 176 građana, dok je ranjeno 209. Oštećeni su mnogi objekti, čak i Gradsko groblje i Crkva Sv. Petra i Pavla iz devetog vijeka. U gradu je tada ispjevana pjesma „Maršal Tito komanduje, da se Nikšić bombarduje“

Piše: Gojko Knežević

Neshvatljivo je da savezničko bombardovanje 14 crnogorskih gradova 1943. i 1944. godine, nije pobudilo adekvatno interesovanje istoriografije, iako je od „prijateljskih“ bombi poginulo najmanje 950 nedužnih ljudi, a neke varoši sravnjene sa zemljom. Od istoričara, priču o ovoj tabu temi, utemeljeno je pisao jedino prof. dr Branislav Kovačević u knjizi „Savezničko bombardovanje Crne Gore 1943 – 44“, u kojoj tvrdi da „na prostoru Crne Gore nije bilo njemačkih vojnih potencijala koji bi opravdali količinu i intenzitet razaranja, u kome je, uglavnom, stradalo civilno stanovništvo“.

Oprečna propaganda

Prema knjizi dr Kovačevića, Nikšić su saveznički avioni bombardovali 7. i 8. aprila i 24. avgusta 1944. Prva dva dana na zahtjev komandanta Drugog udarnog korpusa Peka Dapčevića i političkog komesara Mitra Bakića.

U dvodnevnoj aprilskoj „kiši“ bombi, nije pogođeno ni jedno njemačko utvrđenje, a prema nepotpunim podacima (zbog nemogućnosti evidentiranja brojnih izbjeglica), poginulo je 176 građana. Stradale su čitave porodice i 18 jedinaca, dok je ranjeno 209 ljudi, srušene 52 zgrade i porodične kuće, oštećeni mnogi objekti, čak i Gradsko groblje i Crkva Sv. Petra i Pavla iz devetog vijeka.

Četnici su to iskoristili za propagandu kako je „ovaj napad na mirnu varošicu izvršen… ne zbog njemačkog arsenala… nego velikog broja srpskih izbjeglica“. Partizani su, pak, taj tragični događaj slavili kao veliki uspjeh. U jednom izvještaju nadležne komande piše da je „od bombardovanja 20 mrtvih i 40-45 ranjenih Njemaca, 11 italijanskih fašista, 50-60 mrtvih i veliki broj ranjenih četnika i 178 mrtvih ostalih izdajnika i stanovništva“. Međutim, prema istraživanju dr Kovačevića, poginuo je samo jedan njemački vojnik.

U gradu se i tada pričalo da je bombardovanje na Titov zahtjev, pa je ispjevana pjesma „Maršal Tito komanduje, da se Nikšić bombarduje“, što potvrđuje i njegova izjava Asošijed pres agenciji kako je „djelatnost savezničkog vazduhoplovstva u Jugoslaviji bila od znatne pomoći u borbi protiv neprijatelja“.

U proglasu Crvenom krstu 11. aprila 1944. godine, predsjednik opštine Nikšić Jevrem Šaulić obavještava: „Javljam čitavom svijetu iz bombardovanog Nikšića… da su saveznici napali naš mirni grad… Englesko-amerikanski bombarderi, ne samo da su bombama najtežeg kalibra osuli grad, nego su čak i automatskim oruđem gađali civilno stanovništvo, kojom prilikom je ubijeno mnogo ljudi, žena i djece… U Nikšiću ne postoji nikakva industrija niti kakvi saobraćajni čvor, a… nije bilo nemačkih vojnika. Pozivam Engleze, Amerikance i Sovjete da bace pogled na svoja gnusna djela, koja su počinili u nevinom i nezaštićenom Nikšiću! Rat će se nekad završiti, a ruševine i grobovi će ostati kao vječiti dokaz… njihovog zlikovačkog rada i takozvane kulture“.

Saveznici sijali smrt

Prije tri godine, zabilježio sam svjedočenje tada 87-godišnjeg Jovana Gardaševića, skojevca u Drugom svjetskom ratu. Sa glavice kod crkve u Dragovoj Luci gledao je kako su „tvrđave“ (bombarderi) sijale smrt u gradu.

– Te Blagovijesti bilo je sunčano, ali oko tri popodne nebo „zamutiše“ avioni. Dolećeše iznad Bršna i napraviše krug, a mi se izvan „bloka“ veselimo, jer mislimo bombardovaće njemačke položaje u Pivari, Zahumlju, „Kosovki djevojci“, Gimnaziji, Uzdomiru, Bedemu i Trebjesi, a oni bombama zasuše civilne objekte i ulice, pa nastaviše da mitraljiraju. Od mitraljeske vatre na Mrkošnici poginuo je mladi podoficir Banjo Bakoč, a Nica Rutešića je, izgleda, pogodila bomba, tako da mu nijesu ni dlake našli. Na trgu, gdje je sada Galerija, poginula je porodica poslovođe Bate, a na ćošku Jovana Čanović sa dvije kćerke.

-Sjećam se da su poginuli i: Miloš Mijatović, kćerka Milice Jokanović, Joka Goranović sa dvije kćerke, Drago Matović, Boro Nikčević, sin Ilije Kavaje, pa limar Aleksa Dajović, a na tržnici su našli ranjenog Đura Krivokapića, koji je ubrzo umro.

-U kafani Savice Knežević stradalo je 32-oje, u kući Šćepovića osmoro, Goranovića sedmoro, u zatvoru u Staroj Varoši devetoro, u dvije kuće Golijana 17-oro… Poginulo je dosta izbjeglica iz Metohije, Bosne i Hrvatske, ali se ne zna broj. Sjutradan je bomba pala, čak, u groblje, dok su građani sahranjivali poginule prethodnog dana. Tu je stradao Jovo Gajović. Ni na jedan njemački objekat nije bačena bomba – priča Gardašević, koji je uvjeren da je „Nikšić bombardovan da bi što više ljudi otišlo u partizane, a to je narod žestoko platio“.

Najava od 18. marta 1944. štabu Šeste crnogorske brigade da će „ovih dana Englezi bombardovati Nikšić… i mi ćemo vam to javiti“ navodi na zaključak da je Vrhovni štab NOVJ bio „upoznat sa pojedinim konkretnim planovima savezničkog vazduhoplovstva“. Na to upućuje i zahtjev zamjenika komandanta Glavnog štaba NOV za Crnu Goru i Boku Đorđija Miraševića i pomoćnika komesara Mila Jovićevića od 14. januara štabu Drugog udarnog korpusa: „Bilo bi vrlo dobro ako bi saveznici bombardovali Podgoricu ili Nikšić.“

Avioni nisko letjeli

Tako misli i Mišo Glogovac koji kaže: „To je prilično uvjerljivo objašnjenje. Imao sam 18 godina i dobro se sjećam kako se pričalo da će Nikšić biti bombardovan. Kum Pavle Kasum doznao je to od partizana i rekao mojoj Bosi. Niko, međutim, nije povjerovao, jer u gradu nije bilo ni 150 Njemaca“.

– Žarko Zeković i ja, kod kafane Kneževića sretnemo Jola Abramovića, a već avioni prave krug iznad Nikšića. Mi nećemo da bježimo, a on ode put Stare Varoši. Ubrzo primijetismo kako avion otkači dvije bombe u pravcu Dvorca. Tad pobjegosmo. Ja u portik Martinovića. Tamo krcato naroda, kao i na ćošku naše radionice, preko puta stare opštine. Nastavim da trčim ka Pivari, a predsjednik Šaulić viče da se sklonim pod drvo. Ma kakvo drvo, pretrčim preko potoka… Avioni mitraljiraju, lete toliko nisko da se vide piloti. Legnem u jedan kanalić… U drugom talasu ponovo su bombardovali. Vidio sam kada je bomba pala na kuću Martinovića.

Po prestanku bombardovanja, narod se razmilio po gradu. Svako svoga traži, kupe se mrtvi, pomaže ranjenima… Išao sam Trgom do kuće Martinovića, iz čije je ruševine do ponoći izvučeno 19 mrtvih. U srušenoj kući preko puta današnje opštine jedan čovjek vapi za pomoć, pritisla ga greda. Radnik iz naše radionice vintom (dizalicom) za kamione podiže gredu. Starac ustade, otrese se, zahvali i ode – sjeća se Glogovac i zaključuje: „Srećom u Gimnaziji nije bilo nastave, a da jeste, sigurno bi bila veća pogibija. Na raskrsnici pokraj zgrade, bio je trag feder bombe, a na zidu nije bilo podlanice bez gelera… Bombardovani su civilni objekti. Ni jedan vojni. Samo je jedan Njemac ranjen u nogu. Drugog dana je i groblje preorano bombama“.

Bjekstvo iz bloka

Dragica Abramović je te Blagovijesti, sa bratom Krstom i još desetoro djece iz Stare Varoši „bezbrižno brala cvijeće u Ljubovoj branjevini“.

– Oko tri popodne vraćali smo se ulicom Vuka Mićunovića. Od kuće Kovačina primijetismo avione od Careva mosta i Ostroga. Neko povika da su to saveznički i mi svi radosni. Kad odjednom počeše bombe i rafali. Nastade bježanija. Prestravljena dotrčim kući. Neko do komšija reče da su Njemci otvorili izlaze iz grada, te ja, majka Anđa, otac Milovan i braća Jole i Krsto preko Vukovog mosta prebjegosmo u Kočane – priča Dragica, koja je tada imala osam godina.

Šesnaestogodišnji Vaso Karović čuvao je tih dana kravu u Dragovoj Luci i po Toviću, gdje se, kako veli, sretao sa partizanima i od njih donosio pisma rodbini u gradu. Oni su mu i rekli da će biti bomardovan Nikšić.

– Prenesem to ocu, a on se raduje. Računalo sa da će da gađaju njemačke i četničke objekte, a ne narod. Na Blagovijesti čuvao sam u blizini sadašnjeg Stadiona i vidio kako se prvi avioni pojaviše iznad Budoša, baciše crvene rakete, a potom bombe po gradu. Bile su to tempirne bombe, koje su kasnije, većinom noću, eksplodirale po dvorištima – podsjeća Karović, tvrdeći: „Ni jedan Njemac nije poginuo. Pričali su očevici da se stražar u Dvorcu nije ni pomjerio da potraži zaklon. Očigledno je bio siguran da kasarna nije meta“, pisala je Pobjeda.

Priča o prstenu

Poznati nikšićki pjesnik Vito Nikolić je u Pobjedi svojevremeno napisao:

„Nikšić su bombardovali saveznički avioni, ali nimalo – saveznički… Od stotinak bombi ni jedna nije pogodila neki neprijateljski objekat, pa čak ni ranila njemačkog vojnika, a samo u jednoj ćeliji gradskog zatvora poginulo je osam Nikšićanki! Odmah po prestanku bombardovanja Njemci su mobilisali stanovništvo da raskopava ruševine i sahranjuje poginule…

U grupi koja je raščišćavala gradski zatvor našao se i Ljubo Ivković… I baš tu, nad rakom, primijetio je na ruci Milice-Mile Kovačević zlatan, skupocjen prsten… Brzo je zavukao Miličinu ruku u njenu pocijepanu haljinu da Njemci ili njihovi saradnici ne bi primijetili prsten i uzeli ga, a potom je položio Milicu u raku i zatrpao.

Sve do 1951. godine kada su Kovačevići sagradili grobnicu, prsten je ostao pod zemljom. A tada Tomo, Miličin sin je pozvao Ljuba Ivkovića i zajedno su raskopali raku. Tamo je bio i majčin prsten.“