(VIDEO) Raičević: Srbima u Crnoj Gori da se vrate oduzeta prava, to je minimum očekivanja od nove Vlade i predsjednika!
1 min read
“Suštinski, govorimo o neodrživosti fraze oličene u sintagmi „politika pomirenja“ sve dok se našem narodu u Crnoj Gori ne vrate oduzeta prava. To je minimum srpskih očekivanja od buduće vlade i novog predsjednika Crne Gore” navodi Raičević..
Danas se održala konferencija Instituta za političko umrežavanje u medija centru Terazije u Beogradu, na temu “Crna Gora nakon Mila Đukanovića – izazovi i perspektive“.
Govornici su bili Prof dr. Darko Tanasković, dr Rajko Petrović, Protojerej Miajlo Backović, Aleksandar Đurđev, Uroš Nikolić, Dejan Vukšić, Cvjetin Milivojević i glavni i odgovorni urednik portala IN4S Gojko Raičević.
Urednik portala IN4S, Gojko Raičević obratio se prisutnima, govoreći o novoj političkoj epohi Crne Gore.
Njegov govor prenosimo integralno:
“Časni oče, Uvaženi domaćine, uvaženi sagovornici, poštovani gosti, uvažena javnosti,
Pripremajući se za našu današnju konferenciju, a možemo je nazvati i sabranjem, i čitajući spisak tema koje su nas okupile, vjerujem da je najbolje da od samog početka budem koncizan, u pogledu nekoliko teza od suštinskog značaja za poboljšanje položaja srpskog naroda u Crnoj Gori.
Iskustvo uspješne relaksacije odnosa na relaciji SPC- BJRCG, nudi nam značajne pouke za uspjeh i u reizgradnji odnosa na relaciji Srbija-Crna Gora. U tom smislu, ohrabruje i izjava novog predsjednika Crne Gore, Jakova Milatovića, koji je kazao da je Srbija za Crnu Goru – više od ekonomije.
Novoizabrani predsjednik nije rekao ništa novo, ali je konačno jedan crnogorski predsjednik, poslije dugo vremena, saopštio ono što većina naroda u Crnoj Gori misli, osjeća i želi u odnosima sa Srbijom.
Zato, vjerujem, je sada trenutak za pobošljavanje tih odnosa.
Kada govorimo o odnosima između Crne Gore i Srbije, ne vodimo se samo, žargonski rečeno, digitronom. Niti je računanje jedini način mjerenja kvaliteta ovih odnosa. Mada je, i na to valja podsjetiti, mnogima iz Crne Gore, upravo lični novčani bilans i karijerni uspjeh, bio jedini motiv opštenja sa Srbijom i u Srbiji. To ih nije ometalo, da zemlju koja im je otvorila vrata, ruže, hule i krive, za sve i svašta, udovoljavajući niskim pobudama malih pseudo-nacionalizama. A Srbija kao Srbija, ponašala se kao majka i onima koji je vole i onima koji je kritikuju. I pokazala da je velika, čak i onda, kada su na sve načine pokušavali da je teritorijalno smanjuju.
Nijedna vlada, pa ni ova buduća, ne može imati komfor nesmetanog upravljanja državnim resursima sve dok ne vrati nivo ljudskih prava iz dijela identitetskih pitanja na period prije komunista i njihovih naslednika. Oni su za potrebe identitetskog inženjeringa vršili reviziju istorije. U toj raboti, bili su vođeni samo jednim ciljem – da uklone neupitnu istinu koja potvrđuju da smo mi Srbi, u Crnoj Gori, autohtoni.
Kako ova neporeciva istorijska stvarnost, ne bi bila tek samo još jedan romansirani doživljaj, važno je da tu činjenicu ustavno i zakonski oblikujemo i politički uvažimo, ne dirajući u doživljaje, prava i obaveze naših sugrađana koji su u jednom trenutku odbili da budu i naši sunarodnici.
Prvopozvani za ovaj zadatak su politički delegati srpskog naroda. Da bi isti zadržali tu funkciju potrebno je da pristupe otvaranju političkih pitanja na temu položaja srpskog naroda u Crnoj Gori.
Mi, koji smo krenuli da otvaramo Ustav, prije 17 godina taknuti smo po rukama, uz opomenu „ne diraj, mi nismo manjina, i čekaj da DPS padne sa vlasti“. Ne samo da smo sačekali, nego smo toj borbi, pružili snažan doprinos bez ikakve rezerve.
Sada, kada je režim Mila Đukanovića postao prošlost, vrijeme je da odgovorimo na pitanje, ako nismo manjina, šta smo? Ako ostanemo pasivni i ne budemo preduzimali ništa, ni u pogledu promjene Ustava ni u pogledu korišćenja prava koje i takav Ustav nudi, onda ćemo zaista postati, ono što uporno tvrdimo da nismo – manjina.
Nadamo se, da će nova vlast u Crnoj Gori umjeti da cijeni sva navedena iskustva. Nema sumnje da će se suočiti sa mnogo problema i mnogo situacija za rešavanje, posebno onih koje su za nas Srbe životno važni ukoliko želimo da djeca naše djece ostanu u identitetskom sistemu vrijednosti u kojem su bili njihovi djedovi i njihovi preci. Korpus prava koji nam je uskraćivan ili oduziman poslednjih osamdeset godina, prostire se na dugom vremenskom potezu, od prošlog vijeka kada nam je sugerisano da se ne izjašnjavamo kao Srbi čak i u prestonom Beogradu, jer navodno dolazimo iz Crne Gore, pa do izbacivanja srpskog jezika iz nastavnog programa u 21. vijeku.
Suštinski, govorimo o neodrživosti fraze oličene u sintagmi „politika pomirenja“ sve dok se našem narodu u Crnoj Gori ne vrate oduzeta prava. To je minimum srpskih očekivanja od buduće vlade i novog predsjednika Crne Gore.
Kao ilustraciju istaknimo dosadašnju praksu da se NASTAVNI PREDMET Crnogorski – srpski, bošnjački, hrvatski jezik i književnost, kolokvijalno odomaćio kao CRNOGORSKI, što je i bila namjera autora takve ideje.
Dakle, da se kroz jedan ovako NAIZGLED inkluzivan i egzotičan naziv, a u stvari nezgrapan i asimilatorski, srpski jezik izbaci iz školskog sistema Crne Gore. Rezultat je da u školama nema, čak ni pukog pominjanja srpskog jezika, čime se i ispunilo obećanje nekadašnjeg predsjednika Skupštine Crne Gore, Ranka Krivokapić, da će Srbi svoj jezik učiti kod svojih kuća. U međuvremenu činjeno je sve, da se Srbi u državi Crnoj Gori ne osjećaju kao kod kuće, iako su na toj zemlji autohtoni.
Srpski jezik, u javnoj i službenoj upotrebi, školovanje na srpskom jeziku i pismu u državnim ustanovama, nastavni programi koji obuhvataju i istoriju i kulturu našeg naroda, vođenje postupka na maternjem jeziku pri lokalnim samoupravama, državnim i sudskim organima kao i nazivi, imena ulica i naselja, odnosno topografske oznake ispisane i na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu uz trobojku kao narodnu zastavu, dvojno državljanstvo i skraćenje himne JESU NEIZOSTAVNI DIO PROGRAMA NARODNOG POMIRENJA i dovođenja identitetskih tema na pozicije ravnopravnosti.
A sve ovo pobrojano, iako, možda, nekima zvuči nevjerovatno za ostvariti, NE BUDITE IZNENAĐENI, sve je to već sadržano u onom diskriminatorskom Ustavu kroz član 79. Čak i u Ustavu čiji su ideološki tvorci Milo Đukanović i Ranko Krivokapić, daleke 2006. godine, postoje rešenja koja su dio univerzalnih prava, a koja nismo umjeli ili uspjeli da afirmišemo.
Ovo je centralna dilema moje današnje diskusije.
Da li će doći do formalnog i suštinskog poboljšanja položaja srpskog naroda u Crnoj Gori?
Zato, ponavljam i ističem, u crnogorskom ustavu postoji mehanizam koji bi potencijalno doveo do čitavog niza rešenja, a to je član 79. Ustava koji se bavi posebnim manjinskim pravima. Ovu sam tezu zastupao od 2006. i nisam naišao na razumijevanje već na oštro protivljenje, jer sam, navodno, od konstitutivnih Srba htio da napravim manjinu. Na pitanje šta mi obespravljeni Srbi imamo od konstitutivnog statusa nije bilo odgovora.
Da li je u pitanju šansa ili zamka, zavisi i od nas samih.
Ako naš status doživljavamo kao konstitutivni, onda se tako moramo i politički postaviti i tražiti ustavne promjene, onako kako se to i čini u civilizovanim društvima u pravnom poretku mogućnosti. Predizborne retorike i svakodnevna stranačka frazeologija ne donose ništa konkretno na ovu temu, osim što održavaju status čekanja. Dakle, ili da ostvarimo ustavnu inicijativu u tom smjeru ili da se posvetimo rešenjima aktuelnog Ustava, jer ko može više, može i manje,
Uz vraćanje Kapele na Lovćenu, ovo bi bio minimum srpskih očekivanja od koga nema odstupanja, uz sve razumijevanje za ono što nikad i nismo pomislili da možemo razumjeti: NATO, nepovlačenje priznanja lažne države Kosovo i usklađivanje spoljne politike sa kontroverznim politikama EU, protiv koje, iz godine u godinu, ustaje sve više evropskih naroda na ulicama evropskih gradova.
Jer i ovo su glavni, i to unutrašnji, rezultati Đukanovićevog višedecenijskog pregnuća u uspostavljanju jezičkog i etničkog aparthejda prema srpskoj zajednici i tradiciji koja je u temeljima Crne Gore.
Pobijeđen je i glavni generator nepravdi koje su Srbima u Crnoj Gori činjene poslednjih 30 godina. Sama nepravda, i dalje, opstaje, izgleda, kao dio društvenog odnosno podradzumijevanog konsenzusa, a djelimično i kao inercija djelovanja prethodnog režima.
Na nama je da to ispravimo prije nego se pomirimo na sopstvenu štetu.”
Razlika između Srbina i Srbijanca.Objašnjenja razlika između ovih pojmova sugerišu da je riječ o označavanju demonima (posebna vrsta imenica, demonim koriste se za označavanje geografske pripadnosti ili geografskog porijekla određenog stanovništva).Pored toga, u dijelu srpske javnosti, upotreba odrednice “srbijanski” se shvata,s pravom, i kao pokušaj promjene srpskog nacionalnog imena.
Kada se ta podjela javila i kako je do nje došlo?
Podjela je nastala kao striktno politički produkt, sa ciljem postavljanja jasnih granica među stanovništvom. Počelo je da se koristi još u vrijeme kralja Milana kada su mu Austrijanci (treba li ovdje pominjati Benjamina Kalaja?) osporili pravo da predstavlja Srbe van granica Srbije pa onda to preuzeli i nastavili komunisti još u periodu između dva svjetska rata, prvenstveno da bi se napravila razlika između Srba iz Srbije i takozvanih Prečanskih Srba, posebno Srba iz zapadnog srpstva.Najviše na korišćenju izraza Srbijanci insistirali su predstavnici Hrvatskog nacionalnog pokreta, jer su polazili od toga da većini Srba koji su živjeli u Hrvatskoj treba nametnuti da osjećaju razliku u odnosu na Srbe iz Srbije i SPC kao kao temelj nacionalne svijesti i pripadnosti (otuda i mnogi pokušaji osnivanja hrvetske pravoslavne crkve,crnogorske pravoslavne crkve,makedonske ….namjerno mala slova).
Nigdje u Evropi osim u Srbiji i Bosni ne postoji nacionalna oznaka koja bi bila pandan terminima “Bosanac” i “Srbijanac”, poput “Francužanina” ili “Italijanjanina”. Do toga nije došlo u Hrvatskoj (Hrvaćanin) i Albaniji (“Albanjanin”) iz politčkih razloga, jer se tamo više insistiralo na etničkoj monolitnosti.
Jedina zemlja na svetu u kojoj su vecinskom narodu uskracena ustavna prava a i mnoga druga,to je najbitnije dostignuce rastockog lopova ucenjenog od anglosaksonaca i saradnika svih vekovnih neprijatelja Srba i pravoslavlja odatle poticu sve anomalije C.G kao drzave i problemi vecinskog naroda.Zatvor za sve dostupne clanove bivse prve familije a kroz sistem urediti kako sleduje prava vecinskog naroda koji je i ugnjetavan pokazao trpeljivost za sve manjine i dostojanstvo u borbi protiv obolelog presednika.
Konačno !!!
Ovo je pravi put i program za opstanak.
Cini mi se da je upravo SADA potrebno smisleno
organizovanje – nacionalni program i PREDVODNICI.
Zadatak je tezak, protivnici jos uvijek moćni,
ali geopolitički razvoj nam ide na ruku.
Daćemo šansu DF-u još ovaj poslednji put da uradi nešto za Srbe, a minimum je ovo što je Gojko pobrojao, ako podbaci i bude se bavio “pomirenjem” a prava Srba ignorisao, onda je vrijeme za novu srbsku stranku.
Koja prava? Srbima koji smatraju jedinom domovinom Crnu Goru ili onima stanovnicima koji sebe smatraju Srbijancima i koji Srbiju smatraju za maticu i otadžbinu? To je ogromna razlika. Srbijancma nijesu uskraćena prava i nalaze se na važnim funkcijama u Vladi . Zanimljivo je da su veći dio Srbijanaca u CG komunistička deca, a Srbi su iz četničkih porodica. Srbijanci odnosno komunjare i boljševici više vole Srbiju od Cg, a još više Rusiju.
Pošto su Srbi stvorili Srbiju a ne ona njih (za razliku od Crnogoraca), nikakvi srbijanci ne postoje. Svi smo mi Srbi, i oni iz Nikšića, Herceg Novog, Berana ili Pljevalja, i oni iz Trebinja, Bijeljine, Banja Luke, i oni iz Vukovara i Knina, baš kao i beograđani, novosađani ili vranjanci…
Mi smo JEDAN NAROD
Došao si, prdnjavio si, ajde sad oduši!!! Svi “slovenski” narodi su Srbi i vode porijeklo od Srba. Zato volimo i Rusiju i Srbiju. Crnu Goru su pravili i davali živote za nju naši preci Srbi, isti oni Srbi od kojih su danas postali montenegrini i usRaše. Ne možeš da shvatiš koliko je to Srpstvo ogroman pojam. Ali polako, naša braća Rusi su se dozvali pameti i rade ono što najbolje znaju. Satiru Zapad!!!
Niko nam neće vratiti prava osim ako se sami ne izborimo za njih. Svaki Srbin treba znati da mi nemamo pravo na postojanje. Da to nije tako ne bi pravili dvije Jugoslavije, i svaki put stvaranje i raspad tih Jugoslavija plaćali milionskim nenadoknadivim gubicima u ljudskim životima. Da imamo pravo po germanskim, hazarskim, mjerilima da postojimo ni treću Jugoslaviju ne bi pravili kako smo je pravili i njen raspad plaćamo posledicama uranijumskog ” Milosrdnog Anđela”. Što je nauka i tehnologija moćnija to su načini uništavanja srpskog naroda sve nemilosrdniji, zapakovani u formi demokratije. Jedna srpska stranka u Crnoj Gori, Srbi masovno na izbore glasajte za tu stranku!!!
Nisu nam ni germani ni hazari, a ni eskimi i marsovci, krivi što imamo uglavnom nesposobnu “elitu”. Jugoslaviju su napravili Karađorđevići i njihove prišipetlje, Broza su doveli i podržavali upravo Srbi velikom većinom, Slobo je pokušao napraviti i treću, ta je trajala najkraće.
Vrijeme je da prestanemo tražiti krivce u drugima, pogledajmo se u ogledalo, jer, nije li čudno što smo baš mi uvijek prevareni? Jesu li se Bugari odricali svoje države, kao mi od Srbije (i dan danas se Srbi odriču Srbije, milija im je crnja i gora)? Postoji li još neki hrišćanski narod koji je ukinuo svoju državu i stvorio nakaznu tvorevinu sa neprijateljima?
A uz čiju je pomoć ta” elita” dolazila u mogućnost da bude na vlasti, da se narodu predstavi kao Bogom dana vodilja srpskog naroda. Pašić je bio Hazar, uz pomoć njega je Aleksandar svog brata Tomislava prvorođenog sina kralja Petra, heroja iz Prvog svjetskog rata, strpao u sanatorijum. Toma Fila je Hazar, a danas je zamjenik srpskog patrijarha. Sam Fila u svojoj knjizi navodi da je on najzaslužniji što je Makedonija dobila autokefalnost od SPCa. Evo vidimo kako prolazi po dobijanju autokefalnosti od RPC, UPC, sada njene sveštenike proganja i otima hramove hazarska država Ukrajina i raskolnička PCU. Pa nije da smo sami toliko krivi, zašto ne reći da je britanska kraljevska porodica njemačkog porijekla Saks- Koburg -Gota, možda narodu bude jasnije zašto su Britanci izdali četnički pokret, učestvovali u vojnički besmislenom savezničkom bombardovanju srpskih i crnogorskih gradova, čineći veće gubitke civilima nego njemačko bombardovanje. Bombama su pomogli stvranje komunističke Jugoslavije i gurali nas u komunizam, a onda nas 1999. godine opet bombama “spašavali ” i vadili iz komunizma.Nije kriv narod, zašto je kriv narod, zbog toga što je doveden u situaciju da ne može vidjeti ko je ko od političara i ko je kakav i na koji perfidan način globalistički sluga. Kako 1919 tako evo i dan danas. Pa nijesu samo nasumično okupatori i komunisti poslije njih ubijali prosvijećene, učene, školovane ljude i sveštenike. Ta”elita” radi na mjestu na kojoj joj je omućeno, sklonjeni su joj sa puta svi koji bi joj na bilo kakav način mogli smetati, kako tad, tako i danas. Kako je koliko ovaj narod bio vakcinisan ili doveden u zabludu da se vakciniše, evo ti najskorijeg primjera djelovanja te “elite” podržane i opremljene od germansko hazarskih hordi!!!
@dinki
Molim te, dinki, poštedi me priče o sveopštoj zavjeri nekakvih “hazara”. Toma Fila priznao makedoncima autokefalnost? Ajde!? Znači, Porfirijev tomos nema veze sa tim? Toma Fila upravlja sa SPC a ne sinod? Molim te, pričaj tu priču djeci u vrtiću, možda povjeruju. Slično važi i za Pašića, on je, dakle, ukinuo Srbiju i stvorio nakazslaviju, Aleksandar nema veze sa tim? Opet, obrati se djeci u vrtiću.
Posle ovoga što si rekao o zavjeri takozvanih “hazaraca” i sličnih, dalje nisam imao snage čitati.
Ponavljam, OGLEDALO!
Znači po tvome treba promijeniti, naći neki novi narod. Da ogledalo, po tebi, nam treba novi narod, upravo taj narod prave pred našim očima dovodeći milione migranata. A u pravi si za vrtiće, od malena ih treba učiti ko su pravi neprijatelji, kako se skrivaju, a ne ih učiti od malena da ne znaju koji su pol.