(VIDEO) Od sljedbenika Kosovskog zavjeta do najboljeg partnera tzv. Kosova*: Milo i Srbija, ili – od Srbina do srbofoba

Jedna od temeljnih karakteristika aktuelnog predsjednika Crne Gore, Mila Đukanovića, svakako je njegova nedoslednost. Tokom svog „razvoja“ i izrastanja u „mirotvorca“ i neprikosnovenog lidera „ekonomskog tigra na Balkanu“, šef crnogorskog režima prošao je kroz mnogo faza kada je riječ o raznim suštinskim pitanjima.

I veoma često je, u kratkom vremenskom intervalu, najveći suparnik Milu bio – baš Milo.

Evo i par primjera Đukanovićeve političke „odiseje“.

„Zaštitinik“ SFRJ i Srba postaje branitelj „lijepe njihove“

Tokom 1991, u „predvečerje“ krvavog građanskog rata u Hrvatskoj, „sa Lovćena“ Milo je klicao:

“Ne može se mahati s grančicama mira dok se srpski narod po Hrvatskoj kolje, masakrira, siluje, dok im se pale kuće i uništavaju imanja samo zato sto su Srbi. Rat se ne dobija dezerterstvom, već mobilizacijom”.

Sve je začinio i omiljenim komentarom svih „zlopamtila“:

„Šah sam omrznuo od njih i njihovog podaništva šahovnici i mladoj demokratiji tipa kalašnjikov“.

Kada je riječ o ishodu rata protiv njemu omrznutih šahovničara, mlađani Đukanović nije imao dilemu:

„Nametnuti rat ćemo dobiti, baš kao što smo sve takve protivnike pobeđivali tokom cijele naše istorije. Ovog puta ćemo završiti zajednički život s njima i raskinuti sve kontakte, nadam se za sva vremena.

Nadam se da će se u toj diobi formirati nove državne zajednice u kojima ćemo živjeti, granice sa Hrvatskom povući pravednije i logičnije, nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi, čiji je izgleda jedini cilj bio da nad Crnom Gorom, u delu Boke bude hrvatsko starateljstvo.”.

Đukanovićev „avanturistički“ duh naročito je došao do izražaja njegovim nastojanjem da „skokne“ do – Dubrovnika.

„Pohod na Dubrovnik je svrsishodan i svako suprotno stanovište je izdajničko.“, isticao je.

Ipak, već u junu 2000 predsjednik Crne Gore „blago“ je revidirao stavove.

„Ovu priliku želim iskoristiti da u svoje ime i u ime građana Crne Gore, posebno onih građana koji dijele moja moralna i šira politička uvjerenja, uputim iskreno žaljenje svim građanima Republike Hrvatske, posebno Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanske županije, za svu bol, sva stradanja i sve materijalne gubitke koje im je naneo bilo koji predstavnik Crne Gore u sastavu JNA u tim tragičnim događajima.“.

U martu 2005, pokušavajući da bar donekle zaštiti mladog Mila, nije propustio priliku da, veoma pravdoljubivo, „opali čvrgu“ – Đukanoviću.

“JNA jeste imala jednu definitivno nečasnu ulogu i u Hrvatskoj i u Bosni. Crna Gora utoliko što su njeni ljudi makar i manipulisani, makar i vođeni tim motivom očuvanja Jugoslavije učestvovali”, rekao je Đukanović i dodao da je i on za to “moralno i politički odgovoran”, iako nije imao nikakvu ulogu u upravljanju JNA.

Milo i Srbija, ili – od Srbina do srbofoba

Na počecima svo trodecenijeske političke karijere, kora se pregla kroz dva vijeka i dva milenijuma, Milo Đukanović se, i te kako, ponosio svojim srpskim porijeklom. I volio Srbiju, iskazujući privrženost unionističkim idejama.

Uoči parlamentarnih izbora 1998. izjavio je:

„Zbog vjekovnih bratskih veza. Zajedničke krvi u svim ratovima prolivene, zbog vjekovnog sna najboljih Crnogoraca i Srbijanaca, zbog izvesno bolje zajedničke budućnosti, Crna Gora se i otvorenog srca opredijelila za život u zajedničkoj državi sa Srbijom“.

Ipak, njegova ljubav i odanost Srbiji i Srbima trajala je malo više od ljubavi i privržnosti Slobodanu Miloševiću. Već u junu 2000, istakao je ida je zabrinut za bezbjednost zbog „borbe“ za Crnu Goru:

“Nažalost, moram reći da je bezbjednost svih nas dovedena u pitanje usljed produženja jugoslovenske krize. Što se mene lično tiče, potpuno sam svestan šta radim u politici. Svjestan sam da to znači da ulazim u konflikt sa interesima onih koji su se navikli na poniženu Crnu Goru koja nema dostojanstva. Ali, niti želim, niti mogu da se vratim sa tog puta.”.

U martu 2002 – nakon potpisivanja Beogradskog sporazuma, istakao je:

„Ovim dokumentom nije ugroženo pravo Crne Gore da nakon određenog perioda proveri volju svojih građana u odnosu na pitanje svoje budućnosti… Crnogorska politička javnost ima razloga da bude zadovoljna ovim što smo postigli.“.

U maju 2006, nakon referenduma, konačno se „trsio“ mrske mu Srbije.

„Čestitam svim građanima državu. Ovo je najznačajniji dan u novijoj istoriji Crne Gore… Imamo državu i nikada više nećemo dozvoliti da na bilo koji način dovedemo u pitanje našu državu.”, uskliknuo je.

Državu „brani“ i danas.

Milijarde, za koje mnogi tvrde da je taradio tokom višedecenijskog bavljenja politikom, samo su – kolateral, „bijedna“ nadoknada za 15-časovno radno vrijeme, tokom kojeg uglavnom – vređa vlastiti narod. I zdrav razum onih koji su ga, nekim čudom, sačuvali tokom njegovog vladanja.

Od sljedbenika Kosovskog zavjeta do najboljeg partnera tzv. Kosova*

„Na Kosovu je napadnuta Jugoslavija. Kosovo je bedem srpskog i crnogorskog naroda koje ne može pasti dok je nas i pokoljenja naših potomaka. Nebrojeno puta smo rekli: Kosovo se mora braniti svim sredstvima.”, isticao je na početku svoje političke karijere „mladi i lijepi“ Milo Đukanović.

Ipak, samo par godina kasnije, motivisan sve jačom podrškom iz zapadnih centara moći, njegova strasna borba za Kosovo pretvorila se prvobitno u podršku NATO zlikovcima u bombardovanju SR Jugoslavije i otimanju Kosova da bi, u konačnom, postao jedan od najbližih saradnika zlikovaca i terorista, koji su uniformu zamijenili odelima, a činove u terorističkoj OVK – „državnim“ funkcijama.

Vezuju ih, svakako, zajednički interesi. Sve – za evro više.

(Espreso.co.rs/IN4S)