(VIDEO) „Ja sam Dara iz Jasenovca, film je rađen po mom životu“: Podsjetimo kako je Jelena Buhač Radojičić svjedočila za IN4S

U manastirskom kompleksu Svetog Jovana Krstitelja u subotu je u Jasenovcu povodom centralne proslave praznika Svetih novomučenika jasenovačkih služena je Sveta liturgija.

Više arhijereja Srpske pravoslavne crkve, te monaštvo i sveštenstvo, služe na otvorenom, pored manastira, a time je počela centralna proslava Svetih novomučenika jasenovačkih.

Pored zvanica iz Srbije i Republike Srpske Svetoj liturgiju prisustvovali su gosti iz Crne Gore, ministri Damjanović Aleksandar i Marko Kovač, gradonačelnik Berana Vuko Todorović, predsjednik Skupštine grada Berana Novica Obradović, odbornik Ujedinjene CG u Beranama Milo Pajković, gradonačelnik Mojkovca sa saradnicima, bivši gradonačelnik Budve Bato Carević i mnogi drugi gosti i vjernici koji su odali počast Jasenovačkim novomučenicima.

Portal IN4S podsjeća da sistem koncentracionih logora Jasenovac predstavlja jedno od najvećih stratišta u Drugom svjetskom ratu, a od 1941. do 1945. godine tu je ubijeno stotine hiljada civila, najviše Srba, Jevreja i Roma, uključujući i desetine hiljada djece u logoru Jastrebarsko.

Međunarodna komisija za istinu o jasenovačkom sistemu hrvatskih koncentracionih logora zaključila je da su Hrvati u Jasenovcu i Donjoj Gradini ubili više od 700.000 Srba, 80.000 Roma i 23.000 Jevreja.

Prije samo dvije godine u emisiji “Srpski sv(ij)et“, redakcija portala IN4S ugostila je Jelenu Buhač Radojičić, jednu od rijetkih bivših logoraša Jasenovca koji su i danas među svjedocima ovih strašnih događaja.

Ova krepka 87- ogodišnjakinja je u detaljima kojih se sjeća govorila o zlikovcima sa kojima se susretala, i o drugim ljudima koji su ih odveli u logor. Imala je malo više od sedam godina kada je odvedena nakon 24 kilometra pješačenja u Gornju Gradišku.

„Sad je godišnjica pred Uskrs, kada smo mi u selu Jablanac gde je živela moja porodica, blizu Jasenovca, gde su ustaše već osnovale logor, došle po mog oca, majku, brata Živka od devet godina, Iliju od godinu i po dana i Dušana od četiri godine. Bili smo poljoprivrednici. Ustaše su nam uzele čamce, što je bilo glavno prevozno sredstvo, jer je Sava često plavila. Trebalo je celo selo da bude poklano, gde je bilo 340 čeljadi, ali su partizani došli sa svojim čamcima i preveli nas u zbeg u Bosnu, gde smo bili u vreme bombordavanja. Išli smo gladni, žedni pili iz kiše koja je padala, majka je nosila Iliju, tata je vodio brata Živka. Stalno smo bili u pokretu, svratili bismo u neku porodicu, da nam nešto daju, ali su se bojali, jer smo bili izbeglice i niko nas nije lako pohvatao. Kada je bila Treća ofanziva, uhvatili su nas i odveli sa Kozare u Orahovo, u muslimansku kuću. Sećam se da sam gledala da ako me ubiju da padnem na suvo“, opisivala je ona u emisiji.

Detalji koje je izgovorila javno nakon stradnja je izrekla prvi put glumcu i producentu Tihomiru Staniću, koji je prikupljao svojevremeno građu za film, završili su zapravo u filmu „Dara iz Jasenovca“ Petra Antonijevića:

„Sećam se žene koja je u punđi sakrila zlato, i kako je ubijena. Sećam se bake koja je glodala kosti, vadeći srž iz njih, vodu smo pili iz bunara u koji su se slivale fekalije. Celo moje selo je bilo u logoru, prolazili smo kroz njega, a ja sam rekla mami da sam gladna. Kako nije imalo šta da se jede, kupila sam mrvice iz njenog džepa i jela. Jeli smo iz kazana, ne sećam se kakva je bila ćasa, ali smo svo četvoro jeli iz nje jednom dnevno hranu koju smo dobijali. To su bile splačine, zapravo. Onda se pojavila jedna gospođa koja je bila različita od drugih žena u logoru. Bila je crnka i imala belo na sebi“.

Tada nije znala, ali je kasnije saznala da je to bila Diana Budisavljević, koja je pomagala djecu, kako bi bila spašena iz logora. Prisjeća se da joj je brat Dušan zaklan od četiri i po godine, kao i baka i djed, otac ubijen maljem i bačen u raku koju je sam iskopao, a majka poslata u Njemačku. Ukupno joj je stradalo 89 rođaka u zločinima u NDH, što je saznala zahvaljujući građi koju je prikupljao njen rođak nakon rata.

Dalje je govorila o porodičnoj sudbini, i u najvećem bolu se iznova prisjeća svog malenog brata Ilije kojeg i danas traži nakon poslednjeg susreta sa njim, a zatim u drugom dijelu emisije evocira sjećanja na dešavanja koja su pratila nakon Drugog svjetskog rata nju i sa njene preživjele članove porodice- majku i najstarijeg brata.

Strah koji nose stradalnici koji su izbjegli smrt su njihova stalna borba, ali i njihovih porodica, o čemu svjedoči i priča njenog brata Živka koji je nakon 20 godina od logoraškog iskustva bio nespreman da se upiše u žrtve. Međutim, gospođa Jelena je imala vedru poruku za kraj i odala izvor svoje snage i kreposti.

Čitavu emisiju možete pogledati na LINKU:

Licitacijom broja žrtava Jasenovca sprečava se nasušna potreba srpskog društva – izgradnja svesti o genocidu

„Smanjivanje broja žrtava genocida nad Jevrejima u Drugom svetskom ratu se, podsjetimo, po definiciji, smatra „poricanjem Holokausta”, kažnjivim u 16 evropskih država“, rekao je profesor Milš Ković i dodao:

„Istraživanje genocida trebalo bi da bude prvi prioritet naše nauke, ali akademske norme i osećanje odgovornosti za svaku reč trebalo bi da određuju način na koji će se iznositi postignuti rezultati. O Jasenovcu bi trebalo da govore samo stručno pozvani i ljudski dostojni. Nepotrebna je bilo kakva polemika. Licitacijom brojevima žrtava Jasenovca sprečava se ono što je nasušna potreba srpskog društva – izgradnja javne svesti o genocidu, po ugledu na narode sličnih sudbina (jevrejski, jermenski, ruski). Uvek se mora ponavljati: cilj ne sme da bude negovanje mržnje, nego sprečavanje da nam se zlo iznova dogodi. To nam se, posle decenija prećutkivanja i samozavaravanja, u našim danima već desilo. Nadajmo se da smo lekciju konačno naučili„.