IN4S

IN4S portal

Vesić: Na Božić se sjećamo junaštva bratske crnogorske vojske

Goran Vesić (Foto Predrag Mitić)

„Božić je dan kada se sa posebnim osjećanjima sjećamo junaštva bratske crnogorske vojske, heroja sa Mojkovca koji zaustaviše u krvavoj bici na Božićno jutro 1916. godine austrougarsku poteru namjerenu da presječe povlačenje srpske vojske ka moru, i zarobi i uništi naše mučenike kad su bili najslabiji“, napisao je u objavi na Fejsbuku zamjenik gradonačelnika Beograda Goran Vesić.

Poručio je da Rovčani i Drobnjaci zauvijek moraju da ostanu u sjećanju cijelog Srpstva.

„Nisu dali Rovčani i Drobnjaci, a toponimi Bojna Njiva i Razvršje gdje je junačka krv pobijedila agresorski čelik, zauvjek moraju da ostanu u sjećanju cijelog Srpstva. Da na tim poljima i okolnim šumama Crnogorci pod vođstvom serdar Janka Vukotića nisu išli grudima na austrougarske mitraljeze, ne žaleći živote, nova patnja Srbije bi bila nemjerljiva. Zato Srbima nema ni danas Božića a da bar jednu misao na ovaj dan ne posvetimo sjećanju na hrabru crnogorsku braću i podvig kojim su nas zauvjek zadužili. Nek je vječna slava junacima Mojkovačke bitke!„, naglasio je on.

Nije crnogorski ako nije srpski; ilustracija: IN4S
Podjelite tekst putem:

16 thoughts on “Vesić: Na Božić se sjećamo junaštva bratske crnogorske vojske

    1. Uvek zaboravite da je kralja Nikolu proterao njegov unuk Aleksandar, koji je svog oca Petra do kraja života držao u kućnom pritvoru, a brata Đorđa u ludnici.

  1. Vesiću površan si. Đe su ti Durmitorci, Vranešani, iz Tarskog kraja…?
    Moj đed je bio u toj bitci a nije ni Drobnjak ni Rovčanin.
    Nema ništa od glasanja za tebe.

    2
    1
  2. Hahahah Vesiću fale glasovi Crnogoraca u Bg. Što se tiče mojijeh u minusu si za bar 30. ????????????????????????????

    2
    5
  3. I SVIM A MNOGIM KOJE NAM UBIJALI MNOOOGOO PUUUTAA namerno NA BOZIC I NEJACI I BOMBARDOVANJIMA SAVEZNIKA… I NE JEDNOM I NE PET PUTA… … HRISTOS SE RODI A I DJEDO NA BOZIC SE RODI. …

    9
    1
  4. Evo malo sa pojedinim živim svjedocima iz Mojkovačke bitke dokumentarni film iz 1966 god. pa da čuju montenegrini kako su tada znali naši „nepismeni“ preci da razdvoje crnogorsvo od SRPSTVA, jer i oni su znali da je Crnogorac stanovnik Crne Gore a SRBIN i SRPSTVO je ROD i narodnost naša. Dok su oni i tad spominjali Kosovo , ovi danas sa ponosom ističu čestitke Haradinaju i zlotvorima albanskim. Nego, dođe komunizam pa odvojiše Crnogorca od RODA SVOGA, RODA SRPSKOG. Da se preci naši mogu ustati iz groba, montenegrini bi „e vivu“ pjevali u Italiji i nikad u Crnoj Gori. Eh, da se mogu preci ustat, bježali bi montenegrini niz litice od štapova naših predaka pa bi zaplivali put evivaške zemlje koja je sa germanima u ropstvu htjela držat ROD NAŠ. I eto, neko se danas ponosi reći „e viva“. ŽALOSNO , ne zbog nas idiota danas, već ŽALOSNO zbog onih koji svoje živote ne žališe da bimi danas živjeli ! Gdje nestade sram i stid iz zemlje ove namučene, gdje nesta ponos i čovjstvo čvrsto ko kamen crnogorski. ŽALOSNO u šta se pretvori Crna Gora!

    16
    2
  5. Zahvaljujući njima Srpska vojska u povlačenju uspjela je sa dođe do francuskih lađa.
    Evo jedan isječak iz memoara mog đede, srpskog dobrovoljca, koji je učestvovao u tim događajima:

    Iako ranjen, ja sam u odstupnici branio svaki pedalj srpske zemlje i učestvovao u borbi protiv neprijatelja našeg naroda. Borilo se i odstupalo, a odstupanju nikad kraja. Svaki dan gori iza goreg, jer kišni dani dolaze, počinje snježiti, stalno bez odmora, ide se u zimu. Komore se putem zaglibljuju i postepeno se raspadaju, da je na granici Albanije sasvim nestane.

    Iza sela Bicane i Vasjati, prema Debru i Piškopeji, nastalo je stalno spuštanje niz gola brda, da bi se sada u niziji zaglibili u blatu kroz koje je prethodno bezbroj izbjeglica – građana, žena, djece, te zarobljenih Austrijanaca prošlo. Ko se izvukao živ iz golih brda, taj bi sada, gazeći razgaženo blato do koljena, poslije nekoliko dana malaksao i zaglibio se i tu našao smrt. Bilo je mjesta, gdje se, usljed iscrpljenosti, zaglibila razna stoka, konji, te vojnički leševi, da su ličila na veliko bojište. Iznemogli od gladi i teška puta, oboljeli, umirali su na svakom koraku. Preko njih smo prelazili kao preko panjeva, jer ovdje niko nikome nije mogao pomoći. Ovdje je brat brata i drug druga ostavljao ili sa njim i sam umirao. Na prolazu, vojnici bi od ove uginule stoke i konja sjekli komade mesa i kuvali, te onako napola prijesno, bez soli i hljeba, jeli. Išlo se u nepoznatu zemlju, samo da se ide. Nigdje se nije smjelo zastati i odmoriti jer bi zalutale vojnike iz zasjede ubijali Arnauti.

    21
    1

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *