Vasojevićka heroina koja se smrću vinula u besmrtnost

U srijedu 2. septembra, porodica Branke Radeve Đukić, svirepo ubijene tog dana 1975. godine na Čakoru od dvojice albanskih bandita sa Kosmeta, zajedno sa Udruženjem srpskih književnika u otadžbini i rasejanju – Andrijevica, Udruženjem ratnih dobrovoljaca 1912-1918, njihovih potomaka i poštovalaca-Berane, Srpskog istorijsko-kulturnog društva “Nikola Vasojević“- Berane, časopisa “Glas Holmije“- Berane i Udruženja srpskih književnika „Sjeverac“, nastalog u Danskoj a sada djeluje u Podgorici, nakon 41 godinu od tog njenog stradanja, upriličili su komemorativni skup na ovom mučeničkom mjestu.  

Brankin stric Slavoljub Đukić, prof. dr, oživljavajući sjećanje na taj svirepi i krvavi čin koji je priređen njihovoj odivi, koja je, našavši se sama sa sobom u čakorskom bespuću, a među dvojicom šiptarskih krvoloka, braneći i odbranivši svoju djevojačku čast i dostojanstvo, platila najveću cijenu. Život je izgubila vraćajući se iz Peći sa upisa školske godine, ali ne dozvoliviši monstrumima da zadovolje svoje gadne strasti. Pjesnik bi rekao „Život dade al` živa ostade, jer joj djelo umrijet ne dade“.  On je potom istakao sledeće:

Njegoš: “Krv je ljudska  ^,rana naopaka”

             „Čast i bruka žive dovijeka“.

Poštovani učesnici današnjeg  komemorativnog skupa,

Evo nas i ove godine kraj ovog tužnog mramornog obilježja, mjesta gdje se prije 41 godinu  proli nevina djevojačka  krv, ta ljudska ^,rana naopaka, naše mlade odive, gimnazijalke Branke Radeve Đukić. Zbog te izgubljene mladosti ovdje se  41 godinu pri svakoj posjeti liju vrele suze Brankine rodbine,  i saoseća  bol od strane svih častnih  posjetilaca ovog znamenja. Saoseća se ta snažno frustrirajuća bol  zbog  prljavih pobuda i stepena svireposti kojim šiptarski zlikovci lišiše života našu Branku, ne kajući se uopšte samo zato što je ona Srpkinja, kako izjaviše na suđenju u Bijelom Polju  ti njeni krvnici. Ovdje Branka zarad svoje časti i obraza pljunu u  lice bandoglavim šiptarskim nasilnicima i zbog toga plati najveću cijenu – životom, i njena plemenita duša  se vinu u visine legendi, a njena djevojačka čast, kako to kaže naprijed citirani Njegošev stih,  osta da živi dovijeka, te je zatim svekoliko srpstvo i ostali  čestiti  ljudi svojim reakcijama i pisanom riječi –  posthumno promovisaše  u heroinu.  Da, u heroinu,  Đukića heroinu,  i  ne samo Đukića nego i čitavog Gornjeg Polimlja, i svih Vasojevića, i svih pravoslavnih Srba širom ove naše okrugle planete kojima je uzor – čast, poštenje i ljudsko dostojanstvo.  Da je tako pokazuje  i ova komemoracija u okviru koje se ovdje po drugi put zaredom izvodi emotivno nadahnuto slovljenje koje potresno dočarava težinu Brankine tragike koja kao takva u  nama pospešuje i snaži –  gnjev i otpor prema svemu što je nasilno, nepošteno i neljudsko.

Brankina krv je ovdje prolivena u mirnodopskom vremenu komunističe Jugoslavije kada je već počela eskalacija  šiptarskog ekstremizma, vremena u kojem  im je Titova vlast dala pravnu  nadređenost  nad Srbima i Republikom Srbijom, što je bio presedan kakav do tada i od tada do danas nigdje nije viđen u svijetu. A posle Tita, nažalost,  nastupi još gore vrijeme za Srbe – razbijanje Jugoslavije i stradanja Srba u otcijepljenim republikama,  i najzad NATO s Amerikom na čelu ote nam Kosovo i protjera Srbe sa njihove svete zemlje.  Ali, šiptarski ekstremisti ni time nijesu zadovoljili svoje velikoalbanske prohtjeve, pa  aktuelnoj vlasti Crne Gore, koja im sramno  i prkoseći Srbiji i Srbima prizna  državnost –  tu uslugu ovog ljeta  uzvraćaju  time što hoće nasilno da pomjere koosovsku granicu  od Kućišta do Čakora, upravo do ovog mjesta gdje se nalaze spomenici više stotina izginulih ratnika za slobodu i žrtava rata, a kojima se prije 41 godinu pridružio i Brankin mramor.  E upravo zato nas inicira i  Brankina aura na ovom svetilištu  –  da istrajemo i onemogućimo necivilizovanim ekstremistima  da kroče na ovaj branik srpske slobode  gornjepolimskog kraja.

Iz ovih razloga, dakle, zbog značaja ovog Brankinog znamenja i njerne aure – ja želim da ovdje danas iznesem jedan svoj predlog, a on je jednostavan i po mom uvjerenju  realno izvodljiv. Predlažem da se pokrene inicijativa i iznađu mogućnosti za trasiranje i proširenje  ove već postojeće pješačke staze od čakorske zaravni do ovog legendarnog mjesta, i da se  oko ovog mramora  napravi kružna zaravan koja bi mogla da primi pedesetak osoba, na koju bi se moglo postaviti nekoliko klupa i jedan stočić. Možda ima osnova i za podizanje spomenika pored ovog mramora čiji bi nizgled  oblikovali vajarski stručnjaci na kojem bi se simbolično iskazao počinjeni zločin nad Brankom i plamen iz Radeve ruke koja stiže krvnika. Hoću da vjerujem da ovom mom predlogu ne bi protivurečili naše dobre komšije i osvjedočeni prijatelji Veličani, a ako je to potrebno –  da se od njihovih predstavnika i lokalne samouprave potraži i saglasnost o tome.

Dozvolite mi na kraju da se u ime najbliže Brankine rodbine i svih Đukića iz Meteha zahvalim gospodinu Goranu Kikoviću, istoriografu, glavnom uredniku časopisa Glas Holmije i predsjedniku SO Berane,  počasnom predsjedniku  Udruženja potomaka dobrovoljnih boraca u balkanskim ratovima i Prvom svjetskom ratu, a takođe  i gospodinu Branu Otaševiću, republičkom poslaniku u penziji, književniku i predsjedniku  Udruženja književnika u otadžbini i rasejanju, kao svim ostalin izvođačima komemorativnog programa za ovu priliku.

Sada će nam se obratiti gospodin Goran Kiković, zatim gospodin Brano Otašević, a nakon toga će nastupiti ostali učesnici  programa koji će nam se  i predstaviti svojim imenom i umjetničkom djelatnošću.

Istoričar Goran Kiković, počasni predsjednik Udruženja ratnih dobrovoljaca 1912-1918,njihovih potomaka i poštovalaca regionalne organizacije Berane koji je i predsjednik Skupštine opštine Berane, kazao je da je Branka Đukić prije 41 godinu poginula od zlikovačke velikoalbanske politike, koja datira još iz turske okupacije, kada su oni, uvijek uz jačega, napadali srpski narod.

-Svi srpski neprijatelji smjeli su da napadaju Srbe samo kada su bili uz jačega – turske, austro-ugarske, njemačke, danas NATO okupatore na Kosovu i Metohiji, tako da posredstvom te velikoalbanske politike ni danas ne možemo mirno da živimo na ovim prostorima. Malo je tim stranim hordama što su okupirali Kosovo i Metohiju nego hoće i ovaj čakorski dio teritorije koju je crnogorska vojska 1912. godine oslobodila. A, Čakor je sveta srpska planina i nikada neće niti ikad bila niti će biti albanska. Hoće oni i dio teritorije beranske opštine, našta im ja kao zvaničnik beranske vlasti, poručujem da im to nećemo dozvoliti, kao i naši preci što im nijesu dozvolili. Ko sa nama hoće mirno da živi imaće suživot koji poželi, a oni koji hoće da nam otimaju teritorije to im nećemo dozvoliti, jer mi ovdje živimo hiljadama godina –poručio je Kiković.

Branislav Otašević, predsjednik Udruženja srpskih književnika u otadžbini i rasejanju sa sjedištem u Andrijevici, istakao je da je cilj ove komemoracije da se i nakon 41 godinu, za porodicu prepunu bola i tuge, pored evociranja uspomena na lik Branke Đukić, podsjetimo i na opasnost, koja se, kao i onda i mnogo puta ranije, nadvija nad srpski narod.

-Namjeru albanskih velikonacionalista koji hoće da pobiju mednike ovdje na Čakoru, nećemo dopustiti, jer sa srpskim imenom i imovinom nema trgovine, bez obzira što je ovo neka druga Crna Gora u odnosu na sve predhodne Crne Gore koje su branile srpstvo i državne ineterese države na čijem su čelu, a na lične –kazao je Otašević.

Pjesnik i guslar Mišo Kuburović, čovjek koji je ratne 1999. godine kada su bjelosvjetski monstrumi izveli terorističko rušenje SRJ, ostavio svo bogatstvo i lagodan život u Danskoj i prijavio se u satav plavskog bataljona Vojske Jugoslavije da brani svoju zemlju i za nju i život položi, kazao je da smo svi dužni da trpimo muke koje nas snađu, a da Branka umrijeti neće, jer, njoj je propisano da vječito živi.

-Ja sam Srbin od glave do pete, ušta niko neće da me smete, otišao u Kopenhagen u Dansku prije punih 48 godina. Pitaju me tamo ko sam i odakle, zašto stalno pričam o Milošu gordo, a što uvijek zadrhti mi ruka kad pomenem Brankovića Vuka. Odgovorio sam im da sam došo iz Jugoslavije, a rodom sam iz Andrijevice, iz junačke male varošice,  đe se vazda rađaju junaci, crnogorski ljudi i prvaci, a da nijesam od Vukove loze. Rekao sam i da je to mjesto kraj zelenog Lima, đe je topla i ljeto i zima. I ako je po prostranstvu mala, alse Turskom nikad nije zvala. <strong>Malo ih je što se Bogu mole, al kosovske rane svakog bole. Pjevali su nekad kroz vremena, mudri ljudi velikih plemena -nikad nije Crna Gora, jela ljeba s prijekora. Ko to smije danas kaza`, jel to čovjek il nakaza, rukom svojom što potpisa, majčina ga klela sisa. Peć, Dečani, Đakovica, bili su ko Andrijevica, a danas tuđi jer ih od nas otuđi ova tuđa vlast –istakao je Kuburović.

Nekadašnji profesor srpskog jezika, Slobo Čurović, koji je jedini odbio u  Podgorici da predaje ovaj sadašnji, kako ga je nazvao, lažanski jezik, obratio se na ovom, kako je naglasio, strašnom mjestu podsjećanja -strašnom mjestu bola.

-I kao što Jevreji imaju vad jačem, nek ovo bude naš mramornik i zid plača, da se podsjećamo velikih mučiteljnica, velikih viteznica časti i onih koji su davno upisani u đerdanici vječitih srpskih mučenija. I prije nego što pročitam ovo moje skromno slovo predlažem da naša sestra u viteznicu časti bude upisana, a ona je davno upisana u božiju kuću, ali da bude u kući svetica srpskih svetiteljki. Ona je to zaslužila kao i naša sestra Jaglika Adžić, i mnoge naše bezimene, a imene sestre. I ako nije imala potomstvo ona će biti majka svim budućim sestrama, kako se brani čast, kako se brani srpstvo i kako se brani naše sveto pismo, Čurovićevo je obraćanja koje je naslovio „Viteznica časti“.

-Viteznica časti Branka Đukić, ili gorska divota. Branka Đukić naša namučena i umorena sestra, koju na putu bez povratka presretoše dva šiptara. I sestre su nam uvijek htjeli beščastiti na najbestijalniji način. U galeriji mučeništava neprestanog popunjavanja srpskim tijelima i glavama Branka zauzima posebno mjesto, pogotovo u trenu crvenih vremena, gdje se bogobornost nametala kao jakanje i revnosno otaljavanje domaćih zadataka. U tom vremenu vragstva i jedinstva, omiljene krilatice koja je površinski izgledala bajno, a u svojim dubinama skrivala najpodmuklije sjeme, svih različitosti, ni Branka Đukić nije smjela biti slučaj, Srpkinje nijesu smjele biti žrtve, već samo neki izolovani incidenti. Naši grobovi sami sebe su oburdavali, sinovi nijesu smjeli podizati spomenike svojim očima koji su za pobjednike ostali na zlom putu. I pitala se ondašnja današnjica za sve. Umjesto Boga ponuđen je manifest Komunističke partije kao obrazac ponašanja, bravarski plenumi i petogodišnji planovi umjesto jvavanđelja –kazivao je Čurović.

On dalje ističe kako su nekadašnje kalfe, šegri i obućarski pomoćnici ušli na velika vrata istorije, i bili strah i trepet… Dvije zvijeri kaže presreli su Branku, poraženi njenom ljepotom, kuražnosti da se bori za čast do potonjeg damara, da njeno sveto tijelo ne opogane, dok oni divljački i nezasiti beščaste joj tijelo, čupaju crne kose. Sestra svih sestara srpskih, sama se bori pod čakorskim nebom, vrišti i njen glas dobri Bog čuje, darujući joj svoje carstvo nebesko. Umorena je, zadavljena, ali iz njenih mrtvih a živih žeravica očiju ostao je prkos i nepristajanje, i mrtva je porazila svoje mučitelje, hijene mržnje. Zaključuje da Branka Đukić ostaje simvol skrnavljenja ljepote, sunce ugašeno. Taman kada je trebalo da živi, da sanja svoje sne, zli presretnici su je zauvijek zaćutkali, ali ona i mrtva ostaje najčistija suza i najnevinija u svakom srpskom oku i lelek koji ne prestaje.

Svoje obraćanje imali su i pjesnik Radovan Radović, predsjednik guslarskog društva „Vojvoda Mina“, pjesnik David Lalić, koji je istakao da je Branka bila djevojka iz njegove generacije, o kojoj je davno napisao pjesmu naslovljenu „Boginji sa duge“, i, dikcijom recitatorskog virtuoza, izrecitovao je na njenom mramoru.

Boginji sa duge – Branki Đukić

Sjajem svetice, boginjo sa duge,
Presuši sunčana vrela, jelike vitke!
Nijesu te dostojne ljepote druge:
Planini ovoj, znaš studi, izvore pitke…!
Ne gasiš sazvežđa! Od sudnjeg trena,
U Zavičaju večnosti, carstvu beskraja,
Još tinja san o bolu: pola si anđeo božji a pola žena,
Odnese tajne, znane zverima pustog kraja.
Medovinu točiš s ušća Gračanice!
Otopila si osmjehom čakorsku zimu,
Suzo sa freske, kapljo Gojkovice,
Najljepša prfitoko na svetom Limu.
Veziljo cvijeća gore krševite!
S nesanicom bdiješ u carske livade
Nakotile su se šarke bremenite,
Pa ti trajemo na jedvite jade.
Jesu li ti Metesi i kanjon limski,
Gdje nakot prevjereni župsku nejač slomi,
Tijesni vilo? Uh kako bole onako njinski
Podmukle rane i bratski polomi.
Kad kiše s Komova na tvoj grob se sruše
I tamjan „padne“ s Dečanskih dveri,
To Vida i sestre ječe iz dna duše,
Suze su to onih što su te voljeli.
…To „Rade Obilić“, sa neba, očinski,
Topolski sin grma velikoga,
Zori silan ko talas limski:
… „Još ćemo se ćereat do vrh ćeranskoga““!
Umrije miris jagoda, bljeskom suze,
I ljepota plavih srpskih vidika s Prokletija!
Tvoje svete zenice pod svoje skute uze
Ranjena starica, Pećka patrijaršija!

Prisustvovali su i predstavnici guslarskog društvo „Petar Kršikapa“, pored predsjednika Čurovića, podpredsjednik Borisav Golubović i sekretar Živojica Kekić. Mramoru Brankinog mučenija poklonio se i publicista Predrag T.Šćepanović, a posebno nadahnuće ovom tužnom činu dao je narodni guslar Slobodan Femić, pjesmom pogibija Branke Đukić.

Tog dana pokrenuta je inicijativa, i od svih prisutnih potpisana, da se, kako je naslovljeno, na tom mjestu -mramoru ljepote, čednosti i žrtve srpske heroine Branke Radeve Đukić, podigne crkva ove srpske mučenice, kojom bi se simbolički iskazao počinjeni zločin nad Brankom i prikazao plamen iz Radeve ruke, koja stiže krvnika.