Vasojevići u Beogradu: Antisrpstvo sa Terazija
1 min read
Terazije
Piše: Ivan Milošević
Hiljadupostotni Crnogorci u Beogradu su poseban fenomen. Uvijek kada pročitam tekstove nekih beogradskih Crnogoraca u kojima iz salona „Moskve“ brane Crnu Goru od velikosrpske napasti i otimanja narodnonosnih obilježja, zaključim da taj fenomen još nije dovoljno istražen i da bi se tim izučavanjem vrijedilo pozabaviti. Kako to 1000-postotni Crnogorci sa Terazija, koji su čitav radni, pa i životni vijek proveli u Beogradu, stekli ime i prezime, razne titule i sve ostalo što ide uz to, postanu žestoki antisrbi?
Čak i ovi domaći Montenegrini ne prospu toliko žuči na sve što je srpsko, kao što to ponekad urade montenegrinski Crnogorci sa Terazija. Na jednom neo-dps-ovskom portalu jutros je osvanuo tekst nekog prof. dr sa srbijanskih fakulteta, rodom iz Vasojevića, koji je optužio Srbe za krađu nacionalnog identiteta Crnogoraca i šta još sve ne. Nijesam otišao dalje od prve rečenice, a već mi je bilo jasno da je on tipičan primjer crnogorskog fenomena sa Terazija.
Ovaj Vasojević je u to društvo dobro zalutao i nešto se ne osjeća baš dobro, kada se toliko trudi da ispljuje sve što je srpsko. Kao da ga neka podsvijest tjera da se dokaže da mu je mjesto tamo gdje mu nije mjesto, pa da bi to uradio koristi razne metode, a jedna je poznata kao pljuvanje u vis. Gdje to padne izgleda da više nije ni važno, jer u tom procesu izgleda da je važno dešavanje, a ne konačna posljedica.
Čuj, još iz Vasojevića, pa se ostrvio na Srbe! Vasojevići, koliko mi je poznato, imaju dužu istoriju kao nezavisno, nego kao crnogorsko, pleme i nije mi jasno što poneki vasojevićki Brđani žele da crnogorče snažnije od onih iz podlovćenske Crne Gore. Barem se u Vasojevićima od pamtivijeka srbovalo i slavilo srpsko ime i to ne zbog toga što je neko to naredio, već je to bila kao neka nasljedna bilježnica u koju su se upisivali stari, a i današnji Vasojevići. Ipak, ima i onih koji su se ispisali iz te bilježnice i neka ih, niko im to ne brani. Međutim, što su onda navrli da i ostali traže ispisnicu, nikada mi nije bilo jasno.
Za vrijeme studija osamdesetih godina prošloga vijeka u Beogradu sam proživio sedam nezaboravnih godina. Nigdje nijesam primjetio tu srbijansku želju za negiranjem Crnogoraca i Crne Gore. Naprotiv, svuda sam slušao ode Crnoj Gori, njenoj prošlosti, načinu života i duhovnom opredjeljenju opjevanom u „Gorskom vijencu“, pa sam se i sam osjećao nekako posebnim, iako za to nije bilo objektivnih razloga. Posebno su mi bili upečatljivi srbijanski seljaci iz bogatih šumadijskih sela. Iako bez škole i velike nauke, recitovali su Njegoša, slavili Mojkovac i Vučji do, kralja Nikolu… Nijesam čuo ni slovo nekog ponižavanja ili uvrede na račun Crne Gore. Mislim da se ni danas to nije promijenilo, uprkos aktuelnim salvama antisrpskih gluposti koje dolaze iz Crne Gore.
Dobro se sjećam studentskog doma „4. april“ na Voždovcu. Mislim da je polovina stanara bila iz Crne Gore, upravnik je bio takođe naše gore list i na svakom koraku smo bili povlašćeni. Često smo dobijali sobe preko reda, a za par godina koliko sam tamo bio ne sjećam se kada smo stali u red za ručak. Nas dvadesetak Crnogoraca uvijek smo uzimali hranu preko reda, a da niko protiv toga nije protestovao. Ostali su samo odmahivali rukom i govorili „To su Crnogorci“, što je zvučalo kao neka posebna propusnica. U to vrijeme mislio sam da su se ostali plašili da nam prigovore da i mi, kao i ostali, stanemo u red, ali negdje pri kraju studija sam shvatio da se ne radi o tome. Shvatio sam i da je njima neko svoj pričao nešto lijepo o Crnoj Gori, što su zapamtili, pa su nas poštovali i onda kada to nijesmo zasluživali. I to poštovanje, pa i na sopstvenu štetu karakteristika je Srba, posebno onih iz Srbije, i mislim da na tu kartu i danas igraju ovi nesrećni Crnogorci sa Terazija, koji se povremeno glasnu iz srbijanskih fotelja i ospu paljbu po Srbima.
Nema šta, poseban fenomen su 1000-postotni Crnogorci sa Terazija. Valjalo bi ih negdje okupiti i pitati kako žive. Garant neuporedivo bolje nego Srbi u Crnoj Gori! I ta činjenica zaslužuje ozbiljno istraživanje i nadam se da će se neko osmjeliti da prouči šta se to sa Srbima danas zbiva, kada i neki Vasojevići neće da budu ono što su vazda bili.
Kakve gluposti su ovde napisane.Neverovatno je koliko ima netačnosti,i lupetanja,i to zglobna,antivasojevićka.Uskoro će biti jasnije svima,pravo učenje i znanje neguje naša crkva.
Dukljanski nacista Ptrah(ijen)a priča o nekakvim „ruralnim“ Srbima iz Srbije, kao da je Crna Gora veličine SAD, Rusije ili Kine, a ne gotovo 100% seljačka zemlja, izuzimajući primorske gradove, koji su joj pripali tek krajem 19. i sredinom 20. vijeka, a njeni „gradovi“ Šavnik, Plužine, Andrijevica, Danilovgrad, pa i Cetinje desetostruko manji od nekih vojvođanskih ili srbijanskih sela!
U ovom kontekstu pomenuli bismo Svetozara Vukmanovića „Tempa“ (Podgor, kod Cetinja 1912 – Reževići, kod Petrovca 2000), koji se u svojstvu Brozovog delegata prebacio u Bosnu i Hercegovinu tragične 1941. godine, da pokrene bratoubilački rat među Srbima. Vukmanović je diplomirao prava u Beogradu, u Srbiji. Po narodnosti se oredelio kao Crnogorac ( Vidi: Redakcioni odbor, Ko je ko u Jugoslaviji, Beograd 1957, str. 786). Njegov otac je bio pristalica tzv. „zelenaša“. Imao je brata Luku, sveštenika, koji je bio pristalica monarhije. Luku su komunisti uhapsili u Sloveniji i streljali 1945. godine. Svetozar nije ni prstom mrdnuo da spasi uhapšenog brata, jer se držao komunističkog klasnog načela: ubij bližnjeg svoga! Član KPJ od 1935, a član CK KPJ od 1940. godine. Kao poznati predratni komunista bečko-berlinski marksista baljezgar, bio je u više mahova hapšen i osuđivan za vreme studija na Beogradskom univerzitetu zbog antidržavne aktivnosti. Vodio je između ostalih, grupu mlađih studenata i komunističkih simpatizera, koji su izvikivali poznate komunističke i antidržavne fraze i parole:
– Dole sa krvavom srbijanskom monarhijom! – Dole veliko-srpska vojno-fašistička diktatura!
– Dole veliko-srpska politika nacionalnog ugnjetavanja!
– Živela borba rashodovanog i ugnjetenog albanskog naroda za nezavisnu i ujedinjenu Albaniju!
– Dole hegemonističko-imperijalistička politika krvave vladavine veliko-srpskog fašizma!
– Živele radničke i seljačke sovjetske vlade u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji, Kosovu, Crnoj Gori, Bosni i Vojvodini!
Vukmanović je prisustvovao na komunističkom istorijskom sastanku 4. jula 1941. godine u Beogradu, u vili Vladislava Ribnikara, kojeg je organizovao Pokrajinski Komitet KPJ za Srbiju po naredbi Kominterne, da se pokrene prva etapa „buržoasko-demokratske“ revolucije u Srbiji. Na sastanku su bili prisutni Josip Broz „Tito“, Aleksandar Ranković, Ivan Milutinović, Ivo Lola Ribar, Milovan Đilas i Sreten Žujović. Posle toga, Vukmanović je za vreme izvođenja i pokretanja Brozove velikohrvatske, intermarijumske, fabijanske i bundističko-boljševičke “buržoasko-demokratske“ revolucije u Srbiji 1941. godine, koja je bila samo nagli prelaz u proletersku, bio ovlašćen od strane Josipa Broza „Tita“ da pokrene točak revolucije u Bosni i Hercegovini i da radi na širenju komunističkih partijskih ćelija.Takođe, posle toga, po naređenju Staljina, a u saglasnosti sa Brozom odlazi u Makedoniju radi povezivanja NOP Jugoslavije sa NOP Bugarske, Grčke i Albanije, da bi se stvorio Balkanski štab, koji bi bio pod komandom veleikohrvatskog „maršala“ Josipa Broza Tita. Ovim je Staljin hteo da u toku 1943 i 1944. godine spreči zauzimanje Grčke od strane anglo-američkih trupa. U ovom poduhvatu Vukmanovića je aktivno pomagao i dr Blagoje Nešković, politički sekretar Pokrajinskog Komiteta KPJ za Srbiju.
I ako su Vukmanovićevi planovi i namere propali u Bosni i Hercegovini 1941. godine, pokazalo se da je to bilo privremeno. Dolazak Brozovih proleterskih brigada, koje su pobegle iz Srbije i Crne Gore u Bosnu i Hercegovinu krajem 1941. godine, donele su nove pokolje, stradanja i ideološke podele obezglavljenom, poniženom, okupiranom, obespravljenom našem nesrećnom srbskom narodu. Ovo potvrđuju između ostalih i publicisti Dragan Marković i Slobodan Bosiljčić u knjizi koju su objavili pod naslovom „Delegat Vrhovnog štaba“, gde između ostalog, stoji:
„Iznenada, 24. decembra, oko 8 časova uveče, u Rogaticu su stigli Tito i Vrhovni štab. Došli su Edvard Kardelj, Aleksandar Ranković, Moša Pijade i Ivo Lola Ribar. Obrve su im bile bele od inja. Pratio ih je dobro naoružani Kragujevački bataljon Prve proleterske brigade, koja je tri dana ranije formirana u Rudom. Bosancima je sada bilo jasno zašto im je Vrhovni komandant još za vreme razgovora u Užicu tražio da mu obezbede neko mesto u Bosni za smeštaj Centralnog komiteta i Štaba.
Čim su se sreli u Rogatici, Tempo se, sav uzbuđen od radosti, obratio Vrhovnom komandantu:
– Druže Tito, spasili ste nas od rasula!
– Kako to od rasula?
– Da, upravo ste nas spasili – nastavio je Tempo detaljno objašnjavajući situaciju u ovom delu Bosne.
Tito se onda, hrabreći ih, nasmešio i rekao Kardelju i Rankoviću:
– Vidite, dobrim smo putem stigli!…“ (Vidi: Dragan Marković i Slobodan Bosiljčić, Delegat Vrhovnog štaba, Beograd, 1968, str. 77).
Veoma je važno napomenuti da se Vukmanović slobodno kretao u svojstvu Brozovog specijalnog delegata Vrhovnog štaba na području tzv. Nezavisne Države Hrvatske i Nedićeve Srbije sa lažnim ispravama, sa objavom i kartom za povlaštenu vožnju na željeznici, koje su izdavale hrvatske i gde god je bilo potrebno potvrđivale i nemačke vlasti, a na području Nedićeve Srbije i srbske i nemačke vlasti. Vukmanović se jedno vreme u toku 1942. godine nalazio na Brozom specijalnom zadatku u Sarajevu, a zatim i Zagrebu. U Pavelićevom Zagrebu, u kojem su vođeni pregovori između nemačkih nacional-socijalista, hrvatskih ustaša i Brozovih komunista-trockista o zajedničkoj saradnji da se uništi i i razbije srpski nacionalni pokret Draže Mihailovića i da se slomi kičma srbskom narodu, nalazio se pored Popovića, Đilasa i Velebita, na specijalnom zadatku i Ivo Lola Ribar u svojstvu specijalnog izaslanika i delegata CK i Vrhovnog štaba (Vidi: Jozo Petričević, Ivo Lola Ribar, Zagreb, 1964, str. 119-131).
Vukmanovićev slučaj je važan i interesantan, jer dokazuje i potkrepljuje istorisku istinu, da je nesumnjivo postojala dobro organizovana i kamuflirana saradnja između lažnog „maršala“ Josipa Broza „Tita“ i poglavnika Ante Pavelića, kao i sa izvesnim nemačkim nacional-socijalističkim predstavnicima u Zagrebu.
Oduvek sam voleo Beograd, neko vreme i živeo tamo…Neke od najlepših uspomena me vežu za taj grad, zato mu se uvek i rado sa ljubavlju vraćam… Svakog aprila me uhvati nostalgija za Beogradom, a ako niti jednom u proleće ne odem tamo, razbolim se od čežnje. Tamo su najveći intelektualci, najbolji ljudi, najlepše žene, pozorišta, kafane, priredbe, utakmice… Ali, nije ni u Beogradu sve dobro. Šta mi najviše smeta? Pa upravo to, što se nigde nisam naslušao i nagledao takve bagre, kao što sam u „krugu dvojke“. Valjda to obilje i zašuškanost privlači ljudski otpad na isti način kako topla i vlažna mesta privlače bubašvabe sa svih strana. Ima ih dosta pristiglih i iz Crne Gore. Srećom, bagra iz „kruga dvojke“, baš kao i bubašvabe, lako se razjuri. Bio sam vrlo mlad, kada sam od brata od strica (rođenog Beograđanina) dobio savet da, kad god mi se neka bubašvaba iz „kruga dvojke“ pokuša da popne na glavu, treba da stanem, smrknem se, okrenem prema bubašvabi i glasno se proderem: „M’RŠ“! Ukoliko to ne pomaže, preostaje mi da upornu bubašvabu šutnem nogom u zadnjicu. Valjda umem dobro i glasno da mršakam, zato nikada nisam došao u priliku da neku bubašvabu iz“ kruga dvojke“ moram i da šutnem! Mada, kada u Beogradu naletim na kakvu bubašvabu iz Crne Gore, obuzme me neki gadan poriv da gazim… Srećom, samokontrola mi dobro ide!
Kada bi se svi Srbi iz Crne Gore koji su u Srbiju otišli za korom hljeba, a danas po Srbiji sa Terazija pljuju, u Crnu Goru vratili u onakvom stanju kakvom su za Srbiju pošli, bila bi to najtužnija povorka u istoriji čovečanstva…
Sve je to Srbija kriva.Beograd je postao najnesrpskiji grad gdje svaka jajara i bitanga može da priča protiv Srba šta hoće.Crna Srbijo na koje si grane spala.
LINNIJA NASE PREVJERE ,NASEG VJECITOG ZLA IDE POSRED PORODICE A NE POSRED BRATSTVA ILI PLEMENA!SRBI IZ CRNE GORE, CRNOGORCI ILI SU LJUDI ILI .OVNA,SREDINE NEMA I TAKO JE PRAVO !ZATO G8V8RITI O NEKOM BRATSTVU I ,PLEMENU JEDNOZNACNO JE KRIVICNO I NIJE TACNO!TOLIKO JADA I BIJEDE STO MI MOZEMO DA PROIZVEDEMO ,NEMOZE NIKO NA SVIJET BIJELI!ISTO TAKO NIKO NE MOZE DOBRA I CESTITOSTI DA UCINI KAO MI!OVI NASI NESRETNJICI KOJI SU KRENULI NA ZAO PUT SVOGA RODA DOBRO ZNAJUU DA CE IH NASE DOBRO ,CAST I PLEMENITOST POSTAVITI TAMO GDJE SMO POSTAVILI SVE OD VUKA BRANKOVICA DO DANASNJIH IZMECARA!VI ONI STO U PROSLOSTI HULISE NA SVOJU KRV,CAST I VJERU NAROD IH ZAPISA MEDJU SLJAM SVOGA RODA!ONI DOBRO ZNAJU SVOJ KRAJ ,DOBRO UVIJEK NA KRAJU POBJEDJUJE,GODINE ,DECENIJE I VJEKOVI TU NE IGRAJU NIKAKVU VREMENSKU PREPREKU!
Za vrijeme studija osamdesetih godina prošloga vijeka u Beogradu sam proživio sedam nezaboravnih godina. Nigdje nijesam primjetio tu srbijansku želju za negiranjem Crnogoraca i Crne Gore… Posebno su mi bili upečatljivi srbijanski seljaci iz bogatih šumadijskih sela…
To je tvoje licno, skromno, iskustvo. Ono nije relevantno ne samo zato sto je pojedinacno, ili zato sto si pristrasan, subjektivan, te si ovo mogao i izmisliti (vjerujem da nijesi, inace), vec zato sto se jedino sto je validno i referentno manifestuje kroz odnos drzave Srbije, odnosno njenih elita, prema crnogorskom pitanju.
Hajde da govorimo jezikom cinjenica, a ne romansiranjem stvarnosti. Sta kaze (iz kurtoazije i pristojnosti) seljak iz Sumadije ili nekog drugog kraja, manje je vazno od onog sto (stvarno) misle, kazu i cine, recimo, Tomislav Nikolic, patrijarh Iriinej, Velimir Ilic, Bosko Obradovic – sva cetvorica su iz ruralnog dijela Sumadije, dakle, ljudi sa sela, ali njihove rijeci imaju stvarnu tezinu, za razliku od prolaznika iz epizoda tvojeg studenstkog zivota. I, da se razumijemo – ovi ljudi nijesu incident nego paradigma, model kako se ponasaju pripadnici srpske elite iz raznih sfera, iz bilo kojeg kraja Srbije. Slusaj i gledaj sto cini srpski politicar, akademik, crkva, mediji, ljudi iz kulture… Svi se ponasaju na isti nacin, po istom obrascu. A, taj odnos je uvijek bio konstantan, dosljedan, nije se mijenjao od 19. vijeka, kad su Srbi, kao i ostali narodi, poceli da se formiraju kao moderno drustvo, homogena etnicka zajednica, drzava sa politickim ciljevima itd.
Naravno, niko ne negira da smo Crnogorci, stavise, ljudi u Srbiji na nas gledaju (u najvecem broju slucajeva) sa simpatijama, kao sto si i rekao… Samo, u „Crnogorci“ oni vide regionalno porijeklo, geografsku odrednicu, stavljajuci znak jednakosti sa „Sumadinci“, „Vojvodjani“ itd., sto se lako uoci nakon prve diskusije koja iole zagrebe po pitanjima iz domena politike…
Sve takve treba, kako je govorila moja pokojna baba, kakvom g..njivom motkom najuriti tamo odakle su se dovukli! Smatram da je Srbiji dosta albanskih i muslimanskih sovinista da ne moraju jos i sa crnogorskim klosarima da se nose!
Previse smo mi Srbi tolerantni, sentimentalni, blagonakloni i zaboravni! Najveci koljaci Srba i likvidatori osim ustasa i balija su bili i mnogi crnogorski zlikovci poput Djilasa, Sekule Drljevica i drugi! Koliko li jos takvih ima medju naivnim Srbima?
Na Sajmu knjiga na CIDovom štandu iz Cg dvojica traže knjige Novaka Adžića…skoro sam se nasmijao gluposti glupaka koji od tog mediokriteta traže knjige… Ćosovića sam čitao,zapravo one koji su mu knjige sastavili samo da vidim bijedne argumente i sve sam ih pobio kao falsifikate.
Ne može se vječito živjeti od vladike Danila i Svetog Petra. Pad Crne Gore, kao pijedestala srpstva, počeo je sa moralnim, a onda i svakim drugim padom kralja Nikole, nastavio se kroz posebno isticanje crnogorskih drugova u komunističkim „podvizima“, da bi kulminirao otvorenim anti-sopstvom današnjice. Tek da znamo, braćo, da smo se grdno obrukali.
Te montenegrinske stvore samo Srbija može iztpjeti. Ipak su oni mnogo mallobrojniji od nas njegosevaca.
A kako su to Srbi iz Crne Gore, koji su cijeli životni vijek proveli u Crnoj Gori, najveći anticrnogrska? To je pravi fenomen koji treba istražiti.
Zato što se ne odriču svoje krvi, otaca i đedova, misle svojom glavom, ne čekaju da se na svakih 50 godina pojavi neka partija koja će im govoriti šta su i ko su jer za to nemaju vremena, čuvaju vječnu stražu Srpstvu i Istini. Svim srcem vole Crnu Goru ali ne prihvataju da im to iko nameće na silu da bi im sjutra provukao nož ispod grla ili promijenio vjeru prađedovsku zaradi svojih umobolnih potreba.
Pastiri znaju kad se stado goveda napaslo I prejelo.
Predvodnik vo sa medenicom,pocne da maje glavudzom,krene da se bechi,kači sa ostalima,i da kopa prednjim nogama,jednostavno buče.Tada ga pastir osine po ledjima.
Danas u Beogradu ljudi iz Crne Gore jako brzo gube imidz koji su imali.Primat u mnogim sferama ide ljudima iz Bosne,Krajine,naročito Kosmeta.Tako da je tacno da terazijski likovi sve se vise iz inata guraju u antisrpstvo i navodnu ugroženost MN od Srba.
Svaka svinja kad se prejedete prevrne korito. Ovdje je do skoro bilo šik biti antisrbin. Fukara podajnicka se ljuti sto Srbi i Rusi otkazuju ljetovanja. Brzo li će promijeniti curek ako je ovaj nagovještaj G. Rodila i G. Vucica trajan.Da nismo sve dobili( nezasluženo) od Srbije ne bi nas ni bilo!Nezahvalnost je naša vrlina.
sacuvaj me boze vasojevskog kumstva citiram kralja nikolu:)
Sacuvaj ma Boze Nikoline Crne Gore!!
To nije izgovori Knjaz Nikola no Vojvoda Mašan Đurović u zdravicu Knjazu
Jeli to zbog onih naših trista momaka iz Vadojevića što je poslao direktno u smrt?
Vasojevici i svi ostali poreklom crnogorci, evo 100 godina zive na grbaci srpskog naroda i neki su Srbi a neki Crnogorci i na taj nacin dobro profitiraju ,pogotovo u BGD.
Ako srbijancima to ne smeta,onda neka ih i dalje!