Vaskrs i golgota srpskog naroda: Obilježena 100. godišnjica proboja Solunskog fronta
1 min read
Foto: Tanjug/Vladimir Džuverović
Centralni komemorativni skup povodom velikog jubileja — 100. godišnjice od proboja Solunskog fronta — održan je na srpskom vojničkom groblju Zejtinlik, u prisustvu više od hiljadu građana i zvaničnika iz Srbije i zemalja-saveznica.
Obilježavanju 100. godišnjice jednog od najslavnijih trenutaka srpske istorije, koji se u svijetu pamti kao simbol velike hrabrosti i požrtvovanosti srpskog naroda, prisustvuju izaslanik predsjednika Srbije Nikola Selaković, ministar odbrane Aleksandar Vulin i predstavnici Vlade Francuske i grčkog predsjednika Ženevijev Darijesek i Maria Kolja Caruha.
Nakon intoniranja himni Srbije i Grčke i polaganja vjenaca na spomen kosturnicu, Selaković je održao govor i poslao poruku o prijateljstvu i miru za koji se Srbija zalaže, prenosi Tanjug.
„Pružena ruka Srbije stoji i danas kao i 1918. godine. Kao i prije 100 godina ne želimo da imamo neprijatelje, već da gradimo prijateljstva“, kazao je Selaković na „jednoj od najvećih svetinja koje Srbija ima — srpskom vojničkom groblju na Zejtinliku, mjestu gde 7.441 srpski junak za slobodu počiva zajedno sa svojim savezničkim saborcima“.
Selaković je podsjetio da je srpsko vojničko groblje u Solunu jedno od najznačajnijih simbola srpskog nacionalnog bića, simbol stradanja srpskog naroda na početku 20 vijeka, prenosi Sputnjik.
On je dodao da se za Prvi svetski rat ne kaže bez razloga da su to golgota i vaskrs srpskog naroda. Selaković je precizirao da je u Prvom svjetskom ratu Kraljevina Srbija izgubila 1.247.435 ljudi — 23 odsto stanovnika, odnosno 61 odsto muške populacije između 18 i 50 godina, i dodao da kraja tim mukama ne bi bilo da nije bilo saveznika, Francuza, Grka, Britanaca, Italijana i Rusa.
„Danas Srbija više nije sama. Ona vodi novu borbu — borbu za bolju budućnost, za našu djecu i mir, a to je znak da će u toj borbi imati uspjeha“, rekao je on.
Selaković je između ostalog podsjetio i na snagu srpskih boraca koji su za 45 dana stigli od Soluna do Beograda, zbog čega se i danas kao legenda prepričavaju riječi francuskih oficira da su srpski vojnici brži i od francuske konjice.
Vijence su na spomenike položile i delegacije Italije i Rusije.
Građane koji su rano jutros počeli da pristižu iz Grčke i iz svih djelova Srbije, kao i iz Republike Srpske, na kapiji je dočekivao čuvar Đorđe Mihailović (91).
Proboj Solunskog fronta počeo u zoru 14. septembra 1918. godine i rezultat te operacije bili su kapitulacija Bugarske, Austro-Ugarske i Njemačke, oslobođenje Srbije, prelazak srpske vojske u prekodrinske krajeve i stvaranje Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, zajedničke države južnih Slovena, koja je proglašena u Beogradu 1. decembra 1918. godine.
Ne upuštajući se nu u kakve druge komentare konstatovali bismo da je tragični srbski junak i rodoljub, general Milan Đ. Nedić, pretsednik jadne srbske vlade u toku Drgugog sv. rata, objavio značajnu knjigu „SRPSKA VOJSKA I SOLUNSKA OFANZIVA“, gde između ostalog, stoji:
„Posledice nezavršenog dela. – Proboj solunskoga fronta i solunska ofanziva 1918 godine tu su našli svoj kraj. U tim velikim vojničkim radnjama srpska vojska imala je glavnu ulogu i sme se izreći bez ustezanja da je ona doprinela aktivno i neposredno raspadu centralnih sila. Usamljenoj Nemačkoj koja malaksavaše već pod udarcima naših saveznika na zapadnom frontu, nije ostalo ništa drugo, no da i ona pogne glavu i moli za mir. Molila je i prihvaćena je. Učinjeno je opet nešto na štetu čovečanstva i dobrog završetka svetskoga rata.
Izgleda kao da u redovima savezničkih političara i vojnika ne beše onda i ljudi s dalekosežnim pogledima. Sve kao da je gledalo na ondašnje stvari s devizom: od danas do sutra. Zbog toga se ugovori o miru i izigravaju, od prijatelja se prave neprijatelji, oboreni se dižu i dele Evropu za i protiv revizije ugovora o miru. Uprvome taboru su, s Nemačkom na čelu, Italija, Austrija, Mađarska, Bugarska, a u drugome, s Francuskom na čelu, Jugoslavija, Poljska, Čekoslovačka i Rumunija. U pozadini s neizvešnošću u stvar stoje Rusija i Engleska. Šta će iz svega ovoga da iziđe? Na ovo pitanje nije teško odgovoriti i pored humane misije Društva naroda i pored svih paktova i
diplomatskih igara oko razorzžanja…“ (Vidi: Arm. đeneral, Milan Đ. Nedić, Srpska vojska i solunska ofanziva, Beograd, 1932, str. 114-115).