Varljivo ljeto, dvadesetprvo

Piše: Emilo Labudović

Nada umire poslednja! Koliko se samo puta čovjek, suočen sa bezizlazom, uhvatio za ovu misao kao davljenik za slamku i sa njom tonuo u kolovat neuspjeha, poraza i nesrećnog ishoda svake vrste.

Jer, u ljudskoj je prirodi želja za uspjehom, san o stvarenju svih želja, potreba da se bude na vrhu i da se kroz život hoda samo kroz slavoluk spremljen za pobjednike. Pred tim porivom i slabošću ljudske naravi poklekla je čak i čuvena olimpijska deviza da „nije važno pobijediti već učestvovati“, pa se, kao i u sportu, i u životu sve mjeri medaljama, onim zlatnim posebno. Pobjeđivati i biti prvi u svemu, opsesija je koja je do te mjere dehumanizovala čovječanstvo da sve više liči na one horde divljaka iz praskozorja civiliacije, željne krvi, pljačke i otimanja.

A pošto su, kao i u svakom čoporu, pobjede i uspjesi rezervisani samo za najbolje i najbezočnije, za masu onih osrednjih i gubitnika, nada je ostala poslednje utočište.
Ali, ni sve pobjede nijesu pobjede. Ili su lažne ili, poput Pirovih, premnogo koštaju, ili se, kao mjehur od sapunice, brzo rasplinu i izgube u žabokrečini sakodnevice u kojoj za heroje nema mjesta. Na pobjede čiji se efekti tope brže od snijega u avgustu i koje se brže i od famoznog Huseina Bolta pretvaraju u gubitak i poraze, malo koji narod je osuđen kao Srbi.

Čitava naša istorija, od Kosova naovamo, krcata je veličanstvenim pobjedama uz neviđene žrtve koje su se, sa stišavanjem trijumfalnih fanfara, pretvarale ili u gubitak ili, u najpovoljnijoj varijanti, letargiju u kojoj je sve ostajalo isto i mirisalo na uzaludnost i kajanje.

Za Srbe u Crnoj Gori, gorki ukus „pobjedničkog pelina“ je postao skoro obavezujući sastojak i začin svih napora da se promijeni status koji podsjeća na koncentracioni logor na čijim su kulama – stražarama ostrvljene komite, neokomunisti, lažni antifašisti, ultracrnogorci, miraševci, srbomrsci svih fela i profila, od onog šizofrenog Živkovića do ništadrugačije Draginje.

„Pobjeda“ s kraja avgusta prošle godine najbolje je svjedočanstvo uzaludnosti nadanja da će makar i jedna od njih to i ostati i dokaz da je malo koja sloboda „umela da peva kao što su sužnji pevali o njoj’! Ova naša, ni da mukne! Po ko zna koji put u zlehudom putovanju kroz mrak istorije pokazalo se da su Srbi i ovaj pobjednički vijenac okačili o zadrigli vrat ukravaćenih kameleona sa anđeoskim licem, apostolu kojem kroz raščupanu grivu vire crveni rogovi Belzebuba. Umjesto stišavanju i zbližavanju, jadopobjeda je jadopobjednicima donijela samo nove razdore i razbuktavanje srbofobije i antisrpske histerije slične onima u Hrvatskoj uoči „Bljeska“ i „Oluje“!

Čak nam je Draginja i vrata pokazala, a onaj Muhović i družina mu već spremaju traktore. Fali još samo da zavrgnemo bošče sa najnužnijim stvarima i, uz talambase one Barjaktarevićke i Tompsona, krenemo „tamo daleko“! Jedina je još dilema ko će biti novi Čarnojević!
Avgust je, izgleda, opet simbol naših „pobjeda“ koje to nijesu i koje služe samo kao placebo injekcija koja sugeriše odsustvo bola ali ne i njegovu eliminaciju. Čitam ovog jutra koje opet razgorijeva plamene jezike nebeske vatre, vatrene i pobjedničke ode novoizabranom direktoru Jadnog, pardon Javnog, servisa.

Da se razumijemo, o novoizabranom gospodinu ne znam ništa više od onoga što mi je,kao i svakom građaninu, bilo dostupno iz njegovog javnog diskursa. Premalo ili dovoljno, zavisi od percepcije i prilaznog ugla gledanja. Ali, njegovo društveno ishodište, okruženje u kojem je djelovao, nalogodavci u čije je ime nastupao, u svakom slučaju upućuju najmanje na oprez. Ne sumnjam da, i sve da hoće, može biti gori od prethodnika, ali i te kako sumnjam da će urednička ekipa koju će formirati širom otvoriti vrata i onoj istini u kojoj Srbi, kako ovdašnji tako i oni od prijeko, nijesu babaroge, dindušmani Crne Gore i njeni okupatori, četnici, plaćenici i sve drugo samo ne ravnopravni građani koji na Crnu Goru polažu sva prava taman koliko i svi drugi, uključujući i Cigane. Bojim se da će izabrani direktor reformisati Javni servis samo u dijelu „servisa“, i promijeniti ga taman onoliko koliko su Zdravko, Dritan i Aleksa (njihov a ne „naš“) promijenili nasleđe Đukanovića, DPS i trabanata koji su ih slijedili.

Poznato je koliko se narodno iskustvo sublimirano u tvrdnji da je „onaj koji je zlo slutio vazda bio u pravu“ (domaća verzija Marfijevog idioma da „sve što može da krene naopako, krenuće naopako“) obistinilo, ali namjera ovih redova nije da budu proročki. Daleko od toga. Samo, prvo sebe a onda i druge, pokušavam da stišam i lišim pobjedničke ekstaze kojoj smo kao narod skloni, i zadržim u sebi zrnce sumnje koje će pomoći da mi, kad i ako se ispostavi da je i ova nova avgustovska „pobjeda“ samo još jedna bajka i „pilula za lilule“, koliko toliko bude lakše. Jer je očgledno da ljeto, i kad je na izmaku, svojim žaropekom zna da udari po glavi i zanebesa toliko da se čovjeku svašta pričini, pa čak i pobjeda. Varljivo je ljeto, varljivo! A do tada ostaje mi (nam) nada kao poslednje utočište za vječne gubitnike.