Vanja Đurišić, naš diskretni heroj

Piše: Vladislav Dajković

Danima prekoravam samog sebe što i ranije glasno (!) nisam podržao Vanju Đurišića, čovjeka koji se mjesecima kao – usamljeni vuk – bori protiv korumpiranog sistema; čovjeka koji donkihotovski brani svoju đedovinu; čovjeka koji braneći svoj obraz, brani i budućnost svoje djece; čovjeka koji se sada nalazi u zatvoru; čovjeka koji je, ma kako to zvučalo – ČOVJEK.

Dok je za jedne nasilnik koji sjekirom kida žice od interneta koje prelaze preko njegove zemlje, a za druge duhoviti Zabjelčanin koji “maltretira” svoje komšije, Vanja Đurišić je za mene oličenje hrabrog i diskretnog heroja. Ovaj otac, suprug i brat, zbog borbe za svoje (!) mjesecima trpi najstrašniju šikanu od strane policije, gradskih vlasti, a nerijetko i prezir komšija. A o čemu se zapravo radi?

Spor porodice Đurišić i Glavnog grada traje preko 20 godina, a cijeli problem je, ako se ne varam, nastao još davne 1979. kada su Vanja i njegov brat Savo od oca naslijedili parcelu u Jerevanskoj ulici na Zabjelu. Od tada pa do današnjeg dana, Glavni grad se trudio da ospori tu odluku, ili, jednostavnije: da im oduzme zemlju, đedovinu. Zahvaljujući Vanjinom prkosu, ali i neizmjernoj hrabrosti – nisu uspjeli u tom naumu.

Vanja se, posle nekoliko hapšenja i desetina primjera zastrašivanja, već osmi (8!) dan nalazi u zatvoru, gdje je, štrajkujući glađu, nastavio svoju bespoštednu borbu za svoju porodicu, svoju zemlju, svog oca, đeda, pa tek negdje na kraju – i sebe, rizikujući da plati najskuplju cijenu svoje borbe – cijenu golog života.

S druge strane, Vanju, a pogotovo njegove sinove koji su sjajni, mladi i obrazovani momci, igrom slučajnosti znam i lično. Tim prije sam sklon i na riječ povjerovati njihovoj teškoj priči: znam da se radi o poštenoj porodici. Ipak, čak i da ih ne znam, čak i da su puki stranci u mom oku, dovoljno je tek ovlaš pročitati krucijalni dokaz u cijeloj priči – posjedovni list izdat krajem sedamdesetih godina.

Da ne dužim više, jer je sve jasno: molim sve vas, a pogotovo Podgoričane, da stanemo u odbranu našeg sugrađanina Vanje, koji je, i pored sve svoje hrabrosti, ipak samo čovjek od krvi i mesa. Ovaj progon koji doživljava na pravdi Boga, se sjutra može dogoditi i bilo kome od nas, a pitanje je hoće li tada, kako Martin Nimeler jednom reče, ostati iko da nas podrži.

Vanji, podgoričkom Don Kihotu, ali i njegovoj porodici, želim da u ovoj borbi istraju do kraja, uz obećanje: moju skromnu podršku, ma kakva borba, ili kraj bili – imate. Đurišići, niste sami.

Izvor: Fejsbuk