Vajar

Piše: Batrić Babović

Vajar je živio na kraju sela.

Pored puta koji je ranije bio magistrala prema Beogradu.

Na pedeset metara od njegovog ateljea nalazi se most na obližnjoj rijeci.

Ispod mosta nalazi se vrelo crne vode.

Legenda kaže da se voda u snu javila Svetom Savi.

Pored tog vrela, jedan omanji bistri potok uliva se u brzu planinsku rijeku.

Nizvodno od crne vode, na pola kilometra sa suprotne obale rijeke, nalazi se stari mlin.

Tri žile kucavice koje su porodile vajanje i Vajara.

Vajareva kuća nalazi se na osami.
Ispod guste hrastove šume i visova topola.

Ostale kuće su sa druge strane puta.

Po znavenima, ovakav raspored porodio je metafiziku trodimenzinalnosti.

Vajar je bio visok oko metar i devedeset centimetara.

Krakat i dugoruk.

Asketski mršav.

Zelene oči upile su prostor i vrijeme.

Grabile su konture vječnosti.

Bijeli šešir bio je raskid sa okruženjem i veza sa umjetnosti.

Potajno sa Hristom.

Mjestu gdje je rastao i stvarao pripadao je koliko je morao.

On i njegov otvorenoplavi Ford.

Pričalo se da je Vajar od malih nogu sanjao crnu vodu.

Sve što bi mu san o njoj izbacio na površinu, kasnije bi se izbistrilo u duborezu ili drvetu.

Njegoš, Kralj Nikola, Sveti Sava.

Svi trojica u prirodnoj veličini.

Zid njegove sobe bio je pun tragičnih uspomena.

Četiri ujaka i dva rođena strica odstupnika.

Šest iskopanih kuća.

Vajar je takođe bio neženja.

Doveo je neku mladu ženu.

Prekonačila je par večeri.

Trećeg dana poveo ju je u susjedni grad.

Više se nije vraćala u njegovu kuću.

Uz Lim je došla opet, ali na novo mjesto.

Pola godine kasnije preudala se za njegovog komšiju.

U burnom braku rodila je četvoro djece.

Malo pleme.

Na kilometar od njegove kuće.

„Što je ostavi jadan ne bio?“ pitao ga je brat od strica.

„Neće mi je lubina burazeru“ reče oštro i promijeni temu.

U sjećanje mu se vratila slika kad su prosci došli da vode njegovu sestru.

Nije za pripovijedanje. Niti za pamćenje.

Skočio je kao oparen.

Otvorio je frižider i naizust popio šerpu ledene varenike.

Ličio je na Davida u borbi sa Golijatom.

Nakon toga se spustio do mlina koji odavno nije mlio žito.

Mlin je mlio sudbine.

U prošlosti je bio štab kraljeve vojske.

U poratnoj istoriji šaputalo se da je slušni centar crvenih.

Tajna vladavine meke moći.

Stao je iznad žrvnja.

Gledao je više od sat vremena u brzu vodu koja je tekla ispod vodenice.

Pričinili su mu se u njenim talasima stričevi i ujaci.

Pomućene svijesti krenuo je prema crnoj vodi.

Izvor je bio miran.

Zaboravio je skoro sve što je vidio u mlinu.

Ušao je u vajarnicu. Ostao je bez daha.

Pokušao je da izvaja i umetri viziju iz mlina.

Nije mu pošlo za rukom.

Trajalo je godinama.

Jednog dana je upao u očajanje.

Uzeo je lovačku pušku i krenuo prema šumi.

Trčeći za njim krenuli su komšije i rođaci.

Da ga spriječe u zlom naumu.

Nakon kilometra trčanja rekao je dušebrižnicima: „Momci! Dosta je treninga za danas. Idemo kući“.

Ubrzo se razbolio. Rak mu je pojeo plućne krilo. Lijevo.

Tik do srca. Ali srce mu je ostalo netaknuto.

Ječao je od bolova.

Primao je morfijum.

Pravio je gusle do rane zore.

Danima i noćima dok je bolest potrajala.

Napravio je pet gusala i dvije slike replike u duborezu.

„Oluju na Galilejskom jezeru i Vrt uživanja“.

Na principima samo njemu dostupne mašte.

Rak je radio svoj, a vajar svoj posao. Trkali su se nemilice.

Predosjetio je smrt.

Pozvao je svog brata od ujaka i dao mu napisan papir sa željom da se na dan sahrane otvori i pročita na groblju.

Umro je u navečerje velikog praznika.

Kuća je zamirisala kad je ispustio dušu.

Nad odrom pročitane su sledeće riječi:

„Oprostite moji najmiliji ! Majko i oče ! Braćo, sestre, komšije.

Oprostite. Čuvajte se brzih i bistrih voda sa vodeničnim žrvnjevima, a pohitajte ka zaboravljenim izvorima crnih voda. Bog svima da bude na pomoći“.

Pričalo se da je zemlja na njegovom grobu bila svježa mjesecima.

Prolaznici su noću mogli da vide svjetlost iznad humke.

Nad grobom mu se nadvija grana divlje zove sa guslama na mramoru.

Sve je živo.