Uvlačenje Crne Gore u NATO nije „završena stvar“

Saga povodom uvlačenja Crne Gore u NATO još uvijek traje. I pored neviđenog pritiska i insistiranja NATO birokratije sa obe strane Atlantika da se protokol o pristupanju Crne Gore Alijansi na brzinu ratifikuje još za mandata Obamine administracije, na sjednici američkog Senata održanoj u subotu to se ipak nije dogodilo.

Da je nervoza zaista prisutna kod NATO elita najbolje svjedoče izjave Bena Kardina, vodećeg senatora demokrata u spoljnopolitičkom odboru SAD i inicijatora ratifikacije u Senatu, koji je bio veoma zainteresovan da se sporazum potpiše prije dolaska nove administracije.

„Bio sam u prilici da se sretnem sa mnogima predstavnicima članica NATO-a, a da budem iskren, akcija SAD biće najvažnija, i bitno je da to jasno saopštimo. Ako to sada ne učinimo, to neće biti moguće do naredne sednice Kongresa, kada ćemo imati novu administraciju. Zato smatram da je važno da taj proces okončamo sada“, insistirao je Kardin, obraćajući se Senatu u subotu, u pokušaju da ubijedi kolege da parafiraju sporazum. Dok danas, nakon prvog neuspjelog pokušaja, isti Kardin poziva vodeće članove Senata da u januaru ratifikuju Protokol o pristupanju Crne Gore Alijansi i time, kako kaže, „crnogorski put u NATO učine zagarantovanim“, što ipak govori da crnogorski put za NATO u ovom trenutku nije završena i „zagarantovana“ stvar.

A atmosfera urgentnosti ratifikacije sporazuma sa Crnom Gorom ogledala se i u činjenici da u američkom Senatu nije bila predviđena rasprava, već se glasanju pristupilo odmah. Upravo ova okolnost bi ironijom sudbine mogla biti presudna ako kojim slučajem Crna Gora na koncu izbjegne NATO sudbinu. Naime, američki zakoni nalažu da se za parafiranje svih međunarodnih ugovora u Senatu mora obezbijediti dvotrećinska većina, sem u slučajevima kada usled nedostatka vremena rasprava nije moguća, pa se sporazumi po zakonu usvajaju aklamacijom, odnosno — jednoglasno.

Sve okolnosti jasno upućuju na to da bi Senat u slučaju obavljene rasprave o pristupanju Crne Gore NATO-u u aktuelnom sazivu komotno dvotrećinskom većinom zatvorio to pitanje. Ali kako se usled tolike „hitnosti“ rasprava zaobišla, čak i samo jedan glas protiv bio je dovoljan da blokira jednoglasnu odluku. I šta se onda desilo? Pa ono što se desilo najbolje opisuje ožalošćena objava na Tviteru izvršnog potpredsjednika Atlantskog savjeta SAD Dejmona Vilsona, koji je saopštio da su dva senatora, Rend Pol i Majk Li, obojica slučajno Trampovi republikanci, zasad blokirala ratifikaciju sa Crnom Gorom.

Tačno je, ogromna većina senatora je u subotu glasala za ulazak Crne Gore u NATO, tako da postoji, blago rečeno, realna mogućnost da to bude učinjeno već u januaru. Međutim, ono što je takođe tačno je da će novi saziv, koji će odlučivati o ovom pitanju, biti bitno drugačiji u odnosu na prethodni. Naime, londonski „Gardijan“ je već pisao da lider republikanske većine u Senatu Mič Makonel nije bio posvećen stavljanju na dnevni red protokola o pristupanju Crne Gore NATO-u, naglasivši tada da se u Vašingtonu odigrava prava drama iza zatvorenih vrata u vezi sa odlukom da se podrži članstvo Crne Gore.

Razlog je, kako je istakao „Gardijan“, taj što republikanska većina, posebno nakon izbora republikanca Donalda Trampa za predsjednika SAD, ne želi dalje da provocira odnose sa Rusijom, dajući podršku članstvu Crne Gore u Alijansi, uprkos pozivima sa brojnih adresa da Amerika obavi ratifikaciju prije nego što Tramp stupi na predsjedničku funkciju. A zebnja NATO birokratije oko ponašanja buduće američke administracije zasigurno nije umanjena ni nakon objave da će novi američki državni sekretar biti Reks Tilertson, direktor „Ekson mobajla“, kojeg mediji drže za vrlo bliskog prijatelja ruskog predsednika Vladimira Putina. Da li je takav izbor Donalda Trampa za praktično drugog čovjeka SAD već ozbiljan signal Moskvi o budućem ponašanju Vašingtona?

Da li će tako i biti saznaće se vrlo uskoro. Možda odmah nakon novogodišnjih praznika. Poznato je da Crnogorci ponekad imaju tu megalomansku predstavu o sebi i sopstvenoj važnosti. E pa, u ovom slučaju, ova predstava postaje realnost. Upravo će odnos nove američke administracije prema prijemu Crne Gore u NATO biti prvi ozbiljan test budućih američko-ruskih odnosa i prvi konkretan signal Moskvi šta uistinu može da očekuje od Trampa.

No, jedno je sasvim sigurno. Ako kojim slučajem Trampova administracija na bilo koji način zaustavi ulazak Crne Gore u Alijansu, to će biti i definitivni kraj Đukanovićeve političke karijere. Za razliku od lažnog državnog udara koji je navodno „režirala“ Moskva, to bi već za crnogorski režim bio istinski državni udar. I to pravo iz Vašingtona.