URBI ET ORBI

Piše: Emilo Labudović

I pape umiru. Umiru onda kad, po božjoj promisli, ispune svoju misiju na zemlji. A njihova misija je neka vrsta direktnog zastupništva Neba i Gospoda Isusa Hrista na zemlji, misija čuvara stada hrišćanstva katoličke provinijencije.

Papa Franjo, po svemu neobičan i nekonvencionalan, svoje poimanje religije i crkvene organizacije nije držao u zaptu Vatikana. Bio je širok u gledanju na stvarnost, na položaj Crkve u njemu, na vječni spor crkvenog dogmatizma i savremenih društvenih tokova, na surevnjivost vjere i nauke.

Imao je blagonaklon stav prema ljudskoj nesavršenosti, tražio neku vrstu „pomilovanja“ i trpeljivosti prema LGBT osobama. Govorio je i svim svojim bićem svjedočio da smo svi „božja djeca“!

Kao ni jedan prije njega od Velike šizme naovamo, papa Franjo je nastojao da taj jaz premosti iskrenošću i spremnošću na ljudski i otvoren dijalog o svim spornim pitanjima. Na dijalog bez predrasuda, bez mržnje i isključivosti. Bio je spreman da pođe na sve ključne adrese Pravoslavlja, da, ako ništa drugo, a ono udari makar temelj mosta saradnje i razumijevanja.

Bilo je ideja da papa Franjo dođe i u Beograd, ali smatrano je da je još prerano i do posjete nije došlo. Ali, papa Franjo je ipak jednom prilikom kada je riječ o odnosu prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi pokazao svoju čvrstu utemeljenost u vjeri, pravdi i istini. Naime, na uporno insistiranje Katoličke crkve Hrvatske da se Alojzije Stepinac proglasi svecem, papa Franjo je odlučio da se formira komisija koja će pretresti to pitanje i preporučiti odluku.

Ali, za razliku od svih prethodnih rasprava na tu temu, papa je u komisiju uveo i predstavnike SPC kao ravnopravne u debati i odlučivanju. Kako, razumljivo, nije moglo doći do jednoglasja, papa, nasuprot očekivanjima brojnih katoličkih centara moći na Zapadu, i strahovanju u krugovima SPC, nije prelomio. Pogotovo ne na očekivanu stranu. Ostavio je taj spor u stanju „status qvo“ , za neka bolja i istinitija vremena.

Otišao je papa Franjo i jedan veliki proces unutrašnje prekompozicije Katoličke crkve koji je bio započeo i kojim je ozbiljno potresao njenu učmalost, ostao je nezavršen. On je tom procesu svjedočio i samom odlukom da ne bude sahranjen u Bazilici Svetoga Petra i ne u trostrukom kovčegu kao njegovi prethodnici. Njegovo duhovno i praktično nasleđe ostaje veliko breme koje budući papa, ma ko bio, neće moći da ignoriše. Jer, trag pape Franja je previše dubok da bi ga zasula prašina vremena.