Uprkos svemu – Petja je živ

U 35. nedjelji trudnoće (standardna trudnoća traje četrdesetak nedjelja), dijete u majčinom stomaku, u suštini, ni po čemu se ne razlikuje od novorođenčeta. Ono sve osjeća, čuje, i, čak, može i da ogrebe, jer u tom uzrastu ima i nokte. Pravi pravcati mali čovjek, samo krhkiji od novorođenčeta.

“Upravo u ovoj fazi ljekar sa “kamenim” izrazom lica nam je predložio da ubijemo našeg sina”,  drhtavim glasom podsjeća Petjina majka.

“Razumijete li? Tokom jedne kontrole na  ultrazvuku, osmijehnuo se i uzdahnuo: ‘Kako je samo ljubak’. A onda je vidio nedostatak, i odmah nas je posavjetovao: ‘Hitno  prekinite trudnoću!’ A kako da je prekinem, kad me sinčić već uveliko, šakicama i nožicama, udara po stomaku?”

Dijagnoza je zvučala zastrašujuće – “patologija razvoja kičmenog stuba.” Ali, još strašnija je za nas bila pomisao da potpišemo smrtnu kaznu djetetu, koje je već spremno da se rodi. Konsultovali smo se sa najpoznatijim specijalistima našeg glavnog grada, pročitali smo svu stručnu literaturu. Otkrili smo da, u zemljama sa naprednom medicinom, takvu djecu odmah nakon rođenja operišu. I opet smo pokušali da  umilostivimo naše lokalne ljekare:

“Molim vas, pomozite mom momčiću da se rodi!”, preklinjala je nesrećna majka doktore svih podmoskovskih porodilišta.

“Naravno da ćemo vas poroditi. Ali, sigurno  nećemo raditi nikakve operacije! Vaše dijete ne može preživjeti. On, čak, neće moći ni da diše”.

Da ne bi izgubili svoje dijete, roditelji su morali hitno da otputuju u Moskvu. Svaki dinar, koji su brižljivo čuvali za “crne dane”, potrošili su u tu svrhu. I Petar je u potpunosti opravdao povjerenje! Kada je došao na svijet, ne samo da je disao, već je gromkim glasom objavio svoju namjeru da živi. A, već sljedećeg dana, urađena mu je i operacija, koja mu je to omogućila.

Tako je, dakle, uprkos smrtnoj kazni koja mu je određena, svjetlost dana ugledao divan i hrabar čovjek – Petar Makejev! Sada već ima šest godina. Da, on je dijete sa invaliditetom, ali nije slabić, te snagom duha prevazilazi mnogu zdravu djecu! Samo zamislite, ovaj momčić je pretrpio nekoliko složenih operacija i nakon svake je tvrdoglavo iznova učio da sjedi, jede, govori! Svakog jutra Petja sam zahtjeva stavljanje  ortopedskih aparata na noge, jer mu omogućavaju da hoda! Moramo naglasiti da je to veoma bolno, ali Petar uporno insistira: “Mogu i sam!” Neposlušnim rukama, od gline pravi svoje omiljene junake, i beskrajno se raduje kada ih napravi makar za nijansu bolje, nego juče. Čak i majke zdrave djece se dive Petjinom napretku. Svim srcem, on hoće da živi!

Njegovu borbu ne podržavaju jedino lokalni ljekari, koji su ga, kao što znamo, prije rođenja osudili na smrt. A nakon što je preživio, jednostavno su ga stigmatizirali: “Beznadežan slučaj, sa neizlječivom dijagnozom.”

“Mi sami moramo platiti za rehabilitaciju, liječenje, specijalnu obuću”, skoro kroz suze govori Petjina majka. “Svaki njegov korak košta mnogo para! Imamo i  mlađu kćerku, koja je, hvala Bogu, zdrava. Ni mi, ni Petja, nijesmo krivi, što se sudbina sa njim tako okrutno poigrala! Zato su i svi naši napori i žrtve usmjereni na to da se on ne razlikuje od zdravih ljudi i da bude samostalan, u stanju da se sam o sebi brine! Zašto nas svi ignorišu? Mi živimo u Rusiji, a ne u drevnoj Sparti!”

Sada su Petru potrebna individualna invalidska kolica (u običnim, jeftinim, veoma mu je bolno i neprijatno za sjedjenje). Cijena je mnogo veća od one koju je Ministarstvo zdravlja spremno da plati. Roditelji su i tako u dugovima. Radi samo Petjin otac, pa porodica malog, ali neustrašivog borca, jedva sastavlja kraj sa krajem.

Jaroslava Tanjkova: KOMSOMOLЬSKAЯ PRAVDA