Uoči Vaskrsa i za Vaskrs: Nada za podijeljenu braću i mržnju!
Piše: Ivan Milošević
Dan je pred Vaskrs. Šta drugo nego se sabrati, oprostiti sebi, drugima i krenuti pomiren dalje. U činu vaskrsenja hrišćanima je darovana nada da smrt nije kraj i da ništa nije nemoguće kada čovjek vjeruje i kada postane vitez vjere. I kada se shvati da je život sve i da je toliko moćan i da se smrt pred njim povlači, onda moralne vrijednosti konačno zadobijaju smisao. Nijesu one samo tu reda radi, nego radi uspostavljanja jednog drugog, bogočovječanskog svijeta, gdje se bilježi svako ljudsko (ne)djelo i pod tim bogočovječanskim krovom ima svoje mjesto. Ukoliko vjeruješ u Vaskrsenje onda vjeruješ da je smrt pobjeđena i da dobro i moral nijesu samo pravila ljudskog, nego bogočovječanskog ponašanja.
Uoči ovog Vaskrsa, kao i uoči pretodnih, nije teško vidjeti koliko Crnoj Gori treba nade, koliko joj treba praštanja, koliko joj treba morala! A nakon svakog Vaskrsa vidiš da je svega toga malo ili ga nema uopšte. Taman se ponadaš toga dana da će to vrhunsko dobro nekim čudom otvoriti zabravljene duše Crnogoraca i uputiti ih jedne na druge, ali sve to traje taman toliko koliko i taj dan, jer dan poslije toga dana sve se vraća na staze svađalačke i podijeljene rutine. Vaskrs je samo dan kada se tucamo jajima, oprostimo jedan drugima i umjesto da to nastavimo da radimo, već sljedećeg dana krenemo da vrijeđamo jedni druge, kezimo se i režimo na braću i kunemo se da nema većeg nebrata od brata!
Uoči ovog Vaskrsa, uostalom kao i uoči prethodnih, Crna Gora se klacka nad provalijom sopstvene mržnje i sopstvenog samoporicanja. Jedan dio koji je prije 30. avgusta imao sve, zgrčio se u nekom grču i kao da čeka neko vrhovno naređenje da skoči na brata, a ta braća na drugoj strani, razočarana u ljude koje su doveli na vlast, kao da za to ne mari i nada se da će sve proći i da će braća sa druge strane doći sebi i shvatiti da taj bratski skok na brata nema smisla! Ti ljudi, većinom se Srbi zovu, skamenjeni pred dubinom zločina koji je nad njihovom narodom izvršen u zadnjih stotinjak godina, ne mogu da vjeruju da im braća u Crnoj Gori ne vjeruju i da su spremni da kidišu na njih. Zar opet i još koji put, zar nije bilo dovoljno, zar nije bilo dosta srpskih vratova i srpske krvi koje je u zemaljske ponore i jame odvukla Drina, Sava, Neretva, pasja i slovenačka groblja…?
Razmjere tragičnih posljedica građanskog rata uoči ovog Vaskrsa, uostalom kao i prethodnih, su tolike da obesmišnjavaju poruke Vaskrsa. Kao da neki podzemni i tajni svijet sa svojim podzemnim i tajnim pravilima i dalje razvija svoje teorije po Crnoj Gori i želi da dokaže čitavoj Galaksiji da može biti ovdje što nikada i nigdje nije bilo – da crnogorski brat ima taj genetski promašaj da bude nebrat, dušmanin i najveći progonitelj!
Vaskrs je sjutra. Iako je to dan nade, znam da će već dan posije toga dana biti kao da za sve nas nema nade. Ipak, valja i mora se vjerovati da ništa nije nemoguće ukoliko čovjek ima vjere i duhovnog saznanja da ovaj svijet nije sve i da su moral, odnosno praštanje i pomirenje naše šifre spasenja i obraza da se imamo rašta ujutru pogledati u ogledalo, a da se ne zastidimo toga što tamo vidimo!
Pročitajte JOŠ:
