Ulcinj – suprotan ugao

Piše: Batrić Babović 

Ulcinj je najljepši primorski grad u Crnoj Gori. Neko će reći da je to Budva ili Herceg Novi. Ostaje ona stara poslovičnost da se o ukusima i ljepoti nekog grada, predjela,regije i države nikad ne raspravlja. Tako je od početka do svršetka vijeka i svijeta. Ali, ova priča teži da ima neki drugačiji opis i tok. Vozeći se automobilom prema našem odredištu gdje smo imali radni zadatak, u isto vrijeme pred svojim očima imali smo višeslojnosti ovog podneblja i apsolutno drugačiju dimenziju Servantesovog zatočnog grada. Sve je to bilo proizvedeno nedavnom medijskom kampanjom o „davanju“ u zakup Velike plaže stranim investitorima na zakupni rok od 100 godina. Kada se od skretanja prema Valdanosu, dok smo se kretali iz pravca Podgorice ukazao široki obelisk plavog mora, u mom umu su zaigrale sve ranije slike o znanjima i osjećajima slojeva ove drevne gradske sredine. Sjetio sam se Šaskog jezera, Svača, Starog Grada, Bojane, Limana, Pristana, crkve sv. Nikolaja Miriklijskog sa obližnjim grobljem i Meterizima. Onda sam počeo da razmišljam o Velikoj Plaži. Sve je to trajalo desetak minuta dok nismo stigli na odredište. Dočekali su nas nasmijani i ljubazni domaćini. Ispred ulaza u centar bila je velika gužva, stvorena od ljudi koji su trebali usluge našeg malog tima. Njihova lica bila su smrznuta,zabrinuta i uplašena. Došli su po pomoć koju trebaju da ostvare i to je za taj dan bio jedini cilj. Ono o čemu sam razmišljao ulazeći u njihov rodni grad, u njima prema mom ličnom utisku nije bilo prisutno. Dozvoljavam pravo na samoobmanu i grešku. Od jedne staroulcinjanke zaposlene u centru koja se meni lično obraćala moglo se čuti tendenciozno ponavljanje slogana kako su im sjevernjaci „pokvarili grad“. Ljubaznu damu porijeklom iz jedne od četiri nahije drevne zemlje, uputio sam na morfologiju karte Crne Gore. Ostala je „zatečena“, ali je nastavila da ponavlja ukorijenjen slogan da su „sjevernjaci“ pokvarili njen Ulcinj i maslinsku prirodu drevnog južnog horizonta. Ćutanje koje mojoj malenkosti nije svojstveno bio je odgovor na uvreženu misao pretenciozne simpatične dame. Toga dana bilo je oko tridesetak „zvijezda“ sa sjevera Crne Gore koje su našoj komisiji tražili medicinsko opravdanje za minimalne ekonomske olakšice. Ostatak su činili autohtoni stanovnici donkihotovske sage o utamničenima. Bez želje da bilo koga ili bilo šta povrijedim u meni dragim ljudima, na putu prema Podgorici razmišljao sam kako niko tog dana nije pomenuo Ujedinjene Arapske Emirate, Veliku plažu i priču koja se može nazvati „Dolarama“. Vjerovatno staroulcinjska dama od „nahije“ trbuhozborno i ljudsko-otporaški gleda na pojas od Bioče pa na gore. Sudeći po poznavanju terena, najverovatnije je da nije mrdala dalje od Podgorice i Cetinja. O Abu Dabiju od iste drage osobe ni riječ. Ni riječi o Svaču kao svetilištu, niti o Šaskom jezeru kao Ohridu, niti o limanskom groblju i hramu kao spomenu njenih najmilijih. O Ilirima i Tračanima nije bilo ni pomisli u njenoj geografski i duhovno specifično orijentisanoj glavi. Nakon svega što sam vidio i čuo, mene je Velika plaža podsjetila na ujedinjene slike dva grandiozna slikara. Radi se o slikama „Vrt uživanja“ i “ Gernika“. U prvom slučaju, kada sam slušao starograđanku od Dolčeane, Gernika je bila podloga ili baza kompilacije, a Vrt uživanja nadgradnja ujedinjene slike, dok u slučaju kad sam rekonstruisao događaje u svom umu, kompilacija dvaju slika bila je obrnuta. Sve me je ovo natjeralo da se sjetim knjige Gideona Grajfa „Plakali smo bez suza“ i fantastičnog predgovora koji je napisao Džerald Fleming. U tom predgovoru imaju dva stiha Eriha Kestnera o „konačnom rešenju“. Baš jedan od njih opisuje sve što se može opisati o najtamnijim porivima ljudske prirode.

O sto godina izdavanja na kiriju „Rajskog vrta“ ćute i sjevernjaci južnjaci. Ćuti i staroulcinjanka. Ćute intelektualci i političari. Izuzetak su političari iz Ulcinja. Ćute i autohtoni stanovnici i doseljenici. Oni koji znaju posledice i oni koji ne vide dalje od nosa. Oni koji imaju za hljeb i luk. Oni koji imaju milione i milijarde.

Oni iz obje grupe koji svuda po Crnoj Gori na osnovu zdravstvenog kartona traže dodatke za njegu i pomoć. Sve njih zajedno u rastakanju milenijuma trajanja na zemnom šaru ujedinjuju Gernika, Vrt uživanja i plakanje bez suza.

A Bog kao Bog. Ćuti i gleda Veliku plažu, Ujedinjene Arapske Emirate i sto godina izdavanja nacionalnog blaga pod kiriju bez Gabrijela Garsije Markesa, koji bi mogao opisati staroulcinjske misaone kombinatorike.

Možda ih od pospanost i letargije otrgne polomljeni čempres na limanskom groblju.

Da. Baš onaj čempres koji natkriva pretke modernih i savremeno pogubljenih velikoplažnih potomaka.

On je izgleda sa grobljem i krstačama jedini svjedok o svemu onome što je u ovoj priči ostalo nekazano.

Ili je sve ovo zatišje pred buru koja tek predstoji.

Saznaćemo uskoro ili za sto godina.

Dani pred nama koji dolaze govoriće bolje od ispričane priče.