Ukus trešanja

Piše: Darko Prelević

Došao čovjek kod doktora i žali se da ga boli cijelo tijelo.

„Pokaži mi gdje te sve boli“ kaže doktor.

„Ovdje… ovdje… ovdje…“ pritiska čovjek razne djelove tijela.

„Pa ti si slomio prst“ zaključuje doktor.

Ovaj vic koji sam čuo u božanstvenom filmu „Ukus trešanja“ Abaza Kjarostamija već poodavno je moj omiljeni. I ja ujutro, čim otvorim oči, prvo ustanovim jesam li „slomio prst“.

Moj prijatelj je na ovu temu čak duhovitiji od vica, konstatujući da ako ga baš ništa ne boli kad se ujutro probudi, pomisli da je mrtav.

Težnja svakog sistema je da spontano pređe u stanje veće neuređenosti. Ova fizička zakonitost zvana entropija se takođe odnosi i na sva živa bića bez izuzetka, pa i na ljude.

Naš „sistem“ kao najkompleksniji, zahtijeva posebnu pažnju i energiju u borbi protiv svih „zlih duhova“ iz prirode i nas samih.

Najjače oruđe u toj borbi za održavanje stabilnosti “sistema“ trebalo bi da bude racionalniji odnos prema brigama, jer su mnoge od njih samorješive ili makar predimenzionisane. Najčešće smo neprirodno prebaždareni, pa uglavnom funkcionišemo u modovima kao što su „nervoza“, „depresija“, „zabrinutost“, iako to nije u skladu sa uputstvom za upotrebu.

Neumjereno očekivanje od drugih je stav koji takođe ubrzano narušava naše stanje ravnoteže. Razuman referentni sistem kad je u pitanju ova vrsta emocije neminovno donosi u naš život više osjećanja zahvalnosti, a mnogo manje ljutnje.

Ja zaboravljenu lekciju o zahvalnosti dobijam od svoje babe, stare devedeset osam godine. Kad je posjetim, a posjećujem je poprilično rijetko, iako živi na sedam-osam minuta vožnje od mene i to na obično ne duže od pola sata, moja draga baba me isprati uz riječi : “Fala ti, dome, što si doša’“ a mogla bi sa punim pravom, samo kad bi željela, da bude mrtva ljuta na mene.

Veliki engleski pisac iz Stratforda kaže: „Ništa nije ni dobro ni loše, misao ga čini takvim“. Očigledno je stvar izbora želimo li i na nečije „dobar dan“ da se naljutimo.

Uostalom, takođe je pitanje izbora želimo li na „našu entropiju“ da gledamo sa filosofskim mirom i budemo zadovoljni što smo se ujutro uopšte probudili ili da brinemo o „slomljenom prstu“.

Pročitaj još:

Poštar uvijek zvoni dvaput