Ukrajinizacija Crne Gore i montenegrizacija Ukrajine (VIDEO)

Piše: Igor Damjanović

Prije 8 godina svečano je obilježeno tri vijeka od uspostavljanja zvaničnih odnosa Rusije i Crne Gore. Tokom ta tri vijeka zajedničke istorije, značajan broj istaknutih Crnogoraca, uključujući i najveće ličnosti naše istorije, maštali su da hiljadama kilometara udaljena Crna Gora i formalno postane ruska gubernija, što je, s obzirom na sve ruske dotacije državnom budžetu sve do 1916. godine, de facto i bila.

Ne tako davni crnogorski doživljaj Rusije, slikovito je opisan u stihu „Gledao sam crkvu u sveto Kijevo, sva Crna Gora stala bi joj u portu“. Riječ je o pjesmi Matije Bećkovića „Raspra pred nikšićkim manastirom“. Međutim od 2011. godine do današnjih dana u odnosima Ruske Federacije sa Crnom Gorom, kao i sa nekadašnjom Kijevskom Rusijom, potekla je zla krv. U isto vrijeme uspostavljena je i neobična interakcija između režima u Podgorici i Kijevu.

Na sceni trenutno idu dva paralelna procesa, ukrajinizacije Crne Gore i montenegrinizacije Ukrajine. Prepisivanje istorije, nametanje većinskoj jezičkoj zajednici jezika manjine i rusofobija predstavljaju tekovine savremene Ukrajine, koje uz određena prilagođavanja ovdašnjim unutrašnjim prilikama, pronose na Crnu Goru. Ukrajinski model prekrajanja istorije instrumentima državne prinude kopira se i u državi Mila Đukanovića.

Neposredno nakon majdanskog prevrata, Ukrajina usvaja zakon po kome se oslobođenje od nacista tretira kao „sovjetska okupacija“, dok su za isticanje simbola sovjetske epohe i Ruske imperije, kao što je recimo geogrijevska lenta, predviđene i zakonske sankcije. Na sličan način u Crnoj Gori se danas tretira i oslobođenje i ujedinjenje 1918. godine. Nedavno usvojeni zakoni, na isti način kao u Ukrajini, sadrže i kaznene odredbe za sve koji dovode u pitanje dogme o srpskoj okupaciji.

Zakonski mehanizmi, kojima se obezbjeđuje diskriminacija jezičke većine, veoma su slični u obje države. Kada sam 2013. godine posjetio Kijev, jedini jezik kojim se mogao čuti na ulici, prodavnicama, restoranima, bankama i td. bio je ruski. Ipak problem nametanja jezika manjine većinskoj jezičkoj zajednici donekle je kompleksniji u Ukrajini, jer se ukrajinski jezik od ruskog razlikuje otprilike koliko srpski i makedonski.

Posljednjih godina crnogorska država aktivno širi rusofobiju, po sličnim matricama kao što se to radi u Ukrajini. Od parlamentarnih izbora oktobra 2016, predsjednik Milo Đukanović, šef diplomatije Srđa Darmanović i ministar odbrane Predrag Bošković, više puta su direktno optužili Rusije za pokušaj podrivanja unutrašnje stabilnosti, ne samo u Crnoj Gori, već i u Evropi.

Sa druge strane, montenegrinizacija Ukrajine ogleda se u primjeni, u Crnoj Gori patentirane, tehnike kupovine birača. Prema izvještajima koji su se pojavili nakon prvog kruga predsjedničkih izbora održanih prije 15 dana, kao jedan od razloga ulaska aktuelnog predsjednika Petra Porošenka u drugi krug, bila je razrađena šema kupovine glasova. Iz ovih izvještaja saznali smo da cijena glasa u Ukrajini iznosi 40 evra, nekih 10-ak evra manje od odavno utvrđene prosječne cijene glasa u Crnoj Gori.

Međutim, veličina zemlje i broj stanovnika, nametnuli su potrebu da se kupovina glasova realizuje u mnogo sofisticiranijem obliku nego u Crnoj Gori, gdje se kako pokazuje snimak i dalje aktuelne afere „Koverta“ glasovi i dalje kupuju za keš. Građaninu spremnom da „proda“ svoj glas u Ukrajini, na kućnu adresu dostavljala se kartica sa 500 grivnji, oko 20 evra, na računu. Nakon obavljenog glasanja, ova suma se duplirala za još 500 grivnji. Pored kupovine glasova, isti izvještaji tvrde da je aktuelni predsjednik Petro Porošenko manipulisao i sa odnedavno uvedenim elektronskim sistemima za brojanje glasova, kao i sa preusmjeravanjem materijala sa biračkih mjesta.

Prve ankete pred predsjedničke izbore Petru Porošenku predviđale su tek nekih 8% podrške, bez šansi za ulazak u drugi krug. Međutim, nakon prvih anketa uslijedili su incident u kome je ruska mornarica zarobila ukrajinske čamce u Kerčenskom moreuzu, pa sporna dodjela tomosa Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi. U obje situacije Porošenko je bio veoma aktivan. Ta 2 nova momenta su, uz moguću kupovinu glasova i zloupotrebe elektronskog sistema za glasanje, presudno uticali da Petar Porošenko praktično duplira podršku koju su mu predviđale prve ankete i da za par procenata iza sebe ipak ostavi Juliju Timošenko i Jurija Bojka, do majdanskog prevrata potpredsjednika vlade kojom je predsjedavao Nikolaj Azarov.

Uspjeh u drugom krugu predsjedničkih izbora za Porošenka i dalje izgleda kao nemoguća misija. Pobjednik prvog kruga Vladimir Zelenski dobio je gotovo dvostruko više glasova od aktuelnog predsjednika Ukrajine, dok su treće i četvrto plasirani kandidati Timošenkova i Bojko zajedničkim saopštenjem optužili su Porošenka za izbornu prevaru.

Međutim Porošenkova smirenost i optimizam, uprkos minusu od blizu 15% u prvom krugu i neprijateljskom raspoloženju treće i četvrto plasiranog kandidata, zajedno oko 25% podrške glasača, djeluju zaista čudno. Da li je riječ o blefu, ili možda očekivanju da će uz gore pobrojane instrumente zloupotreba i manipulacija ponovo prebaciti očekivanja saznaćemo već u nedjelju.

Od rezultata nedjeljnih izbora u velikoj mjeri zavisi da li će se realizovati i zvanična posjeta crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića Ukrajini, najavljena u februaru, nakon susreta dva državnika na Minhenskoj konferenciji.

Čak i u slučaju izostanka novog iznenađenja i izglednog Porošenkovog izbornog poraza, zahvaljujući prankerima Leksusu i Vovanu široj javnosti okvirno je poznato koje bi teme Milo Đukanović mogao da razmatra sa ukrajinskim kolegama.

Pobjeda Vladimira Zelenskog mogla bi da zaustavi proces montenegrinizacije Ukrajine, dok će proces ukrajinizacije Crne Gore trajati najmanje koliko i vlast Mila Đukanovića.

Ukoliko Milova vlast i dalje potraje, Crna Gora bi na kraju mogla da postane politička ukrajinska gubernija.