„Ubi me prejaka reč“: 63 godine od misteriozne smrti Branka Miljkovića

„Mi smo poslednji zatočnici početka“

Princ srpske poezije rođen je 29. januara 1934. godine u Nišu. I od tada nije umirao, osim tjelesno, u 27. godini života, na vrhuncu zemnog života i poezije. 

Misteriozna smrt mladog Branka Miljkovića, najljepšeg i najoštrijeg pera Jugoslavije, pokrenula je mnogobrojne teorije. Zvanično, njegov odlazak naziva se samovoljom. Samoubistvo. Tako su zapisali službenici koji su ga našli obješenog u noći između 11. i 12. februara 1961. godine u Zagrebu.

Koliko god je bio svoj, teško je povjerovati u njegov sebičluk, opciju da je sebe oteo svijetu  zbog neuračunjivosti usljed ljubavnog brodoloma.

„Ja volim sreću koja nije srećna“                              

Taj isti Branko Miljković, 14 godina ranije, napisao je „Uzalud je budim“ kao odgovor na odlazak prve ljubavi. Nije se tješio – zato što nije očajavao. Znao je da je neminovnost budući susret sa djevojkom koju je volio.

Ona je bila tek početak ciklusa „Za one koje volimo“ i „Sedam mrtvih pesnika“, napisanih početkom pedesetih godina prošlog vijeka.

Brankova neustrašivost pred smrću, veličanje Njegoša, Natasijevića, Kostića, Radićevića, Ujevića, Disa i Gorana, Brankovog prijatelja iz mladosti, veličanje njihove besmrtnosti – odisali su najuzvišenijim emocijama, nikako očajem, kako su ga okarakterisali onog jutra kada se prvi put nije probudio.

U svojoj nadrealističkoj potrazi za smislom – Branko je vjerovao u sve; vile, anđele, sunce. Vjerovao je u Boga – barem onoliko koliko je to bilo moguće dječaku rođenom u jeku komunizma.

„Mami me ptica sve luđe

Da s njom u vatru uđem“

Branko je znao sve i mnogo je sumnjao. Njegova potreba za vječnošću uvijek je kritikovala potrebu vlasti za površnošću.

To ga je koštalo glave.

Prepisivačka škola jugoslovenskog komunizma, na čelu sa Titom i njegovim ličnim umjetnikom – Oskarom Davičom, krala je staljinovske ideje jedino po pitanju opasnih intelektualaca.

Tako je svaka darovitost morala da se sasiječe u korjenu, da se poput epidemije ne rasprostrani.

Tu na scenu stupa Brankova služba u Zagrebu, njegovo nezadovoljstvo i naposlijetku smrt.

Po ugledu na Jesenjina

Branko Miljković nađen je mrtav u Zagrebačkoj šumi. Obješen za tanko drvo koje je teško moglo nositi njegovo krupno tijelo. Vlast se neukusno našalila.

Neminovnost je bila Miljkovićevo dijeljenje sudbine sa Majakovskim i Jesenjinom. Veličanstvenim pjesnicima koji su bili u sukobu za režimom, i koji su naprasno izvršili samoubistva.

U filmu Slobodana Šijana iz 1976. ,,Pohvala Zemlji“, Danilo Kiš prisjetio se svog posljednjeg razgovora za Brankom, koji je odisao Moskvom.

„Desetak dana pre njegovog samoubistva sam ga sreo i kad sam naručio piće, on me je izružio da se to ne sme raditi, da se ne sme piti… On je u tom trenutku prestao da pije i da bi tome dao težinu principa, on je držao predavanja i drugarska ubeđivanja. Tada je izgovorio nekoliko rečenica koje su me frapirale u času kada sam doznao za njegovu tragičnu smrt.

Rekao je: “Mi smo svi kukavice, mnogi ruski pesnici su u našim godinama već završili svoje živote i to svojom rukom”. Naveo je njihova imena, dosta agresivno me je pitao zašto smo mi takve kukavice koje umiru od “gladi, tuberkuloze i od tzv. Boemije“.“

Na ovoj Kišovoj potvrdi da je njegov drug samoubica, pretpostavkom i tumačenjem posljednjeg razgovora, pitanje smrti Branka Miljkovića bilo je zaključana tema. Međutim, nedoslijednosti u tom slučaju intrigirale su poznavaoce Brankovog lika i djela, kako deceniju i po ranije, tako i decenijama kasnije.

,,Putuj, pevaj, prkosi“

Najsvježiji odgovor na temu daje savremeni srpski pisac Dejan Stojiljković, Miljkovićev sugrađanin.

On je u intervjuu za časopis „Bez limita“ ponovo otvorio slučaj Brankove smrti u kontekstu dalekom samoubistvu. Smrt uzrokovanja nemogućnošću da ga vlast prihvati takvog kakav je. Smrt uzrokovana Brankovim nedostatkom želje da bude poslušan poput Daviča.

„Ta mitološka slika o Miljkoviću građena je pod patronatom države i Službe, a uz pomoć akademske zajednice i Partiji lojalnih državnih aparatčika i profesorčića neznalica, bukvalno – decenijama. Da li i kako može jedna jedina knjiga, pa još uz to – roman, da promeni nešto, videćemo. Branko je „kanonizovan” između ostalog da bi se zataškala dešavanja vezana za njegovu smrt, a tu rabotu započeo je Petar Džadžić svojom skandaloznom knjigom „Branko Miljković ili neukrotiva reč” koju je objavio samo četiri godine nakon Brankove smrti.

Taj grobarski posao nastavile su i rade ga i dan-danas generacije školskih i univerzitetskih profesora koje papagajski ponavljaju Džadžićevu apsurdnu tezu i ne daju da se Miljković i njegova poezija izvuku iz kalupa u koji su gurnuti. Taj nekrofilski (a verovatno i naručeni) tekst doneo je sumanuti kanon o Miljkoviću kao mračnjaku koji se „drogirao smrću” i koji, pošto je, jelte, po Džadžiću i drugovima iz Službe, bio „suicidalan” i „neprevreo”, morao da skonča tako kako je skončao, nikako drugačije.

I od tada imate tu sliku „ludog” Miljkovića, kao da je statista iz nekog horor filma: mrak, smrt, raspadanje; a radi se, paradoksalno, o čoveku koji je pisao jezički i estetski prelepu poeziju i koji je autor jedne od najlepših ljubavnih pesama ispevanih na našem jeziku – „Uzalud je budim”. Zaljubljenog Miljkovića sanjara i zamišljenog Miljkovića filozofa zamenili su (i još ga menjaju) depresivnim Miljkovićem samoubicom. Po mom mišljenju – sa očiglednim namerama. Tako to bude kada genije dopadne šaka mediokritetima.“

U Stojiljkovićevom romanu „Zvezda nad prazninom“, smrt počinje da juri pjesnika onda kada on glasno opsuje Tita, a to čuje drug Davičo. I ta teorija ne samo da je primamljiva, nego se čini da fikcija zaista može odgovarati stvarnosti.

„Ubi me prejaka reč“

Majka je Branka sahranila u staklenom kovčegu. Da svi vide lijepo lice onoga koji je postradao jer je imao dara. Da svi vide da oko njegovog vrata nije bilo tragova davljenja. Da ga posljednji put vide svi koji ga vole, ali i da ga vide njegove ubice.

Pjesma „Epitaf“, postala je i predskazanje i pravi natpis na prerano postavljenom nadgrobnom spomeniku Princa Poezije.

Bila to malo vjerovatna Brankova samovolja ili prosta neukost mašinbravara na čelu Jugoslavije, smrt nije zaživjela.

Branko je bivao još hrabriji mrtav nego što su mnogi bili u punoj životnoj snazi. Obnavljao se poput njegovog voljenog Feniksa i nikada nije prestao da bude zaljubljen u sve što peva i škodi. Iz istih pobuda bio je motiv zaljubnjenosti mnogih što će doći.

Nasposlijetku, vjerovaćemo u njegov obećani raj iz posljednje rođendanske pjesme.

„Pa ipak, po milosti istorije,

Povraćajući i ja ću u raj ući.“