U posjeti Deviču – svetinji između metohijske tišine i kosovskog bola

PIŠE: Milenko Jovanović

Kosovska Mitrovica se budi sa maglom. Nije to obična magla – to je magla istorije, neizvjesnosti i nadanja. Kum Milorad Dedić i ja, kao sabornici u jednoj tišoj, unutrašnjoj borbi, krećemo rano – put svetog mjesta, manastira Devič. To nije turistička ruta, to nije šetnja — to je hodočašće. Svako ko jednom pođe u Devič, zna: ne ide tijelo, ide duša.

Nalazimo se sa Božidarom Šarkovićem, bratom iz Kline, čestim gostom manastira i prijateljem igumanije Anastasije i sestrinstva. On je onaj koji poznaje svaki kamen Kosmeta, čovjek koji ne hoda zemljom već pamćenjem. Pred kapijom manastira već stoji, nas čeka.

Manastir Devič se nalazi u Drenici, prostoru koji razdvaja Metohiju od centralnog Kosova. U gustoj šumi, daleko od naselja, kao skriven od svijeta i nedaća, stoji i traje. Sveto mjesto, zadužbina despota Đurđa Brankovića, podignuta u XV vijeku na mjestu gdje se podvizavao i upokojio Sveti Joanikije Devički – veliki srpski podvižnik i iscjelitelj.

Na ulazu —policija sa prištinskim obilježjima. Traži se legitimacija. Dokumenta ostaju kod njih do kraja posjete. Taj prizor boli. Ne zato što neko gleda, nego što čuvaju tuđu svetu zemlju. Ulaziš u svoje, a kao da moliš dozvolu. I upravo tu, u tom paradoksu, ogleda se sva drama Kosova i Metohije.

Manastir se pojavljuje iz šume kao otkrovenje. Tišina, kamen, hladnoća u vazduhu – a u srcu toplina koju samo vjera može da donese. Prelazimo manastirsku kapiju kao prag između dva svijeta: onog gdje nas broje, i onog gdje nas blagosiljaju.

Crkva manastira miriše na voštanicu, smirnu i vjekovnu molitvu. Unutra počiva Sveti Joanikije. Njegov ćivot ne sija zlatom, ali sija nečim uzvišenijim — nevidljivom, ali opipljivom blagodaću. Kleknemo. Milorad, iako prvi put ovdje, ne diše. Lice mu ozbiljno, pogled uperen u ćivot. Kao da se u njemu prelamaju vjekovi. Ćuti, ali mu oči govore. Govore kao narod kad se više ne može vikati, već samo trpjeti i moliti.

Svakodnevna žrtva sestrinstva, molitveno postojanje u ovom mjestu opasanom žicama, šikarama i zaboravom, vapije više nego riječi.

Devič je kroz vjekove rušen i paljen. Pod Osmanlijama. Pod Arnautima. Pod šiptarskim ekstremistima 2004. godine, kada je razorena crkva, oskrnavljen ćivot svetitelja, spaljena riznica, polomljene freske. Ali svetinja nije nestala. Vaskrsla je, ponovo. I ponovo. Kao i srpski narod – kad god ga pokušaju uništiti, on se vrati i opet pali kandilo.

U blizini manastira žubori potok. Taj izvor, za koji se vjeruje da liječi, teče kao krv kroz zemlju. Šapuće molitve koje nijedna sila nije mogla ućutkati. Sjeli smo na klupu pored. Božidar priča o starim poklonicima, o vjernicima koji su dolazili sa svih strana i donosili svoje bolesti, svoje muke i zahvale. Tu, na tom izvoru, mnogi su ostavili strah, a poneli nadu.

Milorad je oduševljen. Kaže: „Ovo je sve. Ovdje je Srbija onakva kakva treba da bude. Tiha, teška, ali sveta.“ Njegove riječi nose težinu čovjeka koji je u svetinju ušao kao znatiželjnik, a izlazi kao drugi čovjek.

Vraćamo se polako. Dokumenta nam vraćaju, bez riječi. A iza leđa nam ostaje svetinja – uzdignuta, iako opkoljena. Osjećam kao da smo ostavili dio sebe, ali i poneli nešto što će nas vječno zvati nazad. Devič nije mjesto. On je zavjet. On je suza i molitva srpskog naroda koja traje i trajaće dok je neba i zemlje. U blizini „čuvenog“ Prekaza svraćamo znatiželjni u birtiju. Malo je Srba koji su ovdje ikada nakon rata 1999.godine i na tren zastali, a kamoli ulazili. Unutra velika zastava sa ratnim obilježjima UĆK. Ljubazni konobar zbunjen, jer mu je ovdje prvi put svratio neko sa beogradskim registraskim oznakama, tri puta nam je nasipao domaću lozu, nepovjerljivo pokušavajući da razumije o čemu razgovaramo za našim stolom. Sporazumijevali smo se sa njim na albanskom, uobičajeno za ovaj od Srba etnički odavno očišćeni kraj. Božidar se prvi prekrstio prilikom nazdravljanja. Pogledi sa susjednog stola malo čudni i zbunjujući po „publiku“, ali bez ikakvih neprijatnosti, mora se priznati. Potpisnik ovih redova je uspio da sačini i antologijsku fotografiju ambijenta. O njoj, međutim, jednom drugom zgodom, jer zaslužuje posebnu storiju.