U Crnoj Gori na srpskom jeziku stvaraju vrijedna djela

Janko Brajković, pjesnik i vlasnik izdavačke kuće „Unireks” za „Slobodu” kaže, da je više od četiri decenije postojanja „Unireks” prisutan na svim domaćim i regionalnim sajmovima knjiga: „Ako se pogleda samo dio naših nagrada, koje smo kao najbolji izlagači dobijali na međunarodnim sajmovima, vidjeće se da je to rezultat naše odgovorne i jasno profilisane izdavačke politike. „Unireks” je prepoznatljiv po tome što njeguje estetske i edukativne aspekte, razvijajući senzibilitet za nove forme umjetničkog izražavanja mladih generacija.

Naime, svih ovih decenija trudio sam se da, prije svega, objavljujem djela koja spadaju u domen visoke estetike. Dalje, ono što bih posebno želio da naglasim, jeste i naš poduhvat u objavljivanju edicija koje su od kapitalne važnosti za kulturu naše zemlje. „Unireksova” izdanja svrstana u 15 biblioteka, nude čitaocima provjerene autore i naslove najboljih pisaca iz književne istorije, kao i savremene naše i svjetske autore.

Na ovogodišnjem Podgoričkom sajmu predstavili smo samo mali dio naših izdanja, iz razloga što nijesmo u situaciji da prezentujemo sve one knjige po kojima je „Unireks” prepoznatljiv među čitaocima. „Unireks“ je glavni izdavač ekskluzivnih izdanja ručnog rada u drvetu i koži, izdavač je dvojezičnih izdanja „Gorskog vijenca“ (srpsko-rusko i srpsko-englesko izdanje).

Čitaocima smo ponudili knjige iz naše vodeće edicije Biblioteka civilizacije: Ovidijeve Metamorfoze, Kanon medicine, Hesiodovu Teogoniju i Poslovi i dani, Ep o Argonautima, Muze u evropskoj književnosti, Antologija helenske lirike, i Književnost Bliskog Istoka, sve u prevodu dr Marka Višića, zatim Istorijski rečnik srednjeg veka, Grbovi i znamenja naroda, monografiju Sveti Nikola, Zlatnu knjigu ljubavi (najljepše pjesme svjetske ljubavne poezije), Riznicu mudrosti, sabrana djela Ćamila Sijarića, sabrana djela Valtazara Bogišića i cjelokupnu lektiru za učenike osnovnih i srednjih škola.

Htio bih posebno da pomenem našu akciju „Knjigom protiv droge – knjige u biblioteke”, kojom pokušavamo da najmlađoj generaciji i onima nešto starijim ukažemo na sve pošasti ovog zla. U tom cilju, poklanjamo naša izdanja školskim biliotekama u svim gradskim i seoskim mjestima u Crnoj Gori.” Do sada u ovoj godini ova izdavačka kuća objavila je 61 naslov među kojima se izdvajaju: izabrana djela Dragomira Brajkovića u osam knjiga, sabrana djela Aleksandra Lesa Ivanovića, izabrarana djela Novice Đurića, prevod Gorskog vijenca na kineskom jeziku, Ranka Jovovića, Slobodana Boškovića roman „Grba“ kome je ovo drugo izdanje, Slobodana Milića proza „Učitelja nema ko da čita“, Ilije Lakušića „Zaumna lampa“ Aleksandra Ćukovića „Kad skidaju krila“, Emila Labudovića „Za kućom jabuka“, Momir M. Marković „Bijeli vuk“, Nada Brajković  „Najljepše ruske narodne pjesme i romanse sa notnim zapisom i izgovorom“, Dragan Lakićević roman „Karneval“, „Život i običaji Crnogoraca“ Milorada G. Medakovića prevod na engleskom jeziku i druge.

„Unireks“ je decenijama po kvalitetu svojih izdanja u samom vrhu izdavaštva. Uprkos sve većoj produkciji knjiga, izdavaštvo je, čini se, ipak u krizi?

Kriza u izdavaštvu nije isključivo izazvana krizom u društvu, već i zbog nedovoljne, neadekvatne podrške države. Iz državnog budžeta finasiraju se oni programi i projekti koji su po mjeri pojednih političkih struktura. Ne finansiraju se programi i projekti čiji je cilj široka društvena uloga, uloga koja je u funkciji cijele države, njene kulturne afirmacije, bez obzira na političku pripadnost.

Šta bi, po Vašem mišljenju, trebalo uraditi da se popravi i olakša položaj izdavača, pa samim tim i njihovih autora?

Bez aktivnog učešća države, odnosno bez materijalne pomoći, izdavaštvo će i dalje stajati na početnoj, mrtvoj tački. „Unireks” se i pored besparice trudi da u skladu sa dugogodišnjom tradicijom ne iznevjeri svoje čitaoce. Nažalost, nepovoljan položaj izdavača znači i još nepovoljniji položaj stvaralaca. Rijetko koji izdavač isplaćuje autorske honorare, to se nadoknađuje autorskim primjercima. „Unireks” se trudi da svojim autorima, koliko god je u mogućnosti pomogne.

Ali, ponavljam, bez odgovornijeg odnosa prema izdavaštvu, naš položaj je i više nego sumoran, ako se svakodnevno urušavaju vrijednosti na kojima počiva kulturni identitet, ako se najbolji u kulturi guraju u zapećak, konačni rezultat u ostvarivanju visokih duhovnih dometa biće ravan nuli.

„Unireks“ već godinama dodeljuje nagrade za najbolje knjige, nagrade najuspješnijim autorima i nagrade za posebne poduhvate u oblasti izdavaštva?

„Unireks” je jedini izdavač na prostoru Crne Gore koji nagrađuje ne samo svoje autore, već i one sa širih prostora srpskog jezika. Nagradama Unireksa „Pečat” i „Dušan Kostić” nagrađeni su nabolji savremeni autori iz oblasti poezije, proze, dramskih ostvarenja i esejistike. S ponosom mogu da kažem, da su naši dobitnici: Desanka Maksimović, Stevan Raičković, Brana Petrović, Dragomir Brajković, Ratko Deletić, Darinka Jevrić, Garo Jovanović…

Takođe, ono što smatram vrlo bitnim u savremenom izdavaštvu, jeste i to što „Unireks” objavljuje knjige i mladih, nepoznatih autora. Mi pružamo šansu neafirmisanim autorima da svoje prve knjige objave kod nas u ediciji Prva knjiga, a istovremeno i nagrađujemo najbolje od njih, i na taj način podstičemo njihov dalji književni razvoj.

Kako kao pjesnik i izdavač gledate na savremenu književnost u Crnoj Gori?

Kao i na drugim prostorima i ovdje ima svega, podrazumijeva se da se na manjem prostoru jasnije vide i kvaliteti i mane. Međutim, ono što i jeste karakteristično za prostor Crne Gore, to je činjenica da ogroman broj ljudi piše, i ima potrebu da to i objavi, ali, to je onaj prateći vid književnih i inih (ne)prilika. Meni svakodnevno dolaze pisci i nazovi pisci sa molbom da im baš ja objavim knjigu. Ima tu svega, od pastoralnih i idiličnih pjesmica do filozofskih i teoloških razmatranja. Izgleda da pišu svi, zanatlije, vozači, obućari, bivši borci i prvoborci, logoraši, domaćice i prodavačice, aktivisti i „aktivistkinje”, i „borkinje”. Cio jedan svijet koji se od svakodnevlja sklonio u spasonosnu oazu pisanja.

Sve te lične muke slile su se u jednu ispovjednu tugovanku, u rijeku suza koja plavi sve pred sobom. Ali, kao što rekoh, takva vrsta „spisatelja” pripada pratećim književnim pojavama i smatram da je i ona potrebna u smislu one valorizacije odvajanja kvaliteta od literarnog otpada, da bi ono što se ozbiljno i mukotrpno stvara došlo do punog izražaja. Pouzdano tvrdim, da se u Crnoj Gori na srpskom jeziku stvaraju vrlo vrijedna djela. Ispisuje se književnost koja po svim svojim vrednosnim ocjenama pripada samom vrhu savremenog stvaralašatva na širokom prostoru srpskog jezika i srpske literature.

Nezaobilazno je i pitanje jezika. Svjedoci smo preimenovanja srpskog jezika u crnogorski, uprkos većinskoj volji građana Crne Gore. Kao gledate na ovaj proces?

Ovdje je preovladala vještina nemogućeg, dakle, ono što ni prema kakvoj logici, ono što se ne bi smjelo događati izvan zakona i metoda nauke, desilo se i dešava se. Legalizovana je, i to najvišim aktima, politička odluka o preimenovanju srpskog jezika u maternji, uprkos odluci većine koja se izjasnila za srpski jezik. Tako je jezik većine postao jezik manjine. A jezik većinske manjine gura se na marginu, stvaraoci na tom jeziku, oni koji su literaturom osvojili najviši vrh duhovne dimenzije, izbačeni su iz školskih programa.

Oni po kojima je ovaj prostor bio prepoznatljiv zamijenjeni su nekim novim autorima lokalnog i ograničenog značaja.

„Unireks” objavljuje pisce koji stvaraju na srpskom jeziku, ali, „Unireks” takođe objavljuje pisce Crnogorce, Bošnjake, Muslimane, Albance, Hrvate, Rome i drugih nacionalnosti. Uostalom, mi ne postavljamo nacionalne granice ni barijere, objavljujemo autore čija su djela već potvrđena.

Slična situacija je i sa ćirilicom, koja se kao iskonsko pismo Crne Gore potiskuje sve širim uvođenjem latinice?

Sve je to dio šireg projekta na negiranju srpskog jezika i pisma, ćirilica se već dugi niz decenija dekretima obrazovnog sistema o ravnopravnosti latiničnog i ćiriličnog pisma potiskivala, tako što je ipak latinica postajala ravnopravnija. Nažalost, i mi sami nismo baš bili predani očuvanju i korišćenju ćirilice.

Prihvatili smo nametnuti latinični model, kao i sve druge nepromišljenosti koje smo činili proteklih decenija. Naš poslovični nemar, naša nesloga, kao i nepostojanje zajedničkog jezičkog i kulturnog programa i načina djelovanja na sveobuhvatnom prostoru srpskog jezika i srpske kulture, dovele su naše iskonsko do ivice propasti, do nestanka. Podsjetimo se riječi Ćirila, jednog od slavne solunske braće, gdje kaže: „Više volim da kažem pet riječi (ali da me sva braća razmiju, nego li hiljadu nerazumljivih riječi – goli su svi narodi bez knjiga) jer ne mogu da se bez oružja bore”.

Objavili ste nekoliko knjiga poezije, kao i knjige poezije za djecu. Možemo li očekivati da ćete se, uskoro, nakon duže pauze, javiti novim rukopisom?

Od svakodnevnog bavljenja tuđim knjigama, nikako da nađem vremena za nekoliko svojih rukopisa. Ono vrijeme koje sam kao pisac uspio da „ukradem” od sebe kao izdavača, iskoristio sam da se bavim pisanjem. Nadam se da ću do oktobra, do Međunarodnog sajma u Beogradu uspjeti da objavim i sebe, odnosno, jednu zbirku pjesama za djecu i knjigu pjesama za odrasle na kojoj već dugo radim.