Traže dan sjećanja za žrtve genocida: Resor Đeke uputiće Vladi inicijativu u vezi sa zločinom u Srebrenici

Inicijativa Ministarstva ljudskih i manjinskih prava Crne Gore, koje planira da Vladi uputi predlog za proglašenje 11. jula Danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, ponovo otvara pitanje selektivne pravde i nejednakog tretmana ratnih zločina iz perioda 1992–1995. godine. Dok se institucionalno i medijski gradi kultura sjećanja isključivo na žrtve bošnjačkog naroda, brojne srpske žrtve zločina koje su počinile jedinice Armije BiH — poput stradanja civila u Podrinju, Vozući, Sarajevu, Krajini i drugim mestima — i dalje ostaju bez pravde, priznanja i dana sjećanja.

Crna Gora se, po ko zna koji put, priklanja globalnim i regionalnim političkim očekivanjima, usmjeravajući svoje institucionalne napore na priznavanje genocida u Srebrenici, što je u skladu sa međunarodnim rezolucijama i presudama. Istovremeno, vlast i civilni sektor u potpunosti ignorišu stradanja srpskog naroda koja su takođe dokumenovana, ali ne i međunarodno priznata u istom kapacitetu, što se često koristi kao izgovor za njihovo zanemarivanje. Na taj način se gradi narativ u kojem postoje „priznate“ i „nepriznate“ žrtve.

Uz sve to, iako stručnjaci poput Gorana Šimića iz BiH ispravno ukazuju da je neophodno obilježiti sve žrtve ratnih zločina, u praksi se takvi apeli gube u moru političke selektivnosti. Ni unutar same Crne Gore nema inicijative ni od jednog državnog organa ili zvaničnika da se slična pažnja, kakva se traži za Srebrenicu, pokloni srpskim žrtvama u Konjicu, Bratuncu, Skelanima, Ilijašu, Kupresu, Tuzli ili Sarajevu, gde su stradali nedužni civili, uključujući žene, djecu i starce.

Zašto je žrtva u Srebrenici vrijednija od žrtve u Bratuncu? Zašto se beba u Potočarima spominje u zvaničnim dopisima, ali ne i srpska djeca zaklana u Bratuncu i na drugim stratištima? Zašto se ne insistira na uvođenju dana sjećanja na sve žrtve, bez obzira na vjeru i naciju? Takvi odgovori izostaju, a ćutanje zvaničnika samo pojačava osjećaj nepravde kod porodica srpskih žrtava.

Pored toga, izostanak jasnog institucionalnog odgovora na srpska stradanja pothranjuje narative o „kolektivnoj krivici“ i duboko polarizuje društva regiona. Dok jedna strana dobija status žrtve sa međunarodnim pečatom, druga strana — u ovom slučaju Srbi — ostaje u zoni političkog i medijskog mraka.

Usvajanje kulture sjećanja ne smije biti monopolizovano. Nijedna žrtva ne smije biti zaboravljena, jer se pravda mjeri pojedinačno, ne etnički. I upravo tu leži problem: dok se politički komfor traži u jednostranim narativima, istinski proces pomirenja i suočavanja sa prošlošću ostaje na mrtvoj tački.

Pravda mora biti sveobuhvatna, a sjećanje na žrtve — univerzalno. Selektivno sjećanje je samo drugačiji oblik nepravde.