Tramp produžio sankcije Srbima jer su prijetnja po SAD na Balkanu
1 min read
Donald Tramp
Američki predsjednik Donald Trump produžio je sankcije vezane za Balkan i „zbog aktivnosti u regionu“, a koje i dalje predstavljaju „neobičnu i izuzetnu opasnost po nacionalnu bezbjednost i spoljnu politiku Sjedinjenih Država“, navodi se u saopštenju Bijele kuće prenosi „Vostok“.
„Akcije osoba koje prijete miru i međunarodnim naporima na stabilizaciji zapadnog Balkana, uključujući akte ekstremističkog nasilja i opstrukcionističke aktivnosti i dalje predstavljaju neobičnu i izuzetnu prijetnju po nacionalnu bezbednost i spoljnu politiku Sjedinjenih Država,“ rekao je Tramp.
Kako piše ovaj medij, apsurdno je da Donald Tramp produžuje sankcije zbog navodnog spječavanja implementacije Rezolucije 1244, jer je u najvećoj meri sprječavaju upravo SAD.
„SAD su prve odustale od sprovođenja Rezolucije jer su prve priznale samoproglašeno Kosovo i terorističku organizaciju za ‘legitimnu’ vlast u srpskoj pokrajini Kosovo i Metohija. Takođe nisu dozvolile povratak dijela snaga Vojske Jugoslavije, kao i vraćanje prognanog srpskog stanovništva,“ piše „Vostok“.
Na osnovu odluke bivšeg američkog predsjednika Džordža Buša formirana je „crna lista“ osoba i organizacija s kojima je američkoj vladi i kompanijama zabranjeno sarađivati te kojima se u SAD-u blokiraju imovina i novčane transakcije.
Na listi se nalazi oko stotinu osoba koja je iz godine u godinu dopunjavana. Na ranije objavljenoj listi su, između ostalih, Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Sonja Karadžić-Jovičević, Momčilo Krajišnik, Ljiljana Zelen-Karadžić, Darko Mladić, Aleksandar Karadžić, Milovan Bjelica, Ljubomir Borovčanin, Stojan Župljanin, Mladen Župljanin, Pavle Župljanin i mnogi drugi Srbi…
Naknadno su na listu dodavana imena, većinom političara i porodica haških optuženika. Na listi se nalazi i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, zbog optužbi da navodno ugrožava impementaciju Dejtonskog mirovnog ugovora.
„Podsjetimo se takođe, upravo su SAD prve počele sa kršenjem Sporazuma, te počele nasilno, putem NATO snaga da ubijaju civile, prijete stanovništvu i domaćim vlastima, smjenjuju predsjednike, visoke funkcionere, te donose zakone po svojoj volji na teritoriji državne zajednice Republike Srpske i Federacije BiH. Takođe su nasilno počele da ukidaju ovlaštenja Republike Srpske i prenose na nivo državne zajednice, mimo Dejtonskog mirovnog sporazuma i njegovih odredbi,“ navodi „Vostok“.
Ka da Trump zna dje su Srbi i Srbija, Ture mu papir i on potpisuje.
Dzaba im sankcije,mi smo poprilično tvrdoglav narod da bi shvatili njihovo značenje.
Koliko su svemoćni zapadno-evropski i američki imperijalisti-trijalisti bili opsednuti sa Rusijom i Jugoslavijom, najbolje se vidi po tome što su režirali, finansirali i organizovali komunističke revolucije i doveli na vlast u Rusiji Lenjina i u Jugoslaviji Broza.
Imajući u vidu da su im Sovjetske Socijalističke Republike i konfederativna Jugoslavija poslužile kao „tranzitna opcija“, kako to reče dr Branko Petranović, što je konstatovao i Oto Habzburg u jednom razgovoru 1984. godine o aktuelnim pitanjima u Evropi, da će se Jugoslavija raspasti posle Brozove smrti – “Nevertheless the two (Albanian societies) are tending to be reunited; and I feel that this is the beginning of the national disintegration of Yugoslavia…” ( Vidi: Gene H. Hogberg, Otto von Habsburg men with a mission, The plain truth – A magazine of understanding, March 1984, Pasadena, California, U.S.A.; Gene H. Hogberg, Dr. Habsburg speaks out, The plain truth – A magazine of understanding, March 1984, Pasadena, California, U.S.A.).
Takođe, imajući u vidu da je komunistički renegat i krvavi jugoslovenski diktator Josip Broz Tito učlanio republiku Hrvatsku i republiku Sloveniju u toku 1978. godine u imperijalističku zapadno-evropsku i intermarujumsku regiju Alpe Adrija, i sa tim pripremio Jugoslaviju za građanski rat i dezintregaciju, finalnu opciju tranzita – “It is in this region that the Alpe Adria Community was founded nine years ago, in 1978…” (Vidi: Gene H. Hogberg, Europe: “The great market”, The plain truth – A magazine of understanding, Oktober 1987, Pasadena, California, U.S.A.; Gene H. Hogberg, Alpe Adria “the heart of Europe”, The plain truth – A magazine of understanding, Oktober 1987, Pasadena, California, U.S.A.).
Idolatriska, okultna, intermariumska i ezoteriska rimska-katolička strategija i taktika se u potpunosti poklapala u HH stoleću sa srbofobičnim projektom Brozovih bečko-berlinskih marksista-baljezgara.
S obzirom da je povodom rimske-katoličke srbofobije dr Todor Srdić objavio značajnu studiju u pariskom „Savremeniku“ pod naslovom “Mračni planovi hrvatskih klerikalaca”, mi bismo ovde reprodukovali izvesne citate iz njegove studije, da bi odbili svaki prigovor pristrasonosti, u kojoj između ostalog, stoji:
Str. 1-2: “KLERIKALIZAM pretstavlja težnju katoličke crkve, da ovlada svetom: duhovno, moralno i politički. Klerikalizam znači prvenstvo crkvene (katoličke) vlasti nad svetovnom, potčinjavanje države katoličkoj crkvi, tj. Vatikanu i papi. Na katoličkom Zapadu, klerikalizam znači duhovno zarobljavanje naroda; u nekatoličkim zemljama on pretstavlja prozelitizam – širenje katoličanstva u cilju duhovnog zarobljavanja.
Papa, kao namesnik Božji na zemlji, sa sedištem u Rimu, prestonici nekadašnjog Rimskog carstva, prestavlja – po učenju katoličke crkve – jedini legitimni izvor svake vlasti na zemlji: vladari, da bi postali legitimni nosioci krune, moraju da je prime iz Rima, iz ruke pape…
Na Zapadu, katolicizam (papizam) nastoji da vrati svoj nekadašnji uticaj pomoću političkih partija utemeljenim na idejama katoličke crkve, a čije osnivanje je inspirisao papa Leon XIII. Ove partije su formalno potpuno nezavisne od Vatikana, ali ustvari služe ciljevima njegove politike i vode ih ljudi koji su verni i odani Vatikanu, kao što su komunisti-staljinci odani i verni Moskvi.
Prilagđavajući se duhu vremena, Vatikan se u svojoj političkoj akciji služi dvema idejama, nacionalnom i socijalnom, dajući čas jednoj čas drugoj prednost i kombinirajući ih vešto, već prema stepenu razvitka i prilkama svake pojedine države odnosno nacije…”
Str. 4: “U cilju odvajanja Hrvata i Srba, organizuju se s vremena na vreme, kadgod se za to učini prilika, pogromi srpskog stanovnistva u Hrvatskoj (1902, za vreme aneksione krize – 1908-1909, i posle sarajevskog atentata – 1914) da bi se tako raspirile strasti i stvorila nezajažljiva mržnja među nama*)…
Koliko je Beč mrzeo Srbe, svedoči poselednji francuski ambasador u Austro-ugarskoj, grof Sen-t-Oler: ‘Mržnja i prezir Srba bili su, u bečkim zvaničnim krugovima, nova Božja zapovest, najviše ispunjavana od svih… Takozvani Književni ured uzdigao je na najviši stepen savršenstva i bezočnosti tehniku laži i lažnih vesti protiv Srba’. Comte de Saint-Aulaire: Francos-Joseph, Artheme Fayard, Paris”.
Str. 5: “Austriski poslanik pri Vatikanu imao je, na sam dan objave rata Srbiji, razgovor s papom. U izveštaju koji je podneo svojoj vladi, austriski poslanik je, između ostalog , pisao:
‘U toku prošlih godina Sv. Otac je više puta izrazio žaljenje što je Austro-ugarska propustila da kazni svog opasnog suseda na Dunavu. Sv. Otac i Kurija vide u Srbiji rak koji će malo po malo prodreti do srži monarhiju i koji će, ako mu se da vremena, izgristi je sasvim.
‘Uprkos svih pokušaja i iskustava što ih je imala Kurija s drugim državama, Austro-ugarska jeste i ostaje katolička država i najjaci bedem hrišćanske vere u ovom veku. Rušenje ovog bedema značilo bi za Crkvu gubljenje najjaceg položaja. U borbi protiv pravoslavlja, to bi značilo pad njenog najjačeg branioca.
Zato, kao što je direktna potreba za Austro-ugarsku, zbog njenog sopstvenog opstanka, da ukloni, milom ili silom, iz svog sklopa ovo razorno zlo, isto tako je potrebno za katoličku crkvu da učini i odobri sve što se može učiniti da posluži tome cilju’…
Posle Bosne i Hercegovine, kao prva žrtva imala je pasti Srbija, glavna prepreka na tom istoriskom ‘krstaškom’ pohodu na Bliski Istok. Kao maska za to brutalno nasilje trebalo je da posluži hrvatska nacionalna ideja; hrvatski narod je laskavo istican kao ‘predziđe hrišćanstva’ (antemurale chisstianitatis). U tom redu ideja, reakcionarna katolička klika pod vođstvom prestolonasledinika Franje-Ferdinarda pripremala je preobražaj dualističke monarhije u trialističku, u kojoj je trećeg člana trebalo da prestavlja ‘Velika Hrvatska’, povećana Bosnom i Hercegovinom, a kasnije i drugim nehrvatskim krajevima. Zato su frankofurtumaši taj rat pretstavljali hrvatskim masama kao ‘sveti’ rat hrvatstva i katoličanstva protiv srpstva i pravoslavlja. To objašnjava neprijateljsko držanje hrvatskih pukova u Mačvi godine 1914…
Međutim, ishodom rata, umesto Srbije koju se želelo zbrisati, nestalo je klerikalne i reakcionarne Austro-ugarske. Posle propasti dvojne monarhije, protivno planovima Vatikana i njegovih eksponenata u Austriji, odnosno u Hrvatskoj, stvara se Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Jugoslavija… Vatikan pokušava preko frankovačko-klerikalnih elemenata da je ruši iznutra…
Str. 8-9: “Klerikalci napadaju žestoko Sokolstvo, tobož kao ‘bezbožničko i nenormalno’, a ustvari zbog njegove državotvornosti.
Ne zaboravljaju čak ni na katoličke Arnaute na jugu Države, među kojima takođe vrše propagandu protiv Srba i Jugoslavije.
U takvoj situaciji, tadašnji režim, bez oslonca u narodu a osećajući svoju slabost, pokušao je da ostvari kakav-takav modus vivendi s Vatikanom, te da ga privoli na lojalan stav prema jugoslovenskoj državi. Koristeći se slaboćcu režima, Vatikan je želeo da iznudi od državne vlasti takav položaj katoličkoj crkvi kakav nije imala ni u Austro-ugarskoj. Da pokaže svoju dobru volju, jugoslovenska vlada je vratila katoličkoj crkvi zgrade i imanja koja su bila sekularizovana još u XVIII veku za vreme cara Josifa II a koja ni sama Austrija nije htela da vrati: Konkordat je davao dominantan položaj katoličkoj crkvi, ispred pravoslavne, iako je ova druga po broju vernika važnija. Ali, ono na što je pristala vlada nije prihvatio narod, te je pred njegovim ogorčenjem Konkordat povučen.
Taj neuspeh još više je ogorčio Vatikan, pa se njegova akcija protiv Jugoslavije još pojačava, preko ustaša, preko velikog dela hrvatskog klera i preko klerikalaca u H.S.S. Cela se borba vodi pod maskom hrvatskog nacionalizma i hrvatske državne samostalnosti. U antisrpskim i antidržavnim manifestacijama sve se više ističu kolovođe franjevci i katolički sveštenici. Godine 1935, o rođendanu dr Mačeka, prvi put se javno ističu hrvatske zastave (umesto jugoslovenskih), protiv izričite zabrane zakona koji se strogo poštovao i u srpskim i u slovenačkim krajevima.
Posle tzv. Sporazuma Cvetković-Maček, situacija se pogoršava; progoni Srba su još jači (uništavanje imovine, ubistva, otpuštanje iz javne službe i t. d.). Psihološki je već sve bilo pripremljeno za užasne događaje koji će, posle sloma Jugoslavije, nastati u tzv. NDH…”
Str. 14-15: “U tu propagandističku akciju pada naročito pampflet ustaškog novinara Ante Cilige, bivšeg komuniste i potom fašiste a sada ‘anarho-sindikaliste’, ustvari stalne prodane duše. Taj pamflet*) je pun besramnih laži i kleveta protiv Jugoslavije i srpskog naroda (( *Ante Ciliga: La Yugoslavie sons la menace interieure et exterieure, Les Iles d’Or, Paris). Sa istom tendencijom napisana je i knjiga Pavla Ostovića**… ( **Pavle Ostovic: The Truth about Yugoslavia, New York)…“
Str. 15-16: “Cela ova akcija vodi se kanalima tajne međunarodne organizacije, zvane Katolička progresivna loža. Glavni njen cilj je katoliciziranje pravoslavnih naroda Rusije, Ukrajine, Rumunije, Bugarske, Grčke i srpskog naroda. Sada je na udaru rusko pravoslavlje pod vidom borbe protiv Sovjeta. Proročanstvo Fatime (da će se cela Rusija pokatoličiti) izmišljotina je ove organizacije. Ona takođe prikuplja i vaspitava klerikalne intelektualce širom sveta za preuzimanje vodećih građanskih i vojnih pozicija u svim zemljama. Pretstavnik Lože za Hrvatsku je poznati jezuitski pater Juraj Poglajen, siva eminencija NDH, čovek bezbroj maski i imena šef ‘Crne Ruke’ (ustaštvo), organa Lože u Hrvatskoj…”
Str. 16: “Intermarium (sa sedištem u Rimu) zamišljen je kao federacija država od Baltičkog do Jegejskog mora, neka vrsta ‘sanitarnog kordona’ između Rusije i Evrope, kao i ‘bedem od nemačke opasnosti’. Tu bi federaciju sačinjavale: baltičke države, Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska Austrija, Slovenačka, Hrvatska, Srbija, Rumunija, Bugarska, Albanija i Grčka. Pretežno katolička većina trebalo bi da asimilira pravoslavce. Ova federacija ne priznaje državne okvire Jugoslavije, Rumunije i Čehoslovačke!
Podunavska federacija (Central Europien Club sediste u Londonu) obuhvatala bi čisto katoličke zemlje: Austriju, Mađarsku – povećanu rumunskim Erdeljom i Vojvodinom, Češku, Slovačku, Slovenačku i Hrvatsku – naravno do Drine. Ovo je čisto revizionistička kombinacija i nen je cilj obnova Austro-ugarske imperije pod Otonom Habzburskim…” (Vidi: Dr. Todor Srdić, Mračni planovi hrvatskih klerikalaca, “Savremenik” – Politička enciklopedija za svakog, Prva serija, Dosije broj 3 – Sveska prva, Urednik i izdavač: D. R. Aćimović, Paris, France, 1953).