Tragom Njegoševe misli

Piše: dr Blažo Zlopaša

Odlazak profesora dr Jovana Strikovića, čovjeka koji životnom stazom koračao umom i Njegoševom filozofijom života. Ostavio je duboki trag svog stvaralaštva, i moglo bi se reći imao se rašta i roditi. Doktorirao je na temi “Psihologija u Njegoševom stvaralaštvu“, a Inernacionalni biografski centar u Kembridžu upisao ga je za vječita vremena u dvije hiljade najumnijih ljudi minulog stoleća. Kud će veća čast, prvo za jednu porodicu, njegov rod, zavičaj i državu odakle potiče!

Ostao je neraskidivo vezan sa zavičajem, rodnim Nikšićem i Crnom Gorom koju je nosio istinski u sebi, u svojim precima, ulazio je i analizirao dušu i biće čovjeka ovog podneblja. Uvijek se pitao odakle mu taj sukob u samom sebi i svom biću, što i danas posmatramo u žestokim podjelama crnogorskog društva? Sva svoja razmišljanja oslanjao je na podumentu, temelju Njegoševe filozofije, filozofskog razmišljanja posmaranja čovjeka. Jovan je često razmišljao o usudu svog srpskog bića, zato je bio u dubokom nesaglasju sa današnjom situacijom u crnogorskom društvu, koja mijenja identitet naših časnih predaka, a on je to nadvisivao svojom humanošću u interesu za boljeg čovjeka.

Striković je u svojoj ljekaraskoj djelatnosti, temeljena na visoj etici, bio najsrećniji ako je čovjeka koji je bio na ivici provalije vratio iz ništa u nešto, kada se radilo o pojedincu, ali nesrećnim činili su ga događaji u zavičaju; gašenje njegoševske filozofije živita i odricanje neprikosnovene zakonitosti, koje je krasilo crnogorsko biće, čojstvo i junaštvo.

Učinak poraženog destruktivnog režima tidesetogodišnjom vladavinom, njegoševsku i Marka Miljanova Crnu Goru, zamjenilo DPS-ovo Montenegro, prepoznatljivo lažnim patriotizom, lansirajući patološku mržnju prema sopstvenom biću dubokim podjelama, najdubljim i najopasnijim u istoriji. Crna Gorua dovedena je u sukob sama sa sobom, do moralnog sunovrata, žestokog dirigovanog udara na identitet naših predaka, nepoštovanjem čojstva kojega su se naši preci pridržavali.

Jovan Striković, svoj rodni grad pod Trebjesom Nikšić, nosio je u srcu kao grad kulture, i isticao da zasluge pripadaju znamenitoj srpskoj porodici Šobajić od prvih godina 20. vijeka, o čemu svjedoči briljantna knjiga Nika Martinovića „ U sazvežđu duha“. Jovan je tvrdio da ne postoji ni jedna porodica u Crnoj Gori kao porodica Šobajić koja je podarila toliko kulturnog blaga crnogorskom prostoru. Jovan mi je često govorio, da je u rodnm gradu Nikšiću odgledao prvu pozorišnu predstavu „Opsada Nikšića“ po djelu Bekice Šobajića i prvo bioskopsko prikazivanje, a prvi bioskop u Crnoj Gori, u Nikšiću, djelo je Šobajića.

Sva ova kulturna događanja dešavala su se u „Domu kulture“ koji su podigle nikšićke zanatlije dobrovoljnim prilozima daleke 1924. godine, što je bilo ispisano na mermernoj ploči. Duboko je bio povrijeđen kada su ga srušili tajkuni poraženog režima, pokazujući da im ništa nije sveto, a na veliku sramotu mlađenim depesovcima i njihovom čelniku djelo ove ugledne porodice je nepoznato, isticao je dr Striković.

Kad razmišljamo o nekom čovjeku kojega više nema, kao da govorimo o gradu kojega više nema. Ostaju obrisi i građevine na mjestima nekadašnjeg života. Kada govorimo o dr Jovanu Strikoviću upravo kao da pišemo o nekom velikom značajnom gradu. Njegova ličnost i djelo su impozantna zaostavština koja se tek treba sagledati. Ako sam već upotrebio poređenje čovjeka sa gradom, Jovan Striković je imao u sebi nešto od dva grada koja su ga obilježili; toplinu i mudrost Nikšića i širinu i monumentalnost Beograda. Njegova erudicija i promicljivost su bili bulevari kojima bi vas vodio u razgovoru.

Vješto kombinovanje narodnog etosa i naučne elaboracije, uvijek su nanovo fascinirale sagovornika, smjenjivale bi se duše od njegove psihoanalize do pitanja života i smrti kroz fenomene samoubuistva. Jovan Striković je bio i ostao poput grada i pisma u kamenu, kako se zvala jeda njegova knjiga.
Kao istaknuti medicinski stručnjak bavio se psihološkim fenomenima u književnosti; smijehom, ludilom, samoubistvom i osvetom. Njegov kreativni duh bio je izuzetan i neiscrpan, formiran, usmjeren i dizajniran iz kolektivne svijesti, od koje se sada mnogi užasavaju. Taj kreativni narodnin duh uvijek mu je bio putokaz u životu osmišljen Njegoševom filozofijom života. Isticao je, da je odrastao u najsiromašnijem djelu Crne Gore i to mu nije smetalo-naprotiv!

Siromaštvo je bilo pogonska motivacija za kreativan duh, kazo bi: „ Toliko sam saznao u tom siromaštvu o poniznosti i bijedi bogatstva, da sam se uvijek trudio, mada mi nije uspjelo da budem bogat. Jer, vidio sam koliko bogatstvo istroši čovjeka u moralnom, inelektualnom, saznajnom smislu, onda ga bogatstvo umrtvi i atrofira!“ Svoju kreativnost je vidio zahvaljujući sredini u kojoj je živio, iz siromaštva iz kojeg je došao i bogatstva koje vidio i doživio. Sve što je stvorio- kazao bi- stvorio je zahvaljujući siromaštvu i sudaru ideja koje je ponio sa kamena, odakle je došao prije 40. godina i krunisao stvaranjem velikog djela u teškim vremenima jedne od najrenomiranijih medicinskih ustanova na ovim prostorima, beogradske bolnice „Sveti Sava“.

Ostaje u pamćenju da su dva znamenita psihijatra Nikšićanina; profesor dr Jovan Striković i akademik profesor dr Dušan Kosović časno ponijeli svoja crnogorska imena kroz svijet neuropsihijatrije, ostavljajući za sobom visoke naučne tragove, a ponosno su nosili i identitet i čojstvo svojih predaka.

Pitao sam Jovana Strikovića, kako će istorija zapisati kreatore današnjih opasnih podjela crnogorskog društva? Odgovorio je: „Mnogi su zazirali od gusala i Njegoša!

Njegoša su se čak i pribojavali: jedni stoga, što ga nijesu znali, a drugi stoga što je on sve znao. Imali su iskustvo šta sve mogu gusle i Njegoš. I Njegoš i gusle ne vole nepravdu i kukavičluk! Govorilo se, koga gusle obilježe i žigošu, teže kazne za njega nema, veća je i teža od svih presuda koje papir trpi, a sankcije predviđaju svojim pragrafima!“

Analizirajući psihologiju i etiku narodne i Njegoševe misli, dao je jedinstven doprinos ovog malog parčeta svijeta koji je tako bremenit podjelama i sukobima. Insistirao je na pomirenju lokalnog i univerzalnog i na tome kad bi čovjek više razumio i spoznao sebe, više bi razumio i bližnjeg svog. Tako je, na primjer, podržavao i poštovanje Njegoševog amaneta, kada je udrario štapom i pokazao mjesto, kako i gdje da mu počivaju zemni ostaci. A isto tako bio je protiv rušenja Mauzoleja kao umjetničkog djela, kojeg je trebalo postaviti na neko prikladnije mjesto. Možda u ovoj kompromisnoj ideji leži ključ da treba poštovati iskonsku tradiciju, ali ne rušiti sve novo, što bi bilo spasonosno za tragediju rascjepa crnogorskog bića. I Mauzolej spomenik je jednom vremenu, izveden iz programa najvećeg razjedinitelja srpskog bića, čije se djelo raspalo u krvi.

To potvrđuje da je Mauzolej i spomenik jednom nedjelu, progonitelju srpskog bića, čije je prijeklo ostalo nepoznato do danas.

Najljepšu besjedu o Crnoj Gori koju je ikad iko izrekao, izrekao je na vrh Lovćena, Sv. Nikolaj Velimirović 1925. godine kada je obnovljena Kapela koju su porušili Austrijanci: „ Evo nas na krovu naše države. Crna Gora u istini predstavlja krov naše države, i to ne samo svojom fizičkom uzvišenošću nad ostalim pokrajinama, nego i moralnom! Šta su postigli Austrijanci spuštanjem praha Vladičinog sa planine u dolinu? Ako su namjeravali, da na grobu Njegovom namjeste topove da bi bolje gađali, prevarili su se, jer topovi su nemoćniji od ovog mrtvog praha onda kad nepravdu brane, a pravdu napadaju!“

Rušenje Kapele na Lovćenu, dr Striković je smatrao smišljen žestok napad na identitet crnogorskog bića. Kapela je stajala kao odbrambeni bedem, gdje je stajao duh Njegoša kroz njegova djela i misli. Rat je donosio vrhunac nemorala, kada i mrtvima ne daju mira, a u miru ponovila se na Lovćenu. Oko rušenja Kapele došlo je do nesuglasnica u vrhu ondašnje vlasti, navodno da je Broz presudio i rekao:“Mora biti srušena!“

Profesor dr Jovan Striković, naučnik svjetske reputacije, vrhunski poznavalac Njegoševog djele, kazao bi da današnja Crna Gora nije njegoševska, a da bi se vratila vrijednostima svojih predaka, pomirenju i slozi mora ispštovati Vladičin amanet, vraćanjem Kapele i trobojke, uzdignućem duha svog do NJgoševih duhovnih visina. Neminovan je povratak trobojke, a referendumom, ako treba pitati narod koja je njegova zastava? Sekulina i Rankova zastava , kako je narod zove, je simbol pokušaja fašizacije njegoševske Crne Gore, simbol podjela i mržnje i treba vratiti zastavu Kraljevine Crne Gore i dinastije Petrovića.

Kapela će ponovo biti odbrandbeni bedem, duh Njegošev, pomiriće zavađenu braću. Zavjetno mi je kazao, dr Striković, da se to neće desiti za njegova života, ali doći će zdrave generacije koje će to učinjeti. Ovim proročanstvom otišao i našao vječni mir, u svom zavičaju, u svom kamenu na kojemu je, oplođeno crnogorsko biće sa vrlinama čojstva i junaštva.

Misao dr Strikovića danas je potrebnija i aktelnija nego ikad!

Pročitajte JOŠ:

(VIDEO) Da li je policija zaplijenila cijeli kontigent kokaina ili je nešto, ipak, prošlo?