IN4S

IN4S portal

Tragedija sa katarzom

1 min read

o. Darko Ristov Đogo

Piše: o. Darko Đogo

„Ako se priča sama ne ispriča, nikada je nećeš ispričati“, negdje zapisuje Milutin Mićović. To je jedini odgovor koji mogu da ponudim na pitanje „zašto ranije nismo snimili Daru ili film poput Dare“. Naravno, pravo na taj odgovor imaju scenarista i režiser. Za srpsku kulturu ono i dalje stoji kao opomena trajne amnezije iz koje se, nadajmo se, budimo.

Nisam planirao da Daru gledam one večeri. Poznajem svoju patetično-konfliktu (ili, kako se to kulturnije kaže: „lirsko-epsku“) narav. Znao sam da noć neću prespavati. Jer ne bi bila prva u kojoj se sjećanja hercegovačkih i trebevićkih mi predaka pojavljuju kao stvarnost: nisam jednom bježao od ustaša, od te 1983. kada sam se rodio.

Ali, reče otac Ostoja: „idemo kod oca Bobana da gledamo film, nakon večere“. A nikšićki se sveštenici – braća istinita, možda i ponajbolji služitelji Tajni u cijeloj SPC, ne odbijaju. Dijelili smo mi već i strah i bol, i njihov i moj, i zajednički.

Ulazimo. Ne Bobanu u stan već u film. U Jasenovac.

U život oca koji zakopava svoje mrtve. Postajemo Vera Stanić. Dara. Postajemo svaki od onih naših djedova i baki koje nećemo sresti dok Hristos drugi put ne dođe. I sami se nalazimo u logoru. U neprekidnim dilemama. Da li su najteži stradalnici oni najviše mučeni? Ili oni, tek malo iznad njih, oni za koje se pitamo „imaju li duše?“

Da li ostati zajedno, makar do smrti ili se razdvojiti, da bi se živjelo?

Da li ima ikakve nade da ti dijete ne zaboravi ko je kada ga odvedu?

Ima li smisla kosmos u kome se nalazi Jasenovac?

Ne znam. Ali: kada god Dara drži malog Buda u naručju, kada god se otac raspituje kako doći iz jednog logora smrti u drugi – nije mi poznato (normalno) ljudsko biće koje još može da se ne pita sva pitanja o smislu života. Ili koje je u stanju da pita sva ostala pitanja. Postoji li otac koji ne bi zagrlio svu svoju djecu i ženu i držao ih i plakao, osjećajući u svakom kvantu svoga bića radost što ih imaš i preduboki plač za svakim djetetom koje nije preživjelo Jasenova, Staru Gradišku, Jadovno, Prebilovce…

Potresan film. Sa svojim slavonskim naglascima, pregačama i fizionomijama koje svi pamtimo: naše su bake i prabake, oni koje su se zatekle po lugovima prije kame i voza, izgledale upravo tako.

I kada se okonča traka, još dugo ostaješ tu, nikada siguran da li je autobus koji izvodi Daru i Buda spas ili premještaj. Zapitan nad Radojkinim iskupljenjem kada Dušanka i ona ostaju, da bi Budo izišao. Iskupljenjem, još uvijek u paklu.

Ne znam šta da kažem o filmu. Još uvijek mislim o Budu i Dari i mom pradjedu Ristu i djedu Vladu, o Anđinoj djeci i Anđi, o mojoj djeci i meni.

r.ѕ. Vraćam se iz Hercegovine sa jedne strane neke granice u zemlju Hercega od Sv. Save sa druge strane. Neprekidno stižu obavještenja, poruke. Mišljenja o filmu, kritike. 

Ja nisam u stanju da mislim o onome što osjećam: svaki istoriografski, estetski, filmološki i drugi zapis ne mogu sada da čitam. Kako se pravi razmak od Dare? Ne znam, nisam siguran. Zadugo neću moći ništa da pročitam o filmu. Misao je ionako precjenjena jer, kao što reče Milan Radulović: sve živi u sebi a ne u svijesti o sebi. Ako treba reći nešto u odbranu od prigovora moje potpune ne(s)mislenosti: nije li poklonik uma, Stagiranjin, tragediju kao preimućstvenu umjetnost odredio kao „katarzu“ – dakle, kao bićevno očišćenje, najprije osjećanja.

Podjelite tekst putem:

5 thoughts on “Tragedija sa katarzom

  1. Svako, ko ima iole razuma, treba da dá svoj lični doprinos bez kalkulisanja, bez straha od „govorkanja“ kako bi se taj monstrum još uvek živ, ugasio.
    Izgradnja institucije, muzejski kompleks, sa ljudima koji znaju.
    Bez političkog upliva i mešetarenja. Samo podrška i predanost Istini.
    Izgraditi kompleks na lokaciji koja će biti dostupna i vidljiva,
    pogotovo turistima.
    A svakako potomcima monstruma, kojih ne malo živi u Beogradu.
    Ne skrajnuta negde u betonu i zaglušujućoj buci velegrada.
    Uz reku.
    U Zemunu.

    11
  2. Sta reci…moja baba je sa 2-3 godine odvedena u logor kod Sarajeva i pricala kako je tako mala morala da radi. Njoj je nazalost jedna beba, brat ili sestra, ostala u logoru kad su bjezali i nisu je mogli izvuci.

  3. Prikazao nam je, ovaj film, jedan mali dio, od onoga, što se stvarno desilo.
    Vidjeli smo Maksa, Ljuba Miloša, Šakićku, fra sotonu I druge krvoloke. Vidjeli smo prestravljenu djecu I njihove krupne, uplašene oči, dok im krvnik baca cijaid, ali nismo vidjeli, onu jadnu izgladnjelu djecu, golu i bosu, sa naduvanim stomacima, kao u Bijafri, nismo Vidjeli Pičilijeve peći, nismo vidjeli scene, koje K. Malaparti opisuje u svojoj knjizi, možda je i bolje da nismo! Možda je režiser trebao napraviti, malo bolji uvod, bar za strane gledaoce, ovako ispada, da su par maloumnika odlučili masakrirati par hiljada ljudi. Nigdje rasnih zakona, oficijelne politike te monstrum države. Baš me briga hoće li se neko ljutiti, mi smo dužni sećati se. Zafranovićev dokumentarni Film, krv i pepeo Jasenovca, je mnogo brutalniji, samo što su po Zafranoviću u prvom planu komunističke žrtve, ali kad vidite koliko djece je u tom filmu masakrirano, umorno glađu shvatite da ta djeca nisu komunisti već srpska djeca podkozarja. Kad vidite bagere koji guraju mrtve u jame postanete svesni razmjera tog zločina!

    20

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *