Tomaš Damjanović: Sport kao postmoderni opijum za mase

Tpmaš Damjanović: MIKROKOZMA

“Hiperrealni svet je zavodljiv i on manipuliše konzumentima, a zvanično proglašene vrednosti su samo modeli i simulacije.“

U gotovo opsesivnoj posvećenosti analizi društva, čuveni Žan Bodrijar navodi nekoliko faza transformacije kroz koju ono prolazi. Pojednostavljeno opisano, u prvoj fazi slika predstavlja odraz stvarnosti; već u drugoj je maskira i izokreće, da bi se, u posljednjoj fazi, došlo do toga da slika gubi bilo kakvu vezu sa stvarnošću, postajući njenim simulakrumom. Bodrijarova misao, istaknuta u uvodu ovoga teksta, mogla bi, vjerujem, poslužiti kao referenca na bilo koji segment onoga što se, po navici, naziva svakodnevicom, tako da ću sebi dopustiti tu slobodu da se ovdje pozabavim sportom, kao – nije pretjerano kazati – svojevrsnim postmodernim opijumom za mase.

Sport se, grubo uzevši, može posmatrati kao sredstvo kojim se, u industrijskom društvu, kompenzovala stvarna nemoć da se smisleno ispuni krvlju izboreno slobodno vrijeme. Višak sati u kojima fokus nije bio usmjeren na učešće u proizvodnji, predstavljao je dotad gotovo nezamislivu nepoznanicu – zgodnu priliku ili užasavajuću opasnost, zavisno od ugla iz kojeg se stupa na pozornicu zvanu društveni život – koju je, razumije se, valjalo učiniti unekoliko izvjesnijom, pa je sport, za relativno kratko vrijeme, u svijesti onih koji su ga oblikovali, prešao put od aktivnosti na koju se gledalo s izvjesnim prezirom ili, barem sumnjom, preko plitke zabave za mase, do statusa jednog od pouzdanijih oruđa za potčinjavanje istih.

Na tragu Hakslijeve strepnje da će nam glave doći upravo ono za čim žudimo, sport bismo mogli – uz neizbježni rizik od učitavanja značenja – označiti anestetikom kojim se, mnogo efektnije nego što to može tradicionalni represivni aparat, olakšava reprodukovanje društvenih odnosa koji, pri tome, bivaju trajno oslobođeni opasnosti da se nađu u polju rezervisanom za preispitivanje ili, pak, prevrednovanje.

Za svakoga od nas, sport je, u neku ruku, lakmus papir, budući da je odnos prema tom fenomenu podudaran sa pozicijom koju zauzimamo na ljestvici moći.

Zamišljena skupina koju označavamo kao elitu – u zavisnosti od toga da li su njeni članovi uticaj na društvo stvarali, uvećavali i potvrđivali, barem djelimično, kroz sferu sporta – zauzima vrlo fleksibilan odnos prema tom polju, izražavajući ga kroz česte i, tek naizgled paradoksalne, smjene ignorancije i odobravanja.

Kažemo „naizgled paradoksalne“, jer su te smjene u stopu praćene socijaldarvinističkim prepoznavanjem mogućnosti da se iz istih ostvari dobit, ma u kojoj formi.

Na suprotnom polu – uz uvažavanje činjenice da na toj skali postoje i međuslojevi – nalazi se savremeni lumpenproletarijat, kog se sport najviše i tiče, budući da kroz to polje – osim što se ostvaruje njihovo disciplinovanje – rijetki među njima mogu ostvariti socijalnu mobilnost, dok ostatku pripada uloga aktivnih ili pasivnih posmatrača.

Ta se rola može manifestovati kroz svođenje vlastitog postojanja na pripadništvo nekoj navijačkoj skupini – tom otužnom supstitutu za izražavanje nezadovoljstva mizernim položajem u široj zajednici – zatim sporadičnom simpatisanju sportskog subjekta ili infantilnom nadom u čudo zvano lutrija te, napokon, socijalnim eskapizmom u vidu odricanja sportu bilo kakve težine ili priznavanjem iste, ali uz odbijanje da se u tom zamešateljstvu aktivno učestvuje.

Ono što naznačeni opis – ma koliko da je vjerodostojan – čini komplikovanim jesu česte i iznenadne, na prvi pogled nespojive, kombinacije više navedenih uloga.

Učešće u toj igri je neminovno i nalazi se, negdje, u ravni konsenzualnog sadomazohizma: bilo da, na samom početku, odričemo ili potvrđujemo vrijednost tog fenomena – i ma kako da se prema njemu, kasnije, odnosimo – svoju poziciju unutar jednog društva iznova promišljamo upravo kroz određenje prema ovom i njemu sličnim mehanizmima kontrole. Otežavajuća okolnost je poslovična protivrečnost između onoga što jeste/nije značenje fenomena o kojem je riječ i naših, nužno emocijama osjenčenih, projekcija.

Mozaik ogledalo

Često se, kao nekadašnji ovisnik o sportskim sadržajima, uhvatim u patetičnom lamentu nad onim u što se, kako volim da mu tepam, savremeni sport pretvorio.

Amerikanizacija, sterilno uređene arene, sportisti koji više liče na kiborge nego na moju predstavu o ljudskim bićima, ogromne svote novca koje se, na oduševljenje ili zgražanje pasivnih učesnika u tom cirkusu, izdvajaju za pospješivanje rezultata nekog sportskog projekta, gubljenje mogućnosti identifikacije sa akterima, izostanak „Njenog veličanstva priče“ te, na koncu, uzmicanje strasti pred profitom koji, avaj, postaje samom sebi svrha…samo su neki od argumenata koji se potežu u obespokojavajuće jalovim raspravama o prirodi današnjeg sporta.

Pa, ipak, u svim tim razmišljanjima, po pravilu uronjenim u protivrečja i beznadežno zakovanim za niske frekvencije, previđa se odsustvo fundamenta. Jer, čak i da je sport onakav kakvim bi ga mnogi od nas željeli vidjeti, zar bi to promijenilo činjenicu da on, ma u kakvoj formi da se ispoljava, predstavlja simulaciju simulacije života, odnosno zavodljivu kopiju kopije – nepostojećeg originala? Kao da bi se, drukčijim odabirom boja i materijala za slikanje, jedna reprodukcija mogla učiniti autentičnim doživljajem života?

Možemo, napokon, dati mislima na volju, vodeći beskrajno inspirativne razgovore o tome – kakvom i kolikom reprodukcijom nekog znamenitog umjetničnog djela bi valjalo oplemeniti prostor u kojem se obitava, ali je svako promišljanje te vrste lišeno smisla, ukoliko se ne uzme u obzir činjenica da je sam prostor – izmaštan.

Lakoća upadanja u hiperrealno, odnosno svijet koji je – evo nas, opet, kod Bodrijara – stvarniji od stvarnosti, te posljedično prepuštanje inerciji dešavanja koja šljašte kao cirkuski spektakl, utoliko više što su ogrezla u ispraznosti, ukidaju mogućnost cjelovitog sagledavanja bilo koje pojave što nam se javlja kao imitacija života.

Na koncu, kad izblijede i iščeznu jasne granice, pa čak i ono što se njima razdvaja, teško da nam preostaje bilo šta osim beskonačnog valjanja u blatu opsjena. Za gol više.