Točak
1 min read
Emilo Labudović
Piše: Emilo Labudović
Uz vatru, točak je izum koji je čovjeka izdvojio iz životinjskog stada i pokrenuo čovječanstvo putem civilizacijskog uspona. Vatra je „dar sa neba”, pojava koja je svojom gromovitom najavom u početku izazivala strah, ali, vremenom, čovjek je naučio da njome ovlada i „pripitomi” je za svoje potrebe. Točak je, pak, nešto drugo, jer ne postoji u prirodnom obliku i morao je biti smišljen i osmišljen. Ko je god i kad je god to učinio, mogao je slobodno da izgovori onu čuvenu rečenicu američkog astronauta Nila Armstronga: „Ovo je mali korak za čovjeka, a veliki za čovječanstvo”! Jer, točak je bio i ostaje onaj korak koji nas je, kao vrstu i kao civilizaciju, doveo dovde gdje jesmo.
Točak se, uglavnom, kreće naprijed i simbolična je snaga koja znači uspon, uspjeh i napredak. Točak je, preveden u kolo, simbol i sreće, radosti i veselja i, možda negdje u svom najdubljem smislu, točak je apoteoza sudbine. Ali, na žalost, postoje točkovi koje tjeraju da vuku unazad, u bezdan i sumrak. Jedan takav kotrljao se se juče putevima prema Mokrinu. Pitoma i blagorodna ravnica Vojvodine trebalo je, po nečijem monstruoznom naumu, da čitavu Srbiju, po ko zna koji put u istoriji, obezglavi i vrati unazad.
Šta god ko mislio o njemu, kako god procjenjivao njegove ljudske i političke kvalitete, i njegov najveći mrzitelj mora, makar sebi i u sebi, da prizna: Aleksandar Vučić je pokrenuo Srbiju i snažno je povukao naprijed. U okruženju, spoljašnjem i unutrašnjem, koje je sve drugo osim konstruktivno i inspirativno, on je nalazio i nalazi motiv, viziju i snagu za planove, odluke i poteze koji su značili i znače napredak u svakom pogledu. Ali, kao malo gdje u svijetu, ta njegova snaga i upornost, u Srbiji i oko Srbije teško se praštala i prašta. I, nakon što su uzaludno u Vučićev točak razvoja Srbije podaturali klipove, ti koji ne praštaju, odlučili su da mu, kao jedini način da ga uklone, otkinu točak.
Činjenica je da, manje – više, svaka napredna država, okrenuta sebi i sopstvenom razvoju, ima svoj „Dalas”. Srbija ih je, na žalost, u svojoj državnoj istoriji, imala više. Kad god se, kao država, uzdigla, kad god se oduprla i htjela da bude svoja, slobodna i nezavisna, plaćala je to svojom najskupljom glavom. Od Karađorđa naovamo, pokušaji da se Srbija, ako ne uništi a ono makar potčini, uspori ili zaustavi, imali su tu, najskuplju, cijenu i danak u krvi.
Srbija danas svim sredstvima savremene demokratije, spolja i iznutra, nastoji da se pozicionira kao moderna, suverena i nezavisna država. Najveći doprinos tim nastojanjima nesumnjivo daje Aleksandar Vučić. A to se onima koji planiraju i sprovode preuređenje novih (starih) međunarodnih odnosa nikad nije i nikad neće dopasti. U Evropi koja sve dublje tone u kaljugu ropskog jednoumlja, kakvog ni u staljinizmu nije bilo, ta i takva Srbija, i Vučić na njenom čelu, nijesu dobrodošli. Uostalom, kao i Slovačka sa Ficom i Mađarska sa Orbanom. Svaki glas neslaganja sa neofašističkom linijom bezuslovne poslušnosti koja se projektuje iz Brisela, koju projektuju Berlin, London i Vašington a emituje Brisel, nastoji se ugušiti po svaku cijenu i svim sredstvima. Pa i otkinutim točkom.
Ovo sa točkom jeste najozbiljniji ali ne i prvi nasrtaj na Vučića i njegovu porodicu. Otvorene prijetnje i pozivi na njegovo smaknuće, koji dolaze čak i od onih koji su „na brdu” i koji bi trebalo da vide i šire i dalje, postali su gotovo svakodnevna N1 atmosfera kojom se nastoji ugušiti Srbija. Ali, zanimljivo, kad neka građanka, ogorčena dešavanjima na beogradskim ulicama, pljune u pravcu dekanice jednog od fakulteta, tužilaštvo odmah „formira predmet”. Nasuprot tome, na Vučića, njegovu i glave njegove porodice, sezona lova je otvorena čitave godine, a tužilaštvo ni da bekne.
Točak u Mokrinu jeste pao, ali automobil kojim Vučić vuče Srbiju naprijed i dalje gura nesmanjenom brzinom. Uprkos tome što se većinska Srbija zgražava onim što joj se dešava. Zgražava, ali ćuti. Ugnula glavu i ćuti i njena akademska elita koja dozvoljava da u njeno ime govore trećerazredni profesori i dekani. Ćuti i većinska studentska zajednica i gleda kako njen daleko manji dio, koji više ne zna ni šta traži niti šta je dobio, drži zemlju u opsadnom stanju. Ćuti i trpi i ogroman broj isfrustriranih građana. I bespomoćno posmatraju kako oni koji bi htjeli drugu i drugačiju Srbiju, Srbiju na koljenima, Srbiju bez Kosova i Vojvodine, zaklonjeni iza studentskog bunta, pokušavaju da njegovom snagom nadomjeste sopstvenu nemoć.
Pošteno je i demokratski je neslagati se sa vlašću i boriti se za njenu smjenu. Pošteno je i demokratski je protestvovati protiv nje. Ali nije pošteno i nije demokratski taj cilj sakrivati i umotavati velom tuge koja je ranila Srbiju. Jer, nadstrešnice su padale i padaće još, i onda kad nesrećni Vesić i ostali budu daleka srpska prošlost. Ali, nigdje i nikad zbog pada mnogo većih i značajnijih infrastrukturnih objekata, sa dakeko većim brojem žrtava, nijesu padale vlade.
„Srbija je velika tajna”, pisao je svojevremeno Oskar Davičo, ali odavno nije nikakva tajna da je ova i ovakva Srbija, da su predsjednik Vučić i njegova ekipa, na meti brojnih međunarodnih centara moći i ništa manje brojnih i ništa slabije plaćenih domaćih izmećara. Ali, jedina dva načina da se dođe do Srbije po njihovoj mjeri i želji su ili izbori ili nasilje i građanski rat. Srbija je iskusila oba, i svi oni koji imaju makar i zrnce soli u glavi znaju koji je izbor pravi. S tim što ne bi trebalo da se zaboravi da svaka batina ima dva kraja.
Točak je pao ali Srbija ide dalje. Predsjednik Vučić, duboko svjestan rizika i ozbiljnosti situacije, svoju glavu drži visoko, jer ona je cijena uspjeha i opstanka Srbije. I on to ne krije, i nije ga strah. Ali, trebalo bi da bude strah Srbiju koja bi na taj udar, ne na Vučića i njegovu glavu već na nju samu kao državu, trebalo da reaguje – državnički. Makar onoliko koliko je reagovala kad je ona istraumirana i siromašna građanka pljunula na dobro plaćenu dekanicu nekog od zaključanih beogradskih fakulteta. Makar toliko.
Šta god ko mislio o njemu, kako god procjenjivao njegove ljudske i političke kvalitete, i njegov najveći mrzitelj mora, makar sebi i u sebi, da prizna: Milo Đukanović je pokrenuo Crnu Goru i snažno je povukao naprijed. U okruženju, spoljašnjem i unutrašnjem, koje je sve drugo osim konstruktivno i inspirativno, on je nalazio i nalazi motiv, viziju i snagu za planove, odluke i poteze koji su značili i znače napredak u svakom pogledu. Ali, kao malo gdje u svijetu, ta njegova snaga i upornost, u Crnoj Gori i oko Crne Gore teško se praštala i prašta.
Sve je dobro što se dobro svrši, ali i pored toga istraga jučerašnjeg incidenta mora da bude odlučna i odlična.
Ovako izgleda kolumna kada je piše vrsni novinar, a ne kao one iz Danasa ili sa portala Direktno što pišu priučena piskarala.
Emilo Labudović kao i uvek pogađa u centar svojom kolumnom.
Dok neki žele da vide Srbiju slabu i podeljenu, Vučić je čovek koji ne dozvoljava da se nacionalni interesi podređuju stranim centrima moći. Njegova politika balansa između Istoka i Zapada jedan je od najvećih uspeha srpske diplomatije u savremenoj istoriji.
Svi veliki državnici u istoriji su se suočavali sa napadima i pokušajima destabilizacije. Vučić nije izuzetak, ali njegova odlučnost i borba za nezavisnu i suverenu Srbiju pokazuju da nije čovek koji odustaje pod pritiskom.
Aleksandar Vučić je lider koji je, uprkos brojnim pritiscima i sabotažama, uspeo da pokrene Srbiju u pravcu ekonomskog napretka i političke stabilnosti. Njegova upornost i vizija omogućile su izgradnju infrastrukture, privlačenje stranih investicija i jačanje međunarodnog ugleda Srbije.
Bila je to potencijalno vrlo opasna situacija. Hvala Bogu da je sve dobro prošlo.
Vučić je lider broj jedan u Srbiji, hteli to da priznaju ili ne.Rezultati su iza njega .
Ovo je strašna situacija, hvala bogu da niko nije nastradao se
Vučić je lider koji je Srbije doveo do značajnog napretka uprkos svim izazovima. Njegova odlučnost i vizija su ključni za budućnost naše zemlje
Dok su drugi samo pričali i obećavali, Vučić je gradio puteve, fabrike i bolnice.
Dok se opozicija bavi blokadama i cirkusom, Vučić radi i donosi konkretne rezultate za narod.
Samo Vučić može da sačuva stabilnost Srbije u ovim teškim vremenima.
Istraga mora ici u svim pravcima!
Predsednikova bezbednost mora biti na najvisem nivou!
Srbija mora da se brani on napada na nju
Strani faktor napada nasu zemlju i manipulise studentima
Predsednik Vucic nikada nece prestati da se bori za bolju buducnost nase zemlje
Emilo, samo da pitam, po kom to načinu obezbjeđenja VIP osobe prevoze u prvom vozilu???? Ko mu je šef obezbjeđenja?
Napredak koji je Srbija ostvarila pod vođstvom Vučića ne može se osporiti. On je simbol stabilnosti i odlučnosti, uprkos svim pokušajima da ga osujete
Iako se suočava s kritikama, Vučić je pokazao nevjerojatnu snagu i upornost da pomeri Srbiju napred. Njegov rad i postignuća govore sami za sebe
Vučić je lider koji je Srbije doveo do značajnog napretka uprkos svim izazovima. Njegova odlučnost i vizija su ključni za budućnost naše zemlje.
Vučić je lider koji je Srbije doveo do značajnog napretka uprkos svim izazovima. Njegova odlučnost i vizija su ključni za budućnost naše zemlje
Najvažnija stvar sada je da se utvrdi istina. Neka istraga bude brza i temeljna, a svi mi ćemo podržati sve korake koje preduzmu
Zašto nije dovoljno da protestuju na miran način? Ove blokade samo stvaraju probleme i ne pomažu u rešavanju njihovih zahteva.”
Svi mi imamo svoje obaveze. Blokade samo prouzrokuju gubitak vremena i frustraciju među običnim građanima.”
Opoziciji se zuri … pare nestaju, a nista postigli nisu… Ocajnicki povlace tako ocigledan, banalan pokusaj kao sto je atentan na Vucica koji srecom po Srbiju nije imao uspeha. Drugog pokusaja atentata ne sme biti.
Da li je moguce da se opozicionari sprdaju i na takvu opasnu situaciju kao sto je bila sa predsednikovim automobilom, pogotovo kada se nezna sta je prouzrokovalo isto.
Kako narod kaze – najteze je biti prvi u svom selu. Tako je i sa Vucicem. Najteze je biti prvi u Srbiji. Odavno je on medju prvima u svetu.
Istraga će pokazati šta se desilo sa točkom vozila u kome je bio Vučić, važno je da pomenuti točak nije imao značajniji uticaj na sudbinu Srbije.
Sa vozila u pokretu otpao je tocak dok je Vucic bio u njemu.Bože, spasi nas svakog zla i nesreće!
Velika sreća što je sve prošlo bez težih posledica. Predsednik Vučić je pravi lider, koji se uvek suočava sa svim izazovima, bilo da je to politička situacija ili ovakvi nesrećni incidenti.