To vam je bilo tako

Piše: Goran Danilović

Stotinu hiljada kvadrata zemlje osamdesetih godina prošlog vijeka oduzeto je, u mističnoj tišini i to nekako retroaktivno, mom djedu i prepisano na državu. Pošto se radilo o vlasništvu nad šumom i livadama u podplaninskom kraju, ispod kolašinskog Vučja, dato je sve na raspolaganje Upravi za šume. Niko od nasljednika, a ima nas mnogo, nije znao da je to urađeno – prosto je oteto i kada su, u početku skromno, a potom intezivno, počeli da nam uništavaju šumu probijanjem puteva kako bi došli do viših djelova našeg i tuđih imanja išli smo da pitamo o čemu se radi. Obaviješteni smo da je to davno prepisano na državu na osnovu rješenja o razgraničenju privatne i društvene svojine iz daleke 1957. godine?

U, međuvremenu, djed Mile je umro ali je tih istih osamdesetih, tu istu imovinu, u diobi i pred sudom, podijelio na četiri sina. Pojavio sam se potom, prije nekih petnaest godina, sa urednom porodičnom dokumentacijom – pokazao im posjedovne listove i ugovore o kupovini. Pošto se dijelom radilo o prastarevini koju je naslijedio moj pradjed Radosav (umro 1953) od nekih trideset hiljada kvadrata, koja je, dakle, naše vlasništvo cijeli vijek, nijedan od komšija nikada nije sporio da to pripada našoj porodici. U lokalnom katastru su ćutali. Nastala je nepodnošljiva tišina kada sam pokazao i sačuvani orginal o kupovini dodatnih šezdeset osam hiljada kvadrata, ovjeren kod suda, kojim se potvrđuje da je moj djed Mile daleke 1968. kupio od komšija taj ostatak velikog imanja, te je sve uredno evidentirano u tadašnjim katastarskim knjigama. Rekli su mi: „nije nam skorije niko donio ovakav dokument, ovako sačuvan – pogledajte samo kakve su sudske i taksene markice…Divno“! Ipak, to nije bilo dovoljno nego je trebalo da se pokrene postupak i ispravi nepravda, odnosno izvrši upis na nove-stare vlasnike. Kada sam pitao kako je to moguće, kako je sve, navodno, učinjeno još 1957. godine, a da smo dvije trećine imanja mi kupili 1968., da je to imanje aktivno korišćeno do dvijehiljaditih, a da se skoro sve od pomenutog vodilo na državu, slegli su ramenima i rekli: to vam je bilo tako!

Nisu imali ni jedan dokument kojim bi opravdali mučko prepisivanje našeg imanja na državu i njegovo davanje na korišćenje Upravi za šume. Mi smo imali sve dokaze i dokumenta, a ipak smo trebali da dokazujemo u postupku da je naše naše. Umjesto izvinjenja, dobili smo proces.

Sve ovo pišem samo iz jednog razloga da vam na ličnom primjeru pokažem kakve nepravde je mutirani sistem uveo i nametnuo podanicima svoje „slobode“ i kako ih sramna „demokratskska“ vlast nije željela ispraviti, čak ni tada, kada ih uhvatite u brutalnoj pljački.

Zamislite sada kako se osjećaju ljudi u našoj Crkvi, a sa njima i svaki pravi Hrišćanin, kada moraju da se pravdaju za ono što je vjekovima, u neprekinutom nizu, njihovo, a što je neki bahati primitivac, mrzitelj, bitanga sklona lopovluku i sijanju nesreće, prosto prepisao, i to „onomad“, u vlasništvo opštine, države ili koga god trećeg?

Više od te nepravde boli kad se ljudi prave ludi, kad ih ne interesuje istina, kada kao brane svetinju države, a brane lopovluk, otimačinu, navodno brane, pozivajući se na neustavni upis star dvadesetak godina – brane neodbranjivo. Tako se surovim lažima brani mauzolej i pravda rušenje kapele na Lovćenu. I uzaludno je pozivati se na najmudrije glave onog doba, na direktnog potomka Petrovića, koji je ustao protiv skrnavljenja crkvice i Njegoševog groba u njoj. Uzaludno je ljudima zakrvavljenih očiju objašnjavati istinu, njima je važan samo vlastiti interes. A svakome, ko u otimanju tuđeg vidi interes države, u lopovluku svojine „svetu tajnu“ učvršćivanja državnog suvereniteta predlažem samo jedno; prepišite svoje i vlasništvo svojih predaka, samo u posljednja tri kolljena, na državu pa ćemo vjerovati da ste posvećenici i da vam je država iznad svega. Prepišite svoje kuće, stanove, advokatske kancelarije, firme i preduzeća oteta od građana u procesu tranzicije, budite proleteri i onda se zalijećite i na tuđe nošeni idejom uravnilovke i „opšteg vlasništva“.

Kada neko kaže da je Manastir Cetinjski vlasništvo Opštine Cetinje to je toliko nebulozno da boli.
Gospodar Ivan Crnojević zavješta pod kletvama i zakletvama sve oko manastira upravo Manastiru i dođemo do toga da je ono okolo u međuvremenu vlasnik Svetinje? To je kao da neko kaže da je Manastir Morača, skoro dva ipo vijeka stariji od Cetinjskog, vlasništvo opštine Kolašin?

I, tako, rodoljublje je kada se brani oteto i kada se pravda zločin, a atak na Crnu Goru kada se zalažete za pravdu, istinu i svetinju svojine?

Moj izvanji stric je negdje osamdesetih ili početkom devedesetih od gastarbajterskog novca kupio imanje u našoj Đurđevini. Prije Drugog rata bilo je to crkveno vlasništvo. Oduzeto je i dato „zaslužnom građaninu“! Potomstvu je bilo višak. Prodali su ga. Milinko je kupio i uredno oreveo na sebe. Ipak, znso je kakva je bila njegova sudbina. Otišao je kod igumana Rafaila u nemanjićku lavru i rekao: „Oče Rafailo, ja kupih ono gore, što je nekad bilo crveno. Tako je kako je ali da znaš; ovo dok budem živ onoliko koliko budem plaćao porez opštini i državi plaćaću i Crkvi jer su papiri jedno, a istina je drugo.“

*
Iguman Rafailo mi je rekao da ga je to duboko dirnulo i da je to prvi i posljednji put da je neki Moračanin od četrdeset pete na ovamo tako postupio.

„Bilo mi je moj Gorane kao da ga je vratio Crkvi. Nije morao ali je znao i sjetio se. Proste pare, one nijesu važne, važno je da ljudi pamte.“