Teopolis – Pa šta ima veze ako…

Piše: o. Darko Ristov Đogo

Dobrih ljudi je bilo oduvijek, i prije nego što se neko sjetio imenice „dobrota“, i hrabrih prije hrabrosti. Međutim, ono što je predstavljalo trajnu tekovinu starohelenske filosofije nije bila sposobnost da apstrahuje i nazove pojave poput dobrote i vjernosti.

Stvarna civilizacijska tekovina borbe Sokrata, Platona i Aristotela protiv sofistâ bilo je nepokolebivo uvjerenje da „vrlina“ nije, kako bi se savremenim jezikom reklo, „kontekstualna“. Svakako, i veliki umovi antike su znali da se razlikuju manijakalna neustrašivost (izazvana nekim psihičkim poremećajem), kukavičluk i hrabrost, ali za razliku od „evropske civilizacije“ HH vijeka nisu vjerovali da „ono što je za nekoga dobro, za drugoga je loše“.

Tačnije: svakome od njih je bilo poznato koliko je teško naći odrednicu vrline po sebi ili bilo koje pojedinačne vrline, ali niko od njih nije sumnjao u to da vrlina po sebi postoji. Takođe, Heleni vjeruju da vrline nema bez polisa (ka kome smo mi dobri ili vjerni, ako ne najprije ka svom polisu?), niti je opstanak polisa moguć bez vrline.

Dobrodeljstvo, šta to beše?

Danas je riječ vrlina sasvim rijetko upotrebljena u srpskom jeziku (da ne spominjemo crkvenoslovenski oblik „dobrodetelj“). Jezik prima i progoni riječi, zaboravlja nepotrebne i nalazi nove riječi za nove stvarnosti. Srpski jezik je savršen odraz stanja u našem biću: mi svakodnevno plačemo i naričemo za izgubljenim (društvenim) vrijednostima, ali rijetko ko bi bio voljan da se sjeti da loši pojedinci ne grade dobra društva. Tačnije: ljudi bez vrline ne grade društvo sa vrijednostima. Čovjek čiji se moral razlikuje „u svoja četiri zida“ od onog u javnom prostoru uglavnom nije bolji u javnom prostoru u odnosu na svoja četiri zida.
Od kako je u novom vijeku obnovljena srpska državnost (tada još u dvije srpske države), srpski narod se mijenjao, zadržavajući ponešto od svoje karakterologije, od svojih vrlina i mana, ali i uvozeći etičke i kulturne predstave i gledišta. Te vrline i mane su imale svoj put, ali se naš karakter značajnije promijenio nego što smo to danas najčešće voljni da priznamo.
Uzmimo, na primjer, srpsku dobrotu i gostoprimljivost koju često zamjenjujemo indiferentnošću, naivnošću i defetizmom? „Pa šta ima veze ako…“ najtragičnija je rečenica kojom se srpski narod opraštao sa svim svojim trajnim tekovinama. To naivno ubjeđenje da se nešto jeste desilo, ali da to još može da nema posljedice koje po prirodi stvari mora da ima – to je možda naš neminovni odbrambeni mehanizam, ali i naš najdestruktivniji usud. Ovih dana, dok se samo mali dio konzervativnije javnosti uzburkao oko demonstriranja kolonijalne prirode Srbije „Evroprajdom“, ogroman dio ljudi u srpskim zemljama je na nekom nivou, intuitivnom, nedovoljno osvješćenom ili sasvim artikulisanom, svjestan nametljive prirode jedne manifestacije čija suština i jeste prevrjednovanje onog ostatka društvenih vrijednosti koje sačinjavaju vezivno tkivo srpskog društva. Ali isti ljudi koji će se u drugim prilikama žaliti da nestaju „porodične vrijednosti“, da svakako porodica doživljava krizu, da je brak od cjeloživotne sveštene zajednice postao konfederacija dvije nezavisne individue, svi demografski stručnjaci, ekonomski magovi, promotori socijalnih programa, obećavači pomoći za mnogodjetne porodice – svi će oni prećutati manifestaciju čija je jedina svrha demonstracija smrti svijeta koji smo do juče doživljavali kao naš, kao poznat.

Anestetik koji mnogo košta

„Pa šta ima veze ako“ najznačajniji je anestetik kojim pleme naše snom mrtvijem spava. Nekada uobličen u vrhunsku „političku umješnost“, nekada prosto naivan, taj anestetik nas je samo u HH vijeku koštao mnogo. I nastavlja svoje djelovanje. Samo u ovoj generaciji Srba „pa šta ima veze ako“ su govorili Srbi u SR BiH kada su Srbi u SR Hrvatskoj nestali iz senog ustava (prije nego što je takav ustav pretočen u „Oluju“).

„Šta ima veze ako…“ – makar uz osjećaj nelagode govorilo je i dalje mnogo Srba kada je ubijen srpski svat na Baščaršiji 1. 3. 1992. I sami izmučeni ratom, i Srbi u Srpskoj su nemoćno slegali ramenima 1999. „Šta ima veze ako“ govorimo i danas kada god čujemo neku otvoreno separatističku izjavu u političkom sistemu Srbije sasvim legitimnih subjekata. Uvijek u vjerovanju da ćemo prepuštanjem toku stvari nekako povratiti normalno stanje, navikli smo da djelujemo tek kada nemamo drugog izbora.

Jer svi koji dolaze na krilima našeg „šta ima veze ako…“ – ukidaju onu poziciju koja im se nije delegitimisala. Uzmimo samo za primjer današnju političku scenu Srbije s jedne strane i Crne Gore i BiH s druge. U Crnoj Gori danas ne postoji nijedan politički subjekt koji bi se otvoreno zalagao za ponovno ujedinjenje sa Srbijom (u najboljem slučaju je dozvoljeno sjećanje na SRJ ili raniju istoriju srpskog naroda). Slično stanje važi i za političke subjekte u Srpskoj koji, doduše, nekad spomenu ideju suverenizma Srpske, ali niko nema hrabrosti, volje ili interesa da se javno zauzme za ujedinjenje sa Srbijom (što je bio i ostao san generacija koje su stvarale Srpsku). Opet: u Raškoj oblasti smo gledali čak i postrojavanja nečega nalik na (buduće) paravojne formacije i to ne tako davno (2014), da bi za pokojnim efendijom i političarem koji je postrojavao ljude obučene u zelene uniforme Srbi ispisali hiljade iskrenih riječi žalosti, upotrjebljavajući riječi vjere i jezika koje u suštini i ne poznaju.
Od naših vrlina tako nerijetko ostaju ljušture. Od nekadašnje dobrote ljudi koji vole svoju porodicu, žive, uz sve uspone i padove, svoju vjeru, znaju da su pokoljenja rođena sa zadatkom, danas je ostala samo naivnost ljudi koji vjeruju da će naša želja da sve bude dobro na kraju donijeti dobro, makar mi ne uradili ništa. Jedno pokoljenje ljudi suviše umornih da bi preokrenuli istoriju, neodlučnih da život prihvate kao dar, ali i zadatak. Kada je Osvald Špengler predviđao dolazak Slovena na veliku scenu istorije HH vijeka, on je u nama vidio životne snage i silu koja se još nije istrošila. Tih tokova vitalizma, damara otpora, zavjetnog pamćenja i dalje ima kod nas. Naše vrline nisu sasvim nestale. Ali da bi se one ponovo rodile, potrebno je da zaboravimo na rečenicu kojom sami sebe obmanjujemo: „Pa šta ima veze ako…“

Pečat.rs