Temeljni ugovor SPC i Vlade Crne Gore: Kamen temeljac ili kamen spoticanja?

Autor: Mr Vasilije Marković, istraživač-pripravnik na Insitutu za uporedno pravo u Beogradu

Vlada Crne Gore i SPC potpisale su Temeljni ugovor 3. avgusta u Podgorici. Time je stavljena tačka na jedan višedecenijski problem, ali su nova pitanja i „kontroverze“ odmah počeli da zauzimaju javni prostor, što pokazuje da je ova tema daleko od riješene, iako je formalno „na papiru“, sve jasno i razriješeno.

U nedavnom gostovanju na crnogorskom javnom servisu mitropolit Joanikije je, govoreći o konačno potpisanom Temeljnom ugovoru između Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve istakao da „Crkvu ne konstituiše Temeljni ugovor niti bilo koji akt, već sam Gospod Isus Hristos“. Međutim, jednako kao što je apostol Pavle posezao za rimskim građanstvom, želeći da sebi obezbijedi određene procesne olakšice kakve je tadašnje rimsko pravo predviđalo, nema nikakve smetnje da i Crkva u današnje vrijeme koristi sve raspoložive pravne mehanizme koji joj stoje na raspolaganju kako bi osigurala preduslove za obavljanje jevanđeljske misije u savremenom društvu.

Na primjer, i Svetoj stolici se danas upravo u cilju lakšeg obavljanja njene apostolske misije priznaje međunarodnopravni subjektivitet, pa bi u sličnom kontekstu trebalo tumačiti Temeljni ugovor koji su potpisali Njegova svetost patrijarh Srpski Porfirije i premijera Dritan Abazović.

Neophodnost Temeljnog ugovora

Na potpisivanju Temeljnog ugovora sasvim opravdano je insistirano ne samo radi otklona negativnih posljedica decenijske diskriminacija SPC, već i iz piotrebe da se određena značajna pitanja regulisana Zakonom o slobodi vjeroispovjesti dodatno preciziraju u skladu sa osobenošću SPC, kao konkretne vjerske zajednice i ugovorne strane, a u skladu sa stavom koji je zastupao i veliki Slobodan Jovanović da je „s obzirom na različitosti vjerskih zajednica, gotovbo nemoguće o svima njima donijeti (samo) jedan isti zakon.“

O tome kako se činjenicom potpisivanja Temeljnog ugovora prekida decenijska diskriminacija, u skladu sa shvatanjima Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu koji je u presudi Savez crkava „Riječ života“ i dr. protiv Hrvatske utvrdio da „kada postoje zaključeni sporazumi sa drugim vjerskim zajednicama, izostanak zaključivanja takvog sporazuma sa onim vjerskim zajednicama koje to žele predstavlja diskriminaciju kada Vlada ne pruži razumno i objektivno opravdanje za takvo razlikovanje, više je izlišno pisati“. Stoga će naredni odjeljci pokušati da ukažu šta za pravni položaj SPC u Crnoj Gori, ali i pravni sistem i crnogorsko društvo u cjelini može donijeti sadržaj Temeljnog ugovora pro futuro.

Drugačije rečeno, da li primjena odredaba Temeljnog ugovora u praksi može označiti početak ukidanja jaza između, kako je to slikovito pisao prof. Darko Tanasković, pozajmljujući termin od Jirgena Habermasa i Jozefa Racingera „crnogorske predsekularnosti i evropske postsekularnosti“? Odgovor na ovo pitanje, po dubokom uverenju autora, zavisiće isključivo od spremnosti crnogorske države i društva da prihvati i prizna činjenicu da vjerske zajednice učestvuju u „izgradnji javnog života, ali na način kvalitativno neuporediv sa drugim nedržavnim subjektima“, kako je pisao prof. Gerhard Robers, najpoznatije svetsko ime državno-crkvenog prava, koji je nedavno i objavio knjigu posvećenu slobodi veroispovesti u Crnoj Gori, a u kojoj se dosta kritički osvrnuo na nesrećni DPS-ov Zakon iz 2019. godine. Preneseno na normativni predeo, odnosno sadržaj TU, odgovor na postavljeno pitanje zavisiće umnogome od prihvatanja i primene u praksi odredbe o državnom jemčenju javnih ovlašćenja SPC u Crnoj Gori (čl. 2 st. 1 TU).

Pitanje kontinuiteta

Javna ovlašćenja predstavljaju raznovrsnu mogućnost nedržavnih subjekata (uključujući i vjerske zajednice) da, radi lakšeg obavljanja svoje osnovne djelatnosti, istupaju s prerogativima državne vlasti u pojedinim slučajevima, i u srpskoj nauci upravnog prava smatraju se pretpostavkom javnopravnog subjektiviteta. Odredba Temeljnog ugovora kojom se takva ovlašćenja jemče SPC izazvala je kao nijedna druga odredba, izuzev dijela Preambule u kome se garantuje kontinuitet misije SPC u Crnoj Gori od 1219. godine, pravo bjesnilo među kritičarima potpisane verzije Temeljnog ugovora.

U takvoj pomami, u kojoj su prednjačili NVO Akcija za ljudska prava, ali i predsjednik Milo Đukanović, prvo su stradale osnovne pravničke istine. Tako se moglo čuti da se SPC ne smiju jemčiti javna ovlašćenja jer ona pripadaju samo državi (sic!), iako je sam pojam javna ovlašćenja neraskidivo vezan za subjekte koji nisu država te je reći da država vrši javna ovlašćenja svojevrsni pleonazam! Za filigranski, ali ispravan teorijski stav prema kome su crkve i vjerske zajednice, zbog svog autonomnog samoodređenja, nedržavni subjekti spram kojih država nije slobodna u ocjeni hoće li nam ili ne povjeriti određena javna ovlašćenja, već ne može a da to ne učini, a što je i izraženo kroz pomenutu odredbu Temeljnog ugovora, tek nije bilo sluha među neubjedljivim kritikama upućenim usvojenom Temeljnom ugovoru.

Kako bilo, određena takva javna ovlašćenja priznata su SPC Zakonom o slobodi vjeroispovjesti, ali i drugim zakonima u oblasti obrazovanja, kulture, javnog informisanja i slično, a dodatno potvrđena odredbom Temeljnog ugovora, i mogu se u narednom periodu pokazati ključnim za neophodnu institucionalnu transformaciju iz modela stroge odvojenosti, čiji je Crna Gora danas gotovo jedini predstavnik u Evropi, u savremeni ustavni model kooperativne odvojenosti države i crkve.

Da zaista postoji izvjestan stepen korelacije između javnopravnog statusa crkava i vjerskih zajednica odvojenosti uz saradnju, kao sve značajnijeg evropskog standarda u ovoj oblasti, pokazuje nam primjer Njemačke koja ima jedan od najdoslednije izgrađenih modela kooperacije, a u kojoj su crkve i vjerske zajednice pravna lica javnog prava. Značaj takve saradnje apostrofirao je i mitropolit Joanikije u pomenutom intervjuu, ali i istakao da je u potpisanim ugovorima „mnogo jače naglašen javnopravni subjektivitet Katoličke crkve nego SPC“.

Ovo je nažalost posljedica isuviše formalnog pristupa crnogorskih vlasti, koje su takav status Katoličkoj crkvi garantovale zbog međunarodnopravnog subjektiviteta Svete stolice, ne uvažavajući dominantan stav u nauci državno-crkvenog prava prema kome sve ugovore s vjerskim zajednicama treba tretirati jedano u pogledu sadržine i ranga, bez obzira na to da li su neki među njima formalno zaključeni kao međunarodni ugovori.

Pečat.rs