Tamo gdje stid prestaje

Piše: Ivan Lukovac

Masovni prelazak, transfer, pretrčavanje članova, funkcionera SDP – a u građanski pokret URA je izvanredno bljutava stvar.

Ma, šta li je to natjeralo naše zaklete građaniste, ljevičare pritom, da šmugnu iz tačke A u tačku B?

Principi, doslednost, ideologija?

Ništa drugo!!

Predugo su bili na pravoj strani istorije. Pa bi sad malo da budu na pravijoj.

Što se masovno ne uključe u, recimo, Pravu Crnu Goru?!!

Kako li Draginjica, Raškec, Rankec percipiraju ovo zbivanje?

Čujem i da izvjesni Novak Adžić u tom pravcu abdicirao.

Ah, ne ostade ni kamen na kamenu od te socijaldemokratske tvrtke!

Što no kao klisurina ponosno stajaše na našem političkom nebu.

A kako se tek građanski pokret URA pojačao!!!

Tu riječi nemoćne postaju.

I sve se konvertuje u uzdah.

Slutim, posle početnog stida, koji će potrajati nekolika dana (u njihovom slučaju možda i kraće, u literaturi termin poznat kao kratka inkubacija stida) slutim, dakle: jedno temeljno koptisavanje za funkcije, privilegije, prinadležnosti.

Ima li u URI nečesovo prijemno odjeljenje, recepcija, šalter ili sličan punkt na kojem se „zaprimaju“ nove snage?

Je li ih ova situacija zatekla nespremne?

Ovi su, po svemu sudeći, organizovano nahrupili.

Stvar poprima razmjere pandemije.

Da li se tim novim mjeri temperatura, rade neki testovi? Epidemiološki i slični.

Polažu li prijemni ili se može unići „nako“?

Intonira li se himna u čast transfera pojedinačno, ili se to radi kumulativno tj kad se ubere, nakupi kritična masa?

I šta znači kad ovako javno, uz pompu, medijske talambase pretrčavaju?

Da li se to moglo uraditi diskretnije, mirnije?

Ili je količina buke koju proizvode proporcionalna količini očekivanja koju uzgajaju.

S pravom, rekli bi cinizmu skloni…

Rankec, Draginjica i k tomu Raškec samo ćute i gledaju.

A krvave im se mute. I neka tuga na ožičicu savija. S digitronom u rukama broj pretrčalih dijele sa tri ( : 3)

Sad je i ono 3,14 od 30 kolovoza nedohvatan ideal koji pred vlastitim očima klizi u pogrešnu stranu istorije.

Ne bih da dajem duhovne, političke i slične pouke. Da se miješam u fundamentalne bratske odnose, kako divno, davno reče naš diplomata Ferhat , koji naše sveukupne interese (a samim tim i moje) u Prištini zastupa.

To nikako.

Samo me u principu, u načelu zbog svega srce boli.

I nekako i negdje moram izdušiti.

A kad srce otpočne da me pobolijeva u pojedinostima, u detaljima „strah me da se sjetim kud bi me to moglo odvesti“, reče na mene misleći Arsen.

P S

Odavno mislim da ovo što pišem niko ne čita.

Ali, avaj.

Još se ni „mastilo nije osušilo“ kad me brat, prijatelj, oficir i džentlmen, Hercegovac pritom, zove iz Podgorice i kaže da će još danas da se učlani u SDP.

Da ne može iščekati poneđeljnik!!

Znam ga kao čovjeka naglašene srpske osjećajnosti i utoliko sam se više zabezeknuo njegovom odlukom.

Nije najpametnije, ali je ekstremno časno, u jednom dahu odapnu obrazloženje.

Ovo oko časti a u vezi s SDP – om me dodatno ošašavilo.

Ali, s druge strane iskustvo mi kaže otprilike ovako:
Hercegovce možemo za sve optužiti, ali da su nepromišljeni i brzopleti NIKADA !!

Dakle, Draginjice, ili Raškec, (ne znam kod koga je digitron) ne dijelite odbjegle sa 3.

Uprite u puce sa decimalima : 3,14.

Konačan saldo ohrabruje..

Što znači da sa operacijom „boli me srce u pojedinostima“ treba sačekati.