Talentovani pisac Mihailo Petrović Alas

Piše: Vojislav Gledić

Mihailo Petrovićev Alas bio je izraziti književni talenat koji se ogledao u velikom broju pisanih sastava, najvećim dijelom naučnog i stručnog karaktera. Međutim, njegova izuzetno plodna i raznovrsna spisateljska djelatnost je obuhvatala i druge radove iskazane u nizu izvanredno sugestivnih i literarno oblikovanih putopisa, reportaža, eseja i drugih napisa.

Ako se navede podatak da je, recimo, samo kao stručnjak i naučnik objavio preko 250 radova, onda se može zaključiti o kakvom se obimnom poslu tu radi. Istina, kod ovog stvaraoca je teško napraviti strožiju i jasniju razliku između naučnih i stručnih radova, ali su svi oni veoma skladno i elegantno napisani ne samo sa naglašenim smislom za pismeno, jasno i precizno iskazivanje, nego posjeduju i jasno ispoljene literarne kvalitete.

Petrović je objavio i nekoliko veoma značajnih monografija i univerzitetskih udžbenika, koji takođe predstavljaju plod njegovog stručnog, naučnog i kreativnog stvaralaštva. Umio je da izdvoji i elegantno riješi pojedine aktuelne probleme, ali je zaslužan i po tome što je stvorio dvije posebne matematičke discipline, i to matematičku fenomenologiju i teoriju matematičkih spektara iz kojih je objavio nekoliko izuzetno značajnih monografija i studija. To su bile oblasti kojima je taj velikan udario temelje i koje su, posebno matematička fenomenologija, predstvaljale područja sa veoma specifičnim i širokim dijapazonom razmatranja raznih pojava i njihovo specifično kvantitativno povezivanje i združivanje.

Posebno treba napomenuti da se Petrović od mladićkih godina intenzivno i neprekidno interesovao za lijepu književnost, još iz gimnazijskih dana (podsjećamo da je tada gimnazija počinjala nakon četvorogodišnjeg osnovnoškolskog obrazovanja), u vrijeme kada je veoma strasno čitao mnoga djela namijenjena omladini, ostajući joj je vjerni poklonik do kraja života. Pored klasika svjetske književnosti uvršetnih u okvir obavezne školske lektire, u njegovim rukama su često bile knjige zabavnog i avanturističkog karaktera što je kod mladog Petrovića posticalo maštu i želju da se i on samostalno prihvati nekog velikog poduhvata. U to vrijeme je i sâm nastojao da pravi prve sopstvene litererne pokušaje, vjerovatno je pisao i mladalačke sastave podstaknut radom i literarnim pokušajima njegovih drugova u školskoj družini ,,Nada“.

Jedan dio Petrovićevog literarnog rada se odnosa na razmatranja ribarstva, kao i na njegove zabilješke i knjige nastale tokom i poslije putovanja i ekspedicija po okeanima. Kao veliki zaljubljenik i praktični djelatnik u oblasti ribolovstva, Petrović je o toj djelatnosti veoma mnogo pisao, ali ne samo sa stanovišta odličnog stručnjaka i poznavaoca te oblasti života, već i kao izvanredno pronicljivi posmatrač i pisac koji je ostavio neobično impresivne i dragocjene podatke o svojim prethodnicima i savremenicima.

Petrović je sva razmatrana pitanja tretirao sa širokog aspekta, od trtiranja bioloških, ekonomskih i tehničkih aspekata, do uzimanja u obzir i odgovarajućih pravničkih, društvene i istorijskih osobenosti. Kada se čitaju pojedini Petrovićevi napisi iz tog domena njegovog spisateljskog rada jasno se osjeća veličina jednog vrsnog literarno obdarenog i ponicljivog naratora i posmatrača.

Treba, ipak, imati u vidu činjenicu da taj dio njegovog svestranog rada predstavlja samo segment zaista impresivne spisateljske djelatnosti tog plodnog i univerzalnog stvaraoca. Ovdje ćemo se zadržati samo na kratkom prikazu i ovlašnoj analizi dva njegova rada koji imaju literarnu vrijednost, i to na pripreme jedne planirane a nenapisane pripovjetke slavnog Stevana Sremca o beogradskim ribarima i drugog Petrovićevog rada – ,,Roman o jagulji“

Istaknuti srpski pisac i član Srpske kraljevske akademije nauka Stevan Sremac (1855-1907) se zainteresovao za život i rad mnogobrojnih vrijednih ribolovaca na Savi i Dunavu. Tu oblast života je počeo pomnije da posmatra i proučava na neposredni nagovor svoga velikog prijatelja Mihaila Petrovića, štaviše, namjeravao je da napiše jednu posebnu pripovijetku posvećenu toj oblasti života, pa je često iz grada silazio na obale Save i Dunava i tu drugovao sa lokalnim ribarima koji su, inače, bili kolege i veliki prijatelji Mike Alasa.

Sremac je većinom boravio u neuglednim kafanicama na Dorćolu i imao priliku da neposredno vidi i doživi jedan specifičan svijet koji, iako se nalazio tu u neposrednoj blizi centra Beograda, izgledao kao da je bio na stotine milja udaljen od grada. Pojedini članovi ribarskog esnafa nisu godinama, kako to slikovoto naglašava Petrović, prelazili Dušanovu ulicu koja je za njih bila neka magična granična linija koja je odvajala njihov svijet uz obalu Dunava od okolne sredine, zapravo od neposredne blizine jednog sve većeg i modernijeg grada. Uz Petrovića i Sremca, bilo je još ponekih poznatih beogradskih ličnosti, kao što je, na primjer, bio profesor i akademik Pavle Popović, koji su takođe pokatkad dolazili do ribarskih kafanica.

Iako je prerana Sremčeva smrt prekinula i onemogućila njegov planirani rad na pisanju pripovjetke o beogradskim alasima, Mika nikada nije zaboravio pripreman rad tog pisca na polju literarnog proučavanja oblasti koja je, međutim, Petroviću bila podjednako važna kao i njegova zvanična profesija, odnosno matematika i egzaktne nauke. Tri decenije nakon Sremčeve smrti, Petrović je napisao jedan rad posvećen sjećanju na svoga prijatelja iznoseći neke zaista vrijedne i korisne pojedinosti. Ono što Sremac nije stigao da objavi, Mika je iznio u svojim sjećanjima na njemu svojstven koncizan i veoma živopisan način i tako unekoliko nadoknadio ono što nije uspio da ostvari slavni srpski literata.

Petrović je, naime, iskoristio pogodnu priliku, kada su izašla iz štampe Sabrana djela Stevana Sremca, da objavi svoje zabilješke. To je uradio u jubilarnom broju ,,Godišnjice Nikole Čupića“, posvećenom proslavni 70-godišćnjice života i odlaska u penziju Pavla Popovića, objavljujući rad pod naslovom ,,Jedna nedovršena ili zagubljena pripovjetka Stevana Sremca“. Zanimljivo je da se Petrović u tom napisu javlja kao posebno nadahnut pisac i nadareni posmatrarač koji je na literarno prepoznatljiv i prijemčiv način uobličio motive i pojedinosti koje umnogome nadopunjuju izgubljeni tekst njegovog prijatelja Sremca. U nastavku prenosimo neke zanimljive pojednosti iz tog Petrovićevog napisa:

„Čitajući sjajan predgovor moga dragog druga Pavla Popovića u sabranim djelima Stevana Sremca, naše zajedničke simpatije, ne mogu se oteti od iskušenja da kažam šta znam o jednoj namjeravanoj, ali nedovršenoj i neizdanoj, vjerovatno za navek zagubljenoj pripovjeci, koja bi, nesumnjivo, bila jedno lijepo zrno na đerdanu njegovih pripovjedaka, da je stigao dovršit je i objaviti.

Sremčev svijet, to je, kao što se zna, uglavnom bila srednja i sirotna klasa naših ljudi. Galerija živih tipova koju je on prikazao u svojim pripovjetkama, veoma je bogata i raznovrsna, i on ju je dopunjavao kad god mu je kakav tip naših ljudi privukao pažnju. Tu su stari beznadežni praktikanti, putujući glumci, artiljerijski podnarednici, začešljani i tamburi vješti brice, advokati budžaklije, odadžije raznih nadleštava, aščlije čokalije, moleri pijanice, amali Bošnjaci, testeraši Banaćani, mehandžije Cincari, panduri Crnogorci i dr. Posmatrajući svojim pronicavim okom i slikajući na svoj način taj realan šareni svijet, Sremac je imao i svoj naročiti način ‘skupljanja materijala’.

On je, kao što se zna, bilježio zapažene osobite riječi i izraze koji su mu se učinili živopisni, izraziti i koje njegovim pripovjetkama daju lokalnu boju i realistički kolorit; to je u njegovim bilježnicama nosilo naziv ‘materijal’.

Jedna za Sremca potpuno nova sredina, sa svojim tipovima u kojima je on našao puno originalnosti, kolorita i humora, bili su stari, predratni, profesionalni beogrdaski ribari na Savi, Dunavu i ritovima oko Beograda. Prilika da se sa tom sredinom upozna, dala mu se kad je pozvan od moje strane da prisustvuje velikim noćnim ribolovima sa mojim ribarskim momcima, po čitave dane ili noći provodio u društvu ovih, u ribolovu ili poslije ovoga. To su u ono vrijeme odista bio jedan radan svijet naročite vrste, uskih znanja i pogleda, ali svijet zadovoljan svojom sudbinom, koji je živio na Dunavskoj Jaliji i uskim sokačićima, po kućicama i kafanicama u neposrednoj blizini dunavske obale.

Prodavši svoju ulovljenu ribu, ribari su se razilazili po ondašnjim mnogobojnim, čisto alaskim kafanicama, tu prečišljavali svoje račune, prepričavajući događaje svojih lovova, šaleći se alaski i zadirkujući se među njima. Svaki je od njih imao nadimak, po kome su ga jedino i znali i koji je često bio takav da se nije smio uporebljavat u učtivom društvu. Uz rakiju i vino ‘mešteri’ (Lupur, Brka, Badža, Firga, Gašpar, Kenja, Šepa, Rapa), posle obračuna sa sopstvenikom alata, razdjeljivali bi momcima njihove ‘talove’, pa bi zatim, mezetišući i pijući, pravili plan za idući lov, prema dobijenim obavještenjima o stanju vode i o izgledima na uspjeh lova na pojedinim ribolovnim mjestima, alovski i laktaški ribarski momci (Krklja, Muja, Čuća, Klempa, Baron, Madža, Alafus, Medura, Slina, Deda, Šojka, Leventa, Manga, Daskalo, Kalamunja, Ćora, Talandža, Kumbaraš, Krnjeta i dr.), izmješani sa ‘čunarošima’, nadali bi, objašnjavajući se, paklenu dreku po kojoj se alaska kafana mogla još izdaleka raspoznati…

Bio je to jedan interesantan svijet, koji se nije miješao sa ostalim svijetom i koga je poslije rata u Beogradu potpuno nestalo. Taj je svijet neobično svidio Sremcu i on je, u društvu sa mnom, ili sa Pavlom Pavlovićem, kašto i sa Vladimirom Rosićem, a često i sam, rado dolazio u alaske kafanice na Dunavu da, uz poliće rakije ili satljik vina, posmatra scene gore opisane vrste, sluša ribarske razgovore i bilježi ono što je želio da ima onako kako ga je neposredno čuo…

Koliko sam mogao razabrati iz razgovora sa Sremcem, pripovjetka je trebala da nosi naslov ‘Ribar Krljka’. To je bio ribar srednjih godina, naročita simpatija Sremčeva. Mi smo jednu interesantnu noć Sremac, Pavle Popović, Rosić i ja, proveli na obali Dunava, na mjestu gdje su moji ribarski momci radili velikim alovom. Alov se razbacivao po širokoj rijeci svakog sata preko noći; između dva ‘mjesta’ skupljali smo se svi oko vatre, pekli ribu, pijuckali i slušali razgovore i priče ribara, ponajviše Krljka. On je kao dječak bio pitomac Srpske matice u Novom Sadu; iz zavoda je utekao pravo u ribarske šegrte, u ribarstvu proveo vijek i 1915. poginuo na Adi Ciganliji. Kao mladiću, u jednoj alaskoj svađi, probušeno mu je nožem grlo; u ranu je umetnuta metalna cjevčica, pa je sve to lijepo zaraslo i nije mu smetalo, osim maloga krljanja kad se naljuti. Sremac je najviše volio njega slušati, smijao se njegovim ribarskim avanturama i načinu kako on to priča, pa je s vremena na vrijeme ubilježavao po nešto od toga u svoju bilježnicu.
Takvog je ‘materijala’ bilo dosta u bilježnici, ali, kako sam obaviješten, od svega toga nije posle Sremčeve smrti nađeno ništa. To je neosporna šteta, a može se zamisliti šta bi Sremac bio u stanju stvoriti od takvog materijala. Za time najviše imaju da žale oni koji poznaju predratni zanatski ribarski život u Beogradu, nepoznatoj širokoj masi, a čiju bi interesantnost Sremac na svoj način istakao na vidik i ovjekovečio onako kako to više niko i nikad neće niti može učiniti.“

U biblioteci Poučnik Srpske književne zadruge 1940. godine izlazi Petrovićeva knjiga ,,Roman jegulje“, koja je imala 187 štampanih strana a čiji prvobitni naslov je bio ..Istorija jegulje’’. Tom knjigom se, zapravo, zaokružuje njegov ciklus od pet djela koja su nastala tokom Petrovićevih putovanja po širokim okeanima, posebno kao rezultat prethodnih naučnih ispitvanja nastalih na tim krstarenjima. U navedenim knjigama se najpotpunije iznosi sva Petrovićeva iskustva i zapažanja koja je on vidio i doživeo kao član uglednih naučnih ekspedicija. Iako je ovdje riječ prije svega o poučnoj i popularnoj literature, namijenjenoj mlađoj populaciji i ljudima zainteresovanim za pomorstvo i roblov, on pomno i znalački iznosi niz veoma značajnih i literarno uobličenih pojednosti koje zaslužuju naslov u kome se knjiga i pojavila:, ,,Roman o jegulji“. Da kažemo samo da je riječ o jegulji, ribi koja se, inače, javlja u preko 500 posebnih vrsta. Treba samo napomenuti da su to ribe koje imaju vitko i izduženo tijelo obično bez krljušti.

Jegulje, inače, žive u svim morima, ali ih ima i koje su stanovnici slatkovodnih voda, a žive kao grabljivice, dok im se dužina kreće od 10 centimetara pa sve do tri i po metra. Zanimljivo je napomenuti da upravo te slatkovodne jegulje imaju dvije posebne faze u svom razvoju: najprije, do zrelosti, žive u slatkim vodama, a zatim se vraćaju u more gdje se mreste Njihovo mjesto za mrešćenje se nalazi u sjevernom djelu Atlanskog okeana, blizu američke obale; njihove larve se potom razvijaju i prenose Golfskom strujom do evropske obale gdje dobijaju novi oblik. Poslije toga napuštaju okeansku vodu i odlaze u slatkovodne slivove da bi tu nastavile svoje sazrijevanje i život.

Petrovićev ,,Roman jegulje“ predstavlja izvanredno zrelo i uspješno literarno i popularno djelo. Nije riječ samo o posebnom pristupu i razmaranju životnog puta jedne od najčudovatijih vodenih životinja, već i o nastojanju da se osvijetle neke vjekovne tajne koje su neprekidno interesovale biologe i ribolovce. Pisac tu daje izanredno pronicljiv i sveobuhvatan prikaz jegulje, pri čemu iznosi veliki broj sopstvenih zapažanja, opservacija i zaključaka. Dajemo kratak sadržaj te značajne i popularne Petrovićeve knjige:

Vjekovna prirodna zagonetka. Misterija jegulje. Prvi tragovi stvarnosti i rješenja jednoga dijela zagonetke. Istraživanja Johanesa Šmita. Dvadeset i pet godina krstarenja po okeanima. Rezultat i značaj radova Johanesa Šmita.
Roman jagulje. Kolijevka jagulje i ulazak u slatke vode. Međumorfoza staklaste jaguljice u žutu jegulju. Međumorfoza žute jagulje u srebrenastu. Svadbeno prekookeansko putovanje. Jegulja na njenom plodištu. Život i životne prilike u okeanskim dubinama. Kako se praktički vrše dubinska ispitivanja. Kratka istorija dubinskih okeanskioh istraživanja. Šta biva sa jeguljom na svjetskom plodištu. Pokušaji i neuspjeh istraživanja o sudbini jegulje poslije mrestenja.

Dopune romanu jegulje. Jegulje raznih vrsta. Nerasvijetljene misterije jeguljinog romana. Od francuske obale do svjetskog plodišta jegulje.

Oko Azorskih ostrva. Azorska ostrva i njihova okolina. Šta se radilo i saznalo u okolini Azorskih ostrva. Jedna zanimljivost u blizini svjetskog plodišta jegulja.
Mihailo Petrović je konačno, preko pola vijeka poslije smrti (1943), postao dostupan širokom krugu čitalaca i poštovalaca objavljivanjem njegovih mnogobrojnih djela povezanih u jednu cjelinu. Naime, Sabrana djela Mihaila Petrovića su izašla iz štampe u izdanju Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva (Beograd, 1999), pri čemu ona obuhvataju čak 15 obimnih tomova raspoređenih po raznim oblastima kojima se ovaj svestrani naučnik i stvaralac bavio.