Tako je govorio Kiro

Piše: Bećir Vuković

To malo što sam proživio, bilo je na Golom otoku. Tako je govorio Kiro.

O trošku svog dobrotvora Josipa Broza, po njegovim zatvorima, proživio je sedam godina.

Jedini Golootočanin koji se nije žalio na Goli otok bio je Kiro, nastavljao je dalje Kapor, sa kentom u jednoj, i olovkom u drugoj ruci. Na salveti je ostajao Momov potpis, kao da se odmotalo malo klupko.

Heraklit – Niče – Njegoš. Savez od kojega Kiro nije odstupao. Od svih pjesnika samo je Njegoša citirao. Njegoš je naš savremenik, iako je odavno sa Bogom.

Na otvaranju Njegoševe kapele na Lovćenu ’25, vladika Nikolaj je zapovijedio: na kolena Vaše Veličanstvo, Vi ste na krovu Otadžbine. I, Aleksandar je – kleknuo. A, kad je otvaran Meštrovićev zindan, spiker se obratio: druže izaslaniče, druga predsjednika Josipa Broza Tita…  U tome je, ta, mala, razlika…

Kiro je primicao ogledalo ogledalu, da bi se bolje osjetila ta nijansa razlike…

I, prvi, i zadnji put odem na Lovćen, na Njegošev grob – bez svijeće. Kad, tamo, u tmuši, gvozdeni vijenac na kome piše: Blažo – Njegošu. Ravan – ravnome.

Priča Tupa kod Đoka na Nikoljdan. Ustade Kiro, i pošklepa cijelu južnu tribinu Partizanovog stadiona. Ma, mor’o sam, više niko ne cijeni Njegoša.

Nadživeo je sav bol za braćom kroz vijekove. I, samo se vraćao Njegošu, a i kome bi drugome.

Budvom, i kroz vaš osmeh, lepotice, leluja ona najisfinjenija linija koja svet cepa popola, na dve hemisfere – istočnu i zapadnu. Svako, na svoj način, pripremao je Kirov dolazak iz Znaka ?, na trg ispred Mogrena.

Iz Starog grada sa Njegoševim stihovima iznad kapije, nagnut naprijed, sa visokim čelom i ničeovskim oblakovima obrva, sa teškim rukama na leđima, u sandalama, dolazi Kiro.

Bog nam je obezbijedio neograničene količine kiseonika i vode. Ali, strašno je na moru umirati od žeđi. Tako smo umirali na Golom otoku.

Stalno sam kasnio, preskakao čaše uvertire. Bijaše Dada Cerović razapeo svilen čador ispod onih borova u parku između stare Autobuske, Sunca, i Zeta filma. Tu smo, jutrom, srkali kavudžu, motali krdžu, i ljuštili manastirku. Kad Dadu u pletenoj ljuljašci prenese sanak pusti, odlazio sam na akademiju.

Niče je stvorio nadčoveka, Dostojevski svečoveka. Nadčovek negira ljude – dakle – sredstva. A, sredstvo, nije cilj. Takav čovek ne može biti cilj. Niče mi je razbistrio um, od tada sam slobodan, govorio je Kiro, odlazeći preko trga.

Ni mračni Heraklit nije cijenio ljudiće. Jednom je zagrmio: O, Efežani, kupiću vam  konope, i povješajte se.

Kad su se svi razišli, svako za svojim poslovima i razlozima, kad su umakli u rupe (neko iza zavjese, neko ispod pokrova), Kiro je ostao sam na trgu.

Onda je, pod stare dane, uzeo pušku, i otišao da brani Srpsku Krajinu.

Putniče, Srbine brate, svrati u Rafailoviće, u Kirovu „Srpsku Krajinu“, i popij za njegovu dušu..!

Veliki je onaj čovek koji u odnosu na druge – projavljuje moć. Takvog Kira nosim.

Svako posjeduje tačno onoliko sujete koliko mu nedostaje razuma. Kiro je prvo  sebe iznutra osvijetlio. Takav i u zemlju ode. Dočekao je – već noćas, prve noći u vječnosti, provjeriće neke stvari.

Vidiš li, svakog jutra, jedan pramen magle, ispod Lovćena, i Stanjevića, zamakne onamo Brajićima, činjeći ka blaženopočivšem Cetinju. Pratim ga, ja.