Tajna Izbinskog krša

Piše: Milija Pajković

Na otprilike pet kilometara od Berana, na ulazu u Tivransku klisuru, na desnoj obali Lima, u krugu naselja Budimlja, nalazi se manastir Šudikova sa obnovljenom crkvom posvećenoj Vavedenju Presvete Bogorodice. Obnovitelj je Budimljanin Milo Đurašković, koji živi u Beogradu, uz nesebičnu pomoć tadašnje  nastojateljice Manastira mati Agnije Marjanović ( rođene Vulović), svestrano obrazovane, predobre i neumorne monahinje, koja je živjela, pored ljubavi prema Bogu, i za to da ugleda crkvu i manastir u pravom sjaju. Manastir Šudikova je danas istinski ukras pitome i prelijepe beranske doline.

Međutim, jasno je i neosporno da su se na tom mjestu i prije primanja hrišćanstva okupljali žitelji doline i njenog okruženja, a niz nalaza svjedoči o tome. Tu im je bilo saborno mjesto, sa kamenom stolicom prijestolom, na kojem su rješavali značajna pitanja, birali svoje predvodnike, ali se i sudilo. Inače, tragovi o suđenju su izvedeni na osnovu drugih toponima, ne samo iz naziva Šudik, pošto postoje u nekim stranim jezicima lična takva imena, kao i prezimena, a u Americi se nalaze poluostrvo i vidikovac Šudik, djelovi nacionalnog parka Akadija.

Na plodnom i velikom rudeškom polju nalazile su se praistorijske humke, gomile, koje  su namjerno ili zbog neukosti sravnjene sa zemljom prilikom izgradnje fabrika. 

 Ta velika budimljanska ravnica Rudeš bila je  jedna od poznatih beranskih žitnica, a malo kome je poznato da je u Zetskoj banovini upravo Berane bilo na prvom mjestu po proizvodnji pšenice, a i u njemu se nalazio silos, drugi po veličini.

Iznad Budimlje uzdiže se značajno višeslojno utvrđenje Gradac, čije je  arheološko ispitivanje započeto tek u 21 vijeku, vezujući ga samo za srednji vijek, iako je ono znatno starije!

Na budimljanskom groblju su ostaci crkve Grlica, sa više ležećih stećaka, od kojih su mnogi uzidani u nečije građevine. Neobrađeni stećci se nalaze i na imanjima na ulazu u Šudikovu.

U ostacima Šudikove 1925. godine otkrivena je kamena gromada koja je odvajala prvu pripratu od oltara i najvjerovatnije da je služila kao časna trpeza. Na njoj su uklesani znaci koji do sada nijesu rastumačeni onako kako treba, sa izuzetkom pojedinačnih pokušaja od kojih nijedan nema makar slično tumačenje. 

Preko puta, s druge strane Lima uzdiže se Jerinin krš, a na njegovom vrhu ostaci utvrde za koju još nije naučno utvrđeno ni vrijeme gradnje, ni razlog za to, a moguće da je bila sastavni dio Međe Vuka Manitoga, kao i neka vrsta carinarnice kasnijeg karavanskog puta, a na takva razmišljanja navodi, između ostalog, i toponim Mostište, ispod samog manastira.

Nedaleko od tog mjesta je neolitsko nalazište Berankrš, koje je samo jednom obrađeno, na kojem su nađeni ostaci kućišta, a ostalo je još toga za pomnije ispitivanje. S obje strane nalazišta, u ravnici, mještani su pronalazili lutke od terakote i ostale nalaze, a tu su i kameni blokovi građevina koji još nijesu iskopani i proučeni.

Takođe u blizini  je i drugo nalazište iz neolita – Kremenštica i nalazi se na graničnom području Petnjika i Budimlje, a u Lušcu i u Docu je neistraženo utvrđenje koje je najprije prikazano kao rimski municipijum, što i jeste bilo jedno vrijeme, ali je postojalo i znatno prije, o čemu svjedoči i kamena plastika iz te naseobine koja je uzidana u  zidove nekadašnjeg beranskog hotela ,,Evropa“, za koju je javno priznato da je nepoznatog porijekla, ne sigurno rimskog. Od zidina tog naselja izgrađene su razne građevine u Beranama, za vrijeme Turaka i kasnije.

Sa lijeve strane, iznad Lima, nedaleko od ušća Brnjice ili Budimljanske rijeke u Lim, uzdiže se stijena sa prirodnim prijestolom; na njenom zapadnom zidu, uklesani su još uvijek ne rastumačeni grafički i slovni znaci, izuzetne starine, koje sam prvi predstavio javnosti što se tiče televizijskog  obraćanja, ali i kroz novinske članke, dok je u obliku stručnog osvrta, sa izvedenim grafičkim prikazom znaka, onako kako ih je vidio ( doduše, postoje i oni izostavljeni) to izvrsno i znalački prvi uradio prof dr Mirko Barjaktarović, poznati etnolog, profesor na Filosofskom fakultetu u Beogradu, inače, rodom iz Petnjika, Berane. Stijena se naziva Izbinski krš, okolno mjesto Izbina, a znake sam nazvao Izbinski znaci!

Pokušavao sam više puta (kao što sam to i činio da bih zaštitio Šudikovski kvadar) da natjeram one koji su i zaduženi da ispituju našu prošlost,  da zaštite odgovarajućom nastrešnicom natpise od daljeg propadanja, ali je, za sada, sve ostalo prepušteno neumitnom zubu vremena.

Zanimljivo je da se, kao što su vršeni ataci na Kvadar, i na ovo materijalno dobro našeg naroda napada i to loženjem vatre, bacanjem smeća, uz pokušaje uništavanja znakova, jer nekom vjerovatno ne odgovara prava naša istorija, a ona svjedoči i govori da mi nijesmo stigli u ovaj dio Evrope ( kakav Balkan) u 7 vijeku, nego da smo prastanovnici, svoji na svome oduvijek, sa pismenošću znatno prije navodnog opismenjavanja, sa svojom bukvicom, što je i pravi naziv za naše pismo.

Za sada malo ko zna za tu veliku vrijednost beranskog kraja, koju uz manastir Šudikova, koji je bio pravi univerzitet sa slikarskom-freskopisačkom, prepisivačkom, učiteljskom i spisateljskom školom, sa najpoznatijim njenim  izdankom Strahinjom Budimljaninom, koji je islikao mnoge freske širom Crne Gore, treba da pohode brojni turisti i istraživači iz cijelog svijeta.

A da bi se Izbinski znaci spasili, za početak treba ograditi ulaz na stijenu i taj cijeli dio i pripojiti ga manastirskoj porti, tako da bi naveče bio zatvoren i tako spašen od divljaštva, a tokom dana bio bi dostupan svim dobronamjernim znatiželjnicima, uz obavezan video nadzor i što skorije postavljanje krovne zaštite. 

Dok mnogi narodi izmišljaju svoju istoriju, podmećući legende i bajke kao stvarnost,  kiteći se i tuđim perjem ( a mnogi mnogo i našim) mi kao da sami želimo da se uklopimo u netačnu i zlonamjernu predstavu da smo jedan varvarski, nepismeni narod kojem su drugi otvorili oči, koji su pristigli kao horda na tuđe. 

Na svu sreću, istina je sasvim drugačija – mi smo veoma star i civilizovan narod, starosjedjeoci jugoistočne Evrope i tako se trebamo predstavljati, treba svakako što hitnije poništiti nametnutu istoriju, a na putu ostvarivanja svega toga  potrebni su najviše oni koji njeguju pravu nauku i istraživanje, koji su svjesni da smo odvajkada na ovim prostorima, a nikako oni, kojima to i ne odgovara, koji svakodnevno trube – ,,ovdje su prije nas živjeli neki nepoznati narodi, kao i Grci i Rimljani, a onda smo stigli tamo otuda sa Karpata“. Ako je to tačno, zašto od tolikih vatrenih pobornika takvih neistina niko nije naveo ko je to bio vođa navodne velike seobe Slovena, pa, čak, ni kao pretpostavku? Ko je to pokrenuo toliki narod, taj i takav bi sigurno bio zapamćen? Poslije tog dijela priče takvih i njima sličnih slijedi praznina, pa onda se opet nastavlja time da sve sada počinje od Turaka.

Izbinski znaci, nijesu čobanske, pastirke švrljotine, nego su nesumnjiv dokaz o našoj starini, o tome da smo bili od davnih vremena pismeni i da smo na takav način, raznim simbolima, odslikavali to doba i nešto što se tada dogodilo. A da je to starije od nekih svjetskih nalaza, od kojih neki niču i danas na čudnovati način, podosta kao i najobičnije podmetačine, u to ne treba nikako sumnjati.