Tajler Durden: Da li je kulturni marksizam vodeća američka ideologija

Drugo ime za neomarksizam, koji je sve popularniji u Sjedinjenim Državama, je kulturni marksizam. Prema ovoj teoriji pokretačka snaga iza socijalističke revolucije nije proleterijat – već intelektualci. Dok je marksizam u velikoj mjeri nestao iz radničkog pokreta, marksistička teorija buja u današnjim kulturnim institucijama, u akademskom svijetu i u masovnim medijima.

Ovaj „kulturni marksizam“ seže do Antonija Gramšija (1891–1937) i Frankfurtske škole. Teoretičari marksizma prepoznali su da proleterijat neće odigrati očekivanu istorijsku ulogu kao „revolucionarni subjekat“. Stoga, da bi se odigrala revolucija, pokret moraju da iznesu kulturne vođe da bi bili uništeni postojeći, poglavito hrišćanski, kultura i moral, i da bi se onda dezorijentisane mase okrenule komunizmu kao svom novom vjeruju. Cilj ovog pokreta je ustanovljenje svjetske vlade u kojoj bi marksistički intelektualci imali posljednju riječ. U tom smislu kulturni marksizam je nastavak onoga što je započela Ruska revolucija.

Lenjin i Sovjeti

Predvođeni Lenjinom, oni koji su izveli revoluciju vidjeli su svoju pobjedu u Rusiji samo kao prvi korak prema svjetskoj revoluciji. Ruska revolucija niti je bila ruska, niti je bila proleterska. Industrijski radnici su 1917. godine u Rusiji činili samo mali dio radne snage, koju je najvećim dijelom činilo seljaštvo.

Ruska revolucija nije bila ishodište radničkog pokreta već grupe profesionalnih revolucionara. Ako se izbliza pogleda sastav boljševičke partije i prvih vlada sovjetske države i represivnog aparata otkriva se istinski karakter sovjetske revolucije kao projekta čiji cilj nije bio da se oslobodi ruski narod od carističkog jarma, već da služi kao poligon za izvođenje svjetske revolucije.

Iskustvo Prvog svjetskog rata i njegove posljedice pokazale su da je marksistički koncept „proleterijata“ kao revolucionarne snage bio iluzija. Na primjeru Sovjetskog Saveza, moglo se vidjeti da socijalizam nije mogao da funkcioniše bez diktature.

Ova razmatranja navela su vodeće marksističke mislioce na zaključak da će biti potrebna drugačija strategija radi uspostave socijalizma. Komunistički autori širili su uvid da socijalistička diktatura mora da dođe pod krinkom. Prije nego što socijalizam može da uspije, postojeća kultura mora da se promijeni. Kontrola kulture mora da prethodi političkoj kontroli.

Kulturna kontrola nastala je u zajednici sa političkom kontrolom.
Neomarksistima je išla na ruku činjenica da su mnoga od njihovih nastojanja da preuzmu kontrolu u kulturi tekla paralelno sa državnim zadiranjem u individualne slobode.

Tokom prethodnih decenija, u isto vrijeme kada je takozvana politička korektnost bila u usponu, američka vlada je pribavila ogroman arsenal represivnih sredstava. Svega nekolicina Amerikanaca zna da su Sjedinjene Države i dalje pod vanrednim mjerama koje su na snazi od kada se Džordž V. Buš poslužio izvršnim ovlašćenjima da objavi stanje nacionalnog vanrednog stanja 2001. godine. Iste godine, Jedanaesti septembar je otvorio put da se progura Patriotski akt. Na „Ukupnom indeksu slobode“ (Aggregate Index of Freedom) organizacije Fridom Haus (Freedom House) skor Sjedinjenih Država je pao sa 95 poena na 86 poena 2018. godine.

Moralna iskvarenost

Put ka vladavini kulturnih marksista je moralna iskvarenost naroda. Kako bi se ovo postiglo, masovni mediji i javno obrazovanje ne smiju da prosvjetljuju, već da zbunjuju i zavode. Mediji i obrazovni establišment rade na tome da usmjere jedan dio društva protiv drugog dijela. Dok grupni identiteti postaju sve usitnjeniji, katalog viktimizacija i istorija tlačenja postaju sve detaljniji. Premetnuti se u priznatu žrtvu tlačenja je način da se zadobije društveni položaj i da se pribave prava na posebnu pomoć, poštovanje i društvenu uključenost.

Zahtjev za socijalnom pravdom stvara beskrajni tok troškova koji se smatraju neophodnim – za zdravstvo, obrazovanje, penzije, i za sve one ljude koji se smatraju „potrebitim“, „progonjenim“ i „potlačenim“, bilo da su to stvarno ili da je riječ o izmišljotini. Poplava troškova bez kraja i konca u ovim područjima korumpira državne finansije i proizvodi fiskalne krize. Ovo pomaže neomarksistima da optuže „kapitalizam“ za sva zla iako, u stvari, regulatorna država je ono što izaziva sistematske podbačaje, pošto neumjerenost javnog trošenja uzrokuje finansijsku krhkost.

Politika, mediji i pravosudni sistem nikada ne prestaju da vode nove beskrajne ratove: rat protiv droga ili rat protiv visokog krvnog pritiska ili kampanju koja proklamuje beskrajnu borbu protiv masti i gojaznosti. Lista neprijatelja raste iz dana u dan bilo da je riječ o rasizmu, ksenofobiji ili antiislamizmu.

Ovaploćenje ovih pokreta je politička korektnost, rat protiv posjedovanja sopstvenog mišljenja. Dok javnost toleriše odvratno ponašanje, posebno u okviru kulta umjetnosti, spisak zabranjenih riječi i mišljenja raste na dnevnoj osnovi. Javno mišljenje ne smije da ide izvan nekoliko prihvaćenih gledišta. Ipak kada se javna debata osiromaši, raznovrsnost radikalnih mišljenja buja u potaji.

Kulturni marksizam vodi društvo, u moralnom smislu, u identitetsku krizu putem lažnih mjerila licemjerne etike. Cilj više nije „diktatura proleterijata“ zato što je ovaj projekat propao, već „diktatura političke korektnosti“ čijim vrhovnim autoritetom raspolažu kulturni marksisti. Kao nova sveštenička kasta, čuvari novog pravovjerja vladaju institucijama čiju moć pokušavaju da protegnu na sve segmente društva.

Moralno urušavanje pojedinca je nužni korak kako bi se postigla konačna pobeda.

Opijum za intelektualce

Vjernici neomarksizma su pretežno intelektualci. Radnici su, posle svega, dio ekonomske realnosti proizvodnog procesa i znaju da su socijalistička polazišta trućanje. Nigdje socijalizam nije ustanovljen kao ishodište radničkog pokreta. Radnici nikada nisu bili oni koji uvode socijalizam već su bili njegove žrtve.

Vođe revolucije su bili intelektualni stranački političari i vojne ličnosti. Pisci i umjetnici bili su oni koji su imali da prikriju brutalnost socijalističkih režima kroz članke i knjige, filmovima, muzikom i slikama, kao i da obezbijede socijalizmu naučno–intelektualnu, estetičku i moralnu privlačnost. U socijalističkoj propagandi, novi sistem je prikazivan kao pravedan i produktivan.

Kulturni marksisti vjeruju da će jednog dana oni biti jedini koji imaju moć, i da će im to omogućiti da diktiraju masama kako da žive i šta da misle. No, neomarksistički intelektualci su u zabludi. Ukoliko socijalizam dođe, „diktatura intelektualaca“ biće sve samo ne benigna – i neće se mnogo razlikovati od onoga što se desilo nakon što su sovjeti preuzeli vlast. Intelektualci će biti među žrtvama. Tako je bilo, ipak, ono što se desilo u Francuskoj revoluciji koja je bila prvi pokušaj revolucije intelektualaca. Mnoge od žrtava giljotine bili su istaknuti intelektualci koji su ranije podržavali revoluciju – Robespjer među njima.

U svom dramskom komadu o „Dantonovoj smrti“ pozorišnog pisca Georga Bihnera jedan lik izgovara čuvenu repliku: „Kao Saturn, revolucija proždire svoju decu“. Ipak, mnogo tačnije bi se moglo reći da revolucija jede svoje duhovne očeve. Isti oni intelektualci koji sada zagovaraju kulturni marksizam biće prvi u redu za odstrel ukoliko njihov osvajački projekat uspe.

Zaključna razmatranja

Suprotno od onoga što je Marks vjerovao, istorija nije predeterminisana. Marš kroz institucije je daleko odmakao ali još uvijek nije riječ o potpunom preuzimanju. Još uvijek ima vremena da se promijeni pravac. Kako bi se suprotstavili ovom pokretu, potrebno je uočiti inherentne slabosti kulturnog marksizma. U onoj mjeri u kojoj je neomarksizam izmijenio klasični marksizam i uklonio njegove osnovne postavke (sve veća proleterizacija, istorijski determinizam, potpuno urušavanje kapitalizma) pokret je postao više utopijski nego što je raniji socijalizam ikada bio.

Kao nasljednik „nove ljevice“, sadašnji „demokratski socijalisti“ zastupaju galimatijas protivriječnih gledišta. Zbog osobenosti ovog pokreta kao promotera grupnog sukobljavanja, neomarksizam nije efikasan da služi kao instrument za zadobijanje cjelovite političke moći, što je nužno za diktaturu. Ipak to ne znači da neomakrsistički pokret nema uticaja. Naprotiv: zbog svojih unutrašnjih protivriječnosti, ideologija kulturnog marksizma je glavni izvor duboke konfuzije, koja je ščepala gotovo svaki dio modernih zapadnih društava i koja će se pojaviti u još većim razmjerama.

Izvor: Stanje stvari