Svjetlost je među nama
Bojović, Mićović, o. Šćepanović i Milica Bakrač
Dragan Bojović, filozof i narodni poslanik, o knjizi Milutina Mićovića: „Luča u tami Crne Gore“
Časni oci,
Uvaženi pjesnici i stvaraoci,
Poštovani sugrađani,
Veliko mi je zadovoljstvo i čast, koju mi je ukazao naš istaknuti pjesnik, pisac i publicista gospodin Milutin Mićović, da večeras pred Vama iznesem nekoliko svojih impresija o knjizi „Luče u tami Crne Gore“, knjizi koja je zasluženo ovjenčana nagradom „Miroslavljevo jevanđelje“ i koja nesumnjivo zavrjeđuje sva književna priznanja i pohvale. Dodatnu čast mi čini što znam da gospodin Mićović bira svoju književnu sabraću i sabesjednike sa pažnjom, dakle, u skladu sa načinom na koji i piše, živeći i stvarajući izdvojeno, izvanredno, lucidno, kao onaj koji heraklitovski povlađuje isključivo Logosu, a ne „uspavanoj svjetini“ i svjetskoj pameti.
Knjiga „Luče u tami Crne Gore“ je svojevrsna hronika jednog oskudnog vremena propadanja, vremena obescjenjivanja i bagatelisanja svih vrijednosti, vremena ljudskog onečovječenja, vremena izdaje, ali i vremena pojedinačnih, individualnih podvigâ, koji su vanvremeni i svevremeni, i koji svojim zamahom svjedoče ono: „vjerujem, jer je apsurdno“ i onu, jednako zahtjevnu, „borbu neprestanu“ kojom biva „što biti ne može.“ Ova knjiga je, dakle, nastajala i uzrastala paralelno sa decenijama našeg unutrašnjeg bunila i samorazračunavanja, gdje je Crna Gora smišljeno i zavjerenički odsijecana od sebe, svojih korijena, svoga bića. Milutin Mićović znalački odgoneta sve ove pogubne bolesti naših crnogorskih podjela, našeg sebepreinačenja i sebezatiranja, nudeći jasan i nedvosmislen lijek u vraćanju njegoševskoj duhovnoj vertikali.
Mićovićeva misao je duboka, a rečenica, pitka, jednostavna, muzikalna, tako da je teško razriješiti da li knjigu piše pjesnik koji je po sentimentu filosof ili filosof koji je u svojoj suštini pjesnik. Ova uspješna sinteza razlitičitih duhovnih izraza, veoma mu koristi kada na rezak, često opor i parodirajući, ali jako djelotvoran način, demonstrira čitaocu apsurd i neodrživost antisrpske, antipravoslavne, pa samim tim i anticrnogorske pozicije u koju je dovedena savremena Crna Gora. Iako je knjiga sabrana od kolumni, zapisa i eseja koji su nastajali sukcesivno, u različitim vremenskim periodima, ona ima čvrst referentni i sementički okvir, kao da je nastala u jednom dahu.
Pisac bilježi i, kako smo rekli, odgoneta kontinuitet društvene dekadencije i dezintegracije, suprostavljajući mu jedan drugi kontinuitet tradiranih vrijednosti, gdje su vješto uklopljeni pojedini naši savremenici koje te baštinjene vrijednosti zastupaju i iznova afirmišu, što sve zajedno čini da čitalac svoje duhovno putovanje kroz knjigu doživi na homegen i cjelovit način.
Već je mnogo puta, u gotovo svim prikazima ove knjige, isticano njeno nesporno njegoševsko utemeljenje, da Njegoš za autora jeste najviši stvaralački uzor u odnosu na koga se odmjerava dubina pada naše posrnule stvarnosti, ali da je Njegoš istovremeno i krajnjeugaoni kamen na kome se ta stvarnost drži, kako ne bi doživjela totalni kolaps i sunovrat. Da se ne bih ponavljao, i postavljao stvari isključivo iz ove njegoševske vizure, koju autor izvrsno poznaje, ja ću ovdje govoriti iz malo drugačijeg ugla. Želim da istaknem tri slike s kojima sam se na više mjesta sustreo u ovoj knjizi, a koje, po meni, u najboljem svjetlu prikazuju preciznost, ali i univerzalnost Mićovićevog načina pripovijedanja. Jednu sliku sam već spominjao, a odnosi se na destrukciju i dezintegraciju našeg identiteta. Druga slika se nastavlja na ovu prethodnu i označio bih je kao trku u ništavilo ili kao trijumf nule. Treća slika, koja kao noseći motiv prožima knjigu, je slika svjetla koje „svijetli u tami, i tama ga ne obuze.“
U to da je dezintegracija našeg identiteta uzela maha, da smo se odmetnuli od samih sebe i da sebe više ne prepoznajemo, svako od nas se pojedinačno već mnogo puta jasno iskustveno osvjedočio. Autor ovu tematiku obrađuje na mnogo mjesta, posebno u poglavlju „Ima li Crne Gore ili crnogorski Levijatan“. Progon svega izvorno crnogorskog, a time i srpskog, zatiranje i falsifikovanje crnogorske istorije po svaku cijenu, negiranje jezika, ćirilice, običaja, vjere pravoslavne, kao i svega onoga što je Crnu Goru činilo svjetilnikom i pijemontom, ideologija je na kojoj se već neko vrijeme gradi novi identitet. Upravo u toj dominantoj ideološkoj bezzavičajnosti, iskorijenjenosti, u tom nepripadanju sopstvenoj vrednosnoj vertikali, autor prepoznaje suštinske razloge naših današnjih crnogorskih mrakova, naše društvene bezciljnosti i dezorijentisanosti. Takozvanom suverenizacijom te i takve nove društvene stvarnosti postali smo nezavisni samo od samih sebe, a ropski zavisni, kako to britko zapaža autor u tekstu „Država“, od svega i svakog drugog.
Ova dezintegracija našeg narodnog bića, ova identintetska de(kon)strukcija nije, međutim, posljedica samo naših unutrašnjih trvenja i protivrječnosti, već je importovana od spolja i plod je nekih davnih, nikad prekinutik, osvajačih pretenzija, kako to Mićović suptilno sugeriše recimo u tekstovima: „Atlantida“ i „Vlast.“ Tom obezličavanju takođe doprinose savremeni „integracioni“ procesi u kojima se čovjek, pa i čitave zajednice, svode na bezlične konzumente globalnog tržišta. Ovaj, da tako kažem, „imperijalni globalizam“ sve više svijetu oduzima suštinu, pretvarajući ga u formu. Svijet se pretvara u ljušturu ispod koje zjape ispraznost i odsustvo bića. Sve prelazi u svoju multiplikaciju, što je oblik entropije i prezasićenog rastvora. Na gotovo svakoj tački planete događaju se identične stvari. Kultura, umjetnost postaju proizvodi iz mašine. Imaju čak i etiketu sa datumom proizvodnje i rokom upotrebe. Čovjek postaje suvišan, i on ima etiketu. Otuda nije čudno što je taj i takav prezasićeni skup danas došao do tačke pucanja.
Mićović se u borbi za Crnu Goru pozicionira, dakle, i protiv ovih globalnih silnika, planetarnih žderača manje brojnih naroda, kultura i jezika, koji simbolizuju jedan sada zalazeći jedopolarni, imperijalni svijet. Štaviše, u tekstu „Balkanizacija Evrope“, Mićović pravi jednu vrstu konverzije, pokazujući da se procesi vraćaju ka svom ishodištu i da će se identitetska destrukcija koja je nama bila „darovana“ uskoro, poput bumeranga, vratiti njenim kreatorima.
Druga slika koja me pronašla iz Mićovićeve knjige jeste slika onog rječitog pojmovnog „ništa“ koje upozorava da nas bezglavo slijeđenje spomenutih savremenih društvenih procesa može odvesti u totalno poništavanje samih sebe, u ništavilo, u trijumf nule. Nula nije samo broj, i oznaka za ništa, već i karakterna osobina. Ako sebe nastojiš izgraditi na samonegaciji, na grubom odricanju od onoga što si nekad bio, u običajnom, zavjetnom, genaološkom smislu, onda sebe direktno šalješ u nigdje, kako to sublimatorski izlaže Mićović u tekstu „Nule.“ Nebiće progoni biće, ono je lišenost bića. Nula, međutim, može da se shvati i kao potencijal za samosagledavanja i samosuočenje. Nula je istovremeno i krug koji može da nas vrati na početak. Neuspjeh pokušaja poništenja nužno je vitalan i pozitivan. Kako veli Bodrijar: „Ako sistem ne uspije u svom pokušaju da postane sve, od njega neće ostati ništa, Ako misao ne uspije u svom pokušaju da postane ništa, od nje će ipak nešto ostati.“
Treća slika govori o tome da i u najvećem mraku opstaju iskre besamrtne koje razagone tamu, kakav je svakako mitropolit Amfilohije, ali i birani drugi, koji se pominju u knjizi. „Ko se mraka ne nagleda, taj se svjetla ne zaželi.“ Postoji predanje da je Sveti Sava dao narodu prozore i time unio svjetlo u kuće. Taj svetosavski i njegoševski elektrizam, te lučezarne duhovne spone, kojima Mićović posvećuje poglavlja ove knjige, omogućavaju nam da, kako kaže starac Siluan, držimo um svoj u paklu, a da ipak ne očajavamo. Mićović nam implicitno poručuje da, uprkos svim našim mrakovima: svjetlost je među nama! I jeste i biće.
Živi monaški, piši kelijski, djeluj svjetski! I ta mi se slika javlja, pored brojnih drugih, dok čitam ovu impresivnu knjigu. Pisanje je linija otpora. Ovo je knjiga za one koji se ne mire sa svijetom kakav je danas, kao i za one koji ne dopuštaju da nas svijet povede putem na kojem će nas, kao u jednom Beketovom komadu, prekriti poslednja prašina.
Drevne tradicije uče da je i sam čovjek svitak iliti knjiga, da je jedinstven Božiji zapis, utisnuta Božija promisao u dušu koja se ovaplotila, tajni kod božanske biti, misterija koja se otkriva kroz samouzrastanje ličnih potencijala, knjiga u velikoj knjizi vaseljene, mikrokosmos,njegoševski rečeno, u makrokosmosu.
Ali nije svaki čovjek doista čovjek, niti je svaki knjiga doista knjiga! Večeras s punim pravom mogu da kažem: Evo, knjige! Evo, čovjeka. Evo luče, mićovićevski rečeno, u tami Crne Gore! Hvala vam!
Pročitajte JOŠ:
Predivno !