Svetosavska Crna Gora

Piše: Ilija Bajović, prof. istorije 

Parola koja je obilježila ne samo prethodnu godinu, godinu vaskrsenja cijele Crne Gore već godinu po kojoj će nas naši potomci pominjati, baš kao što mi pominjemo naše slavne pretke sa Grahovca, Vučjeg dola, Fundine, Skadra, Mojkovca glasila je NE DAMO SVETINJE!

Branili smo svetinje od koga? Od onih koji su proizvod komunističke ideologije, ideologije čiji je reprezent Jovo Kapičić, Milovan Đilas, Savo Joksimović. Pomenuti ljudi su vaspitavali tom istom ideologijom one koji će preuzeti vlast 1989. godine i to njihovo kućno vaspitanje-titoističko će se odraziti na odnos prema pravoslavlju a svi znamo koliko su „džemperaši“ bili vezani za našu vjeru.

Vjeru po kojoj će Crna Gora biti prepoznata kroz cijelu njenu istoriju, država kojom su vladale Vladike iz dinastije Petrović-Njegoš sve do 1852. godine, e to je bila Crna Gora.

U čemu se ogleda naša pobjeda? Ogleda se u tome što smo pratili samo tradicionalne vrijednosti one prave Crne Gore, zemlje Petrovića koja je bila izvorno srpska i ćirilična. Narod koji je na veličanstvenim litijama branio obraz Crne Gore blagoslovio je Sveti Vasilije Ostroški, Vladika Danilo, Vladika Sava, Vladika Vasilije, Sveti Petar Cetinjski, Vladika Petar Drugi Lovćenski tajnovidac.

E u tome je naša pobjeda, jer smo branili svetinje koje su freskopisane sa likovima Svetog Save, Stefana Nemanje, kralja Milutina, Svetog Vasilija, Svetog Petra Cetinjskog. Kroz istoriju su mnogi osvajači pokušavali da unište našu pravoslavnu vjeru, pokušavali su ali su na kraju zube polomili.

Očigledno da oni koji su u našem vremenu pokušavali da silom ponište ono što ni Osmanskom castvu, Mletačkoj republici, Habzburškoj monarhiji nije pošlo za rukom, nisu naučili da se nije igrati sa Bogom!
Zagovornicima ideje da „nas nosi zapadnjačka reka“ osjećaju i pokazuju veliki otpor prema sopstvenoj istoriji jer ih ona demantuje na svakom koraku. Žele da mlađem naraštaju prikažu Svetog Savu kao okupatora ali ne mogu da objasne kako to da u našim pravoslavnim manastirima imamo freskopisan lik Svetog Save.

U Crnoj Gori koja u okviru Srpske pravoslavne crkve ima najviše bogomolja koje nose naziv po srpskom duhovniku i prosvetitelju Savi ukupno četrnaest.

Neka objasne montenegrinski istoričari kako to da crkve koje su građene na prostoru današnje Crne Gore nose naziv po sv. Savi? Kako to da je sv. Sava bio školska slava u Crnoj Gori? Moja topla preporuka današnjim predstavnicima „sedme sile“ čast izuzecima bi bila da se ugledaju na one ljude koji su uređivali crnogorske novine kao što je Glas Crnogorca, u kome je 1872. godine objavljen jedan članak povodom proslave sv. Save „Juče proslavismo po običaju, kao i svake godine dostojno praznik našeg narodnog prosvetitelja sv. Save“. Dalje, 26. januara 1902. godine je objavljeno „Podgorica, 14. januara 1902. Svetosavska proslava. Svake godine obavlja se ova proslava kako po svoj Crnoj Gori, tako i u Podgorici na najsvečaniji način. Na dan sv. Save, posle svete Liturgije iz crkve, kroz varoš išla je svečana litija“.
Ovo je bio samo jedan kratak osvrt na slavne dane naše prošlosti u kojima je svetitelj Sava utemeljivač pravoslavlja na ovom prostoru zauzimao ono mjesto koje i zaslužuje, mjesto koje će mu uvijek pripadati u njegovoj Crnoj Gori.